Što je dobro, a što loše u nacionalnom planu oporavka

Sredinom 2020.godine Europska je komisija predstavila plan oporavka ekonomije od efekata COVID pandemije čiji je glavni instrument “EU sljedeće generacije” i Višegodišnji financijski okvir za razdoblje 2021. - 2027. Tim je planom državama članicama postalo dostupno 1824,3 milijarde eura za oporavak i jačanje otpornosti europskoga gospodarstva, gdje 750 milijardi eura dolazi iz instrumenta “EU sljedeće generacije” i 1074,3 milijarde eura iz Višegodišnjeg financijskog okvira. Mehanizam za oporavak i otpornost(Recovery and Resilience Facility), koji je također dio paketa, omogućit će državama članicama korištenje bespovratnih sredstava i zajmova u ukupnom iznosu od 672,5 milijardi eura za financiranje reformi i investicija. Planovi se baziraju na četiri temeljna stupa definirana u ovogodišnjoj strategiji o održivom rastu, a to su ekološka održivost, produktivnost, pravednost i makroekonomska stabilnost. Cilj je bio identificirati ključna područja za investicije i reforme koja će stvoriti opipljivu korist za ekonomiju i građane EU, stvoriti nove poslove i olakšati digitalizaciju i tranziciju na zelene tehnologije. Riječ je o najvećem paketu pomoći u povijesti, gdje su transferi pomoći trenutačno na skali od 7 do 12% BDP-a pojedinih zemalja, što je nekoliko puta više od Marshallova plana kojim je SAD pomogao Europi nakon Drugog svjetskog rata transferirajući im tad 2,6% BDP-a i više od Obamina paketa 2008. godine koji je iznosio oko 10% BDP-a. Ovim tekstom autorica je popisala dobre i loše strane Vladina ambiciozno predstavljenog plana oporavka i otpornosti. 

Sanjin Strukić/PIXSELL

DOBRE STRANE

1. Plan je doista generacijska prilika za Hrvatsku
Premijer je na konferenciji za novinare, kojom je predstavljen plan oporavka i otpornosti, nazvao ovu priliku koju je Hrvatska dobila generacijskom i bio sasvim u pravu. Nedostatak koordinirane akcije između zemalja članica kako bi se ograničilo širenje pandemije mnoge je građane EU preko noći pretvorilo u euroskeptike, posebice u Italiji. Ovaj plan oporavka ima za ambiciju zatvoriti taj razdor, ali i neke prijašnje, kao što je nedostatak kohezije koji je bio adresiran mehanizmima poput “Europe dvije brzine”, u kojem bi se integracija odvijala različitim brzinama u različitim zemljama, što bi za Hrvatsku bilo pogubno. S pandemijom taj model integracije je skoro pa sigurno napušten te je EU krenula putem fiskalnog federalizma. 

2. Hrvatska je, uz Grčku, dobila najviše sredstava u postotku BDP-a
Alokacija iz fonda po glavi stanovnika za Hrvatsku iznosi 1446 eura, a više per capita dobila je samo Grčka. Ukupna alokacija bespovratnih sredstava iz fonda iznosi 6,3 milijarde eura, što iznosi oko 13% BDP-a, te još 3,6 milijardi eura povoljnih zajmova i garancija, što iznosi dodatnih 7% BDP-a. Kad ta sredstva pribrojimo fondovima koji stoje Hrvatskoj na raspolaganju iz prošlog proračunskog razdoblja i 10 milijardi eura iz sljedećeg sedmogodišnjeg ciklusa, ispada da će potencijalno dotok fondova na godišnjoj razini iznositi oko 7% BDP-a na godinu. 

3. Namjera reformi je učiniti hrvatsko gospodarstvo otpornijim 
Suprotno od uvriježenog mišljenja, veličina paketa pomoći pojedinim zemljama nije skoro uopće korelirana sa snagom lockdowna koje su zemlje provodile tijekom pandemije. Umjesto toga, većina fondova alocirana je zemljama koje su više ranjive na eksterne šokove. Pad BDP-a od 8,4% u 2020. godini vratio je hrvatski realni BDP na razinu iz 2016. godine, odnosno nešto iznad razine iz 2009. godine, kad je Hrvatska ušla u veliku recesiju. Drugim riječima, mjesec ili dva lockdowna izbrisali su 11 godina rasta! Sad je Vladi valjda napokon postalo jasno da je Hrvatska ekonomski Trabant i da motor rasta treba napokon promijeniti, posebice povećavajući potencijalni BDP, čija stopa rasta je u zadnjem desetljeću iznosila sramotnih 0-0,2%. 

4. Način na koji se financira plan je novost koji vraća vjeru u EU kao šampiona životnog standarda
Oporavak će uvelike biti financiran izdavanjem tzv. socijalnih obveznica. Europska komisija početkom godine izdala je 14 milijardi eura takvih obveznica, gdje 10 milijardi dolazi na naplatu 2028. godine, a ostatak 2050.v godine. Time je EU postala najveći supranacionalni izdavatelj obveznica i krenula prema postavljanju novog benchmarka za sigurna ulaganja unutar eurozone koji bi trebali zamijeniti njemačke obveznice u srednjem i dugom roku. S obzirom na veliki interes investitora i dobre cijene koje su obveznice postigle na financijskom tržištu, možemo zaključiti da je mnogo investitora spremno se kladiti na to da će EU vratiti svoju titulu koju je dobila u ranim fazama ekonomske integracije, kad je okarakterizirana kao mjesto s najvišim životnim standardom na svijetu i svojevrsnom “mašinom” za ekonomsku konvergenciju. 

5. Hrvatska će morati otplatiti višestruko manje duga nego što je primila pomoći
Za Hrvatsku plan predstavlja svojevrstan “besplatan ručak” zato što će se financiranje obveznica provoditi iz EU proračuna u koji Hrvatska uplaćuje sukladno svojoj ekonomskoj snazi. Sasvim je jasno da je ono što je Hrvatska dobila planom višestruko disproporcionalno onome koliko će sudjelovati u financiranju. Problem jedino nastaje u tome što je plan zbog kompleksnosti donesen relativno kasno, kad su već nacionalne ekonomije duboko posegnule u vlastite fiskalne kapacitete kako bi pomogle ekonomiji. Tako je i Hrvatska, nažalost, čekajući milostinju od europskih birokrata uspjela odsklizati na skoro 90% udjela javnog duga u BDP-u. Štoviše, za sve EU zemlje centralne, istočne i južne Europe, samo je Grčka iz fonda dobila više nego što je njihova vlada injektirala u ekonomiju. 

Milan Šabić/PIXSELL

LOŠE STRANE

1. Plan je pristran javnom sektoru 
Jedna od glavnih zamjerki planu generalno jest to što je pristran javnim investicijama. Iako je to u slučaju kamatnih stopa blizu nule doista efektivan način stimulacije agregatne potražnje i premijer je naglasio da polovica sredstava ide gospodarstvu, prvenstveno se to odnosi na javna poduzeća poput HŽ-a i Hrvatskih cesta. Javna poduzeća su već detektirana kao jedni od glavnih izvora neefikasnosti te imaju preveliku ulogu u ekonomiji. Unatoč tome što imaju goleme resurse na raspolaganju (imovina prema izračunima Svjetske banke iznosi skoro 80% BDP-a), u prihodima generiraju tek 15% BDP-a i imaju povrat na imovinu od samo oko 0,7%, što je bitno ispod prosjeka usporedivih zemalja. 

2. Vremenski okvir je iznimno restriktivan, a hrvatski institucionalni kapaciteti apsorpcije fondova slabi 
Kao što je već navedeno, ukupni iznos naveden u planu je potencijalno dostupan Hrvatskoj u sljedećem periodu, što ne znači da će i realno postati dostupan poradi poslovično slabog povlačenja EU sredstava u povijesti. Naime, 2021. godine se kroz predfinanciranje može povući do šest milijardi kuna, do kraja 2023. godine trebaju biti dogovoreni svi projekti, s tim da povlačenje novca može maksimalno trajati do kraja 2026. godine. Za usporedbu, od 2014. do 2020. godine Hrvatskoj je isplaćeno tek 16% raspoloživih sredstava, što je bitno ispod prosjeka EU, a sad bi se nekom crnom magijom ta apsorpcija trebala dići na više od 80%. 

3. Vlada nije konzultirala privatni sektor, ali ni druge bitne dionike, poput organizacija civilnog sektora
Privatni je sektor bio najteže pogođen pandemijom, ali bi trebao biti zamašnjak oporavka. Vlada se pri izradi plana uopće nije konzultirala s privatnim sektorom. Štoviše, u planu je posve izostavljen element zajmova i garancija s kojim se očito planira uključiti privatni sektor u nekoj kasnijoj fazi. Bespovratna sredstva nama, krediti vama. Za usporedbu, slovenska je vlada provela tehničke konzultacije sa svim ključnim dionicima procesa u studenom i prosincu prošle godine te tek nakon toga prezentirala prijedlog, a ne finalni dokument, kao što je napravila Hrvatska vlada. Na ovaj način javna rasprava nema smisla jer je prijedlog gotov, a detaljnijim čitanjem neodoljivo podsjeća na Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine. 

4. Izostavljena mala i srednja poduzeća, te tradicionalno marginalizirane skupine 
Ono što najviše brine je potpuno izostavljanje malih i srednjih poduzeća iz plana koji čine 95% svih poduzeća i 80% prihoda, a upravo su oni bili najviše pogođeni pandemijom. Postoji golemi fundus ekonomske literature koji dokazuje pozitivne benefite jasno usmjerenih potpora malim i srednjim poduzećima, a da imaju najveći pozitivni učinak na zaposlenost, investicije, rast izvoza i apsorpciju tehnologija. U Hrvatskoj se na takve potpore planira potrošiti manje od 10% sredstava. Dobre rezultate dale su i potpore dodijeljene poduzetnicama koje su pokretale poduzeća gdje čak i novčano skromne potpore imaju značajne efekte. 

5. (Daljnje) bujanje paraprivatnog sektora  
Najveća opasnost oslanjanja na infrastrukturne projekte koji bi se trebali ostvarivati upošljavanjem privatnih izvođača je dodatno bujanje paraprivatnog sektora - kompanija koje znatan udio svog poslovanja ostvaruju s državom, što povećava koruptivne rizike. Glavni kritičari plana oporavka su već ocrtali korupciju kao glavnoga grobara ovog ambicioznog plana ako EU napokon ne ustoliči rigorozne mehanizme nadgledanja i političke odgovornosti, prvenstveno delegirajući više ovlasti i slobode u djelovanju Europskom revizorskom sudu i Europskom uredu za borbu protiv prijevara (OLAF). Pregled loših i dobrih strana moguće je zaključiti tolkienovskom metaforom - jedini način da sačuvate od kradljivaca teškim radom iskopano zlato patuljaka jest da na njemu sjedi zmaj.