Za nekoliko dana u Americi će biti objavljena knjiga Mikea Isaaca koja već sad ima kupce. Novinar uglednog New York Timesa napisao je insajdersku priču o usponu i padu poznate prijevozničke tvrtke Uber.
"Super Pumped: Bitka za Uber" već sad je uzvitlala mnogo prašine jer detaljno govori o tome kako je Uber varao ne samo svoje vozače, nego i korisnike, te kako je na tome zgrnuo bogatstvo, koje nije ulagao u sigurnost vožnje, što je bio njihov glavni moto.
Priča počinje 2014. godine kad j Uber u SAD-u uveo naknadu od jednog dolara (oko 6,5 kuna) pod nazivom 'Naknada za sigurnu vožju'. Opisali su to kao trošak obuke njihovih vozača sigurnoj vožnji – kao ulaganje u sigurnost svojih klijenata. On je obuhvaćao financiranje redovitog servisiranja vozila i njihove kontrole, zatim obrazovanje vozača i razvoj sigurnosnih mjera u aplikaciji.
Ali sve to je bila zabluda. Uberova marža od jednog dolara bila je uglavnom fiksna i iznosila je oko 20 do 25 posto od cijene, a ostatak je pripadao vozaču. Prema riječima zaposlenika koji su radili na projektu, naknada za sigurnu vožnju osmišljena je prvenstveno kako bi se na svakoj vožnji dobilo jedan dolar čiste zarade. S vremenom, pokazali su sudski dokumenti, tvrtka je prihodovala gotovo pola milijarde dolara a da novac ni približno nije bio uložen u poboljšanje sigurnosti.
U to se vrijeme edukacija vozača o sigurnosti u prometu svodila tek na kratki videotečaj a sigurnosne značajke u aplikaciji nisu bile prioritet još godinama kasnije.
Tvrtka je bila suočena s rastućim troškovima osiguranja i provjerama osiguranja vozača, ali i mogućom tužbom zbog lažnog marketinga. Uber je morao za sve to platiti oko 30.000.000 dolara – zapravo tek djelić onog što je zaradio od 'naknade za sigurnu vožnju'.
Danas, dvije godine nakon što je s čelnog mjesta otišao Uberov osnivač Kalanick i na njegovom mjestu sjedi Dara Khosrowshahi, Uber je daleko od one moćne kompanije koja je to nekoć bila.
Kao privatni star-up Uber je na samom vrhuncu vrijedio 69 milijardi dolara. No, davno su prošla vremena kad je na njihovom partyju, koji je Kalanick organizirao za zaposlenike, pjevala ekskluzivno Beyoncé.
Doduše, platili su ju tada u dionicama koje su vrijedile tada 6.000.000 dolara, da bi im uskoro još i porasla vrijednost.
Od tada Uber je sve više tonuo, a danas u gradovima poput New Yorka čak razmišljaju da im zakonodavci povećaju plaće. Zamrla je i ideja Uberovih autonomnih automobila, ako ikad i bude realizirana, a kompanija se sve teže nosi s troškovima vozača.
U kolovozu Uber je, kako piše autor knjige Mike Isaac, zabilježio dosad najveći tromjesečni gubitak od čak 5,3 milijarde dolara jer se u sve više gradova suočava s moćnim konkurentima koji nude vrlo sličnu uslugu.
Khosrowshahi je upravo ovih dana pred velikim izazovom. Otpušta stotine zaposlenika u marketingu, pa čak i umjesto tradicionalnih balona s helijem, zaposlenici koji slave godišnjicu zaposlenja u Uberu dobivaju naljepnice..
No, kako je nastao Uber? Pokrenuo ga je Kalanick zahtijevajući od svojih djelatnika ne samo poslušnost, nego vjeru u tvrtku i njegove ideje. Tražio je sljedbenike. Jer u Silicijskoj dolini magična je riječ 'osnivač'. To nije samo titula i pozicija u tvrtki, to je stav.
"Ja sam to napravio, ja sam izmislio iz ničega nešto i udahnuo tome život."
Kult utemeljitelja ili obožavanje 'utemeljitelja' nastao je kao najvažnija religija u Silikonskoj dolini ih više kvazireligioznih filozofija. San Francisco 60-ih prigrlio je seksualnu, hipi-acid revoluciju nadahnutu snovima o oslobođenoj svijesti i utopijskim zajednicama. Ova kontrakultura protiv sustava, iznenađujuće se dobro uklopila s novijim idejama o učinkovitosti pojedinačne pohlepe i evanđelju kreativne destrukcije. Tehnolozi su počeli izmišljati usluge kako bi iskorijenili dotadašnje strukture moći i stvorili nove načine funkcioniranja društva. Tijekom desetljeća tako su nastali Apple, Netscape, PayPal i – Uber.
Kalanicka su opisivali kao tipa koji je, u čemu god se natjecao s drugima, morao pobijediti i samo je težio dominaciji.
Start-up se najprije zvao UberCab i nudio je visokokvalitetnu uslugu a onda je 2011. shvatio da bi od tvrtke mogao napraviti globalni brend. Vizija je bila da se proširi po svim gradovima u Americi. No na putu su mu stajali tradicionalni taksisti koje je nazivao 'taxi-kartelima' i koji nisu baš bili spremni prepustiti mu tržište vrijedno milijune dolara. To znači da je Kalanick morao pridobiti sljedbenike koji su bili spremni učiniti sve što je potrebno da bi se pobijedilo.
Zbog te odluke Uber i danas plaća ceh. Da bi vodio lokalne podružnice diljem svijeta, Kalanick je zaposlio 'časnike' koji su mislili kao i on. Nemilosrdne i sigurne da nikad neće izgubiti, te da će pružati prijevoz 'siguran kao što je to tekuća voda'. Na čelna mjesta dovodio je po drugim gradovima ljude koji nikad prije nisu imali iskustva u vođenju ikakvog poduzeća, ali su ga znali slijepo slijediti.
On im je pak vjerovao da su sposobni voditi biznis i postajali bi tako kvazi-šefovi kojima bi davao autonomiju da donose glavne financijske odluke. Dajući im moć i samostalnost mislio je da je to puno bolje nego da mikromenadžira sam u svakom gradu. U neku ruku to je bila i pametna odluka. Rođen u Miamiju lokalni šef je sposobniji uvesti Uber u svoj grad nego li netko iz San Francisca. No, ubrzo se to pokazalo katastrofom. Često puta se lokalne šefove nije dovoljno nadziralo, pa bi u promociju znali utući i sedmocifrene dolarske iznose.
Osim toga u uredu u New Yorku su njegovali bolesni 'bratski' odnos koji je završio otkazima i prijavama za seksualno uznemiravanje. U Indoneziji, Indiji, Kini i Maleziji Uber je postao meta raznih inspekcija zbog podmićivanja policajaca.
Osim toga, počeli su i s programom leasinga Xschange. Uber je shvatio da može privući tisuće novih vozača ali mnogi nemaju mogućnost podignuti kredit i kupiti automobil. Stoga im je to omogućio Uber. Tvrtka je počela davati automobile u zakup rizičnim pojedincima. Odjednom je pristiglo tisuće novih vozača, menadžeri su dobili ogromne nagrade ali ubrzo su uslijedile i neželjene nuspojave.
Porastao je broj prometnih nesreća, a za to su bili odgovorni novi vozači. Menadžeri su ovim potezom moralno hazardirali - povećali su troškove osiguranja za automobile i stvorili lošu sliku u javnoj percepciji. Umjesto očekivanog troška od 500 dolara po jednom iznajmljenom automobilu, trošak je bio vrtoglavih 9.000 dolara i isplativost je bila sve manja i manja, pa su se smanjile i plaće vozača.
Budući da je jedino pravilo za svaki start-up, a naročito onaj u Silicijskoj dolini – rast i samo rast, to je vrijedilo i za Uber. Morao se širiti. To su od njega tražili investitori. I proširili su se na južnoameričko tržište. Kalanick je zadužio Eda Bakera, bivšeg izvršnog direktora iz Facebooka, da ode u Brazil i uvede Uber u Sao Paulo i Rio de Janeiro.
No, Uber je tamo dopustio klijentima da se prijave bez temeljite provjere identiteta, samo na temelju e-maila – koji je često bio lažan, ili broja mobitela. Budući da Brazilci za taksi usluge uvijek koriste samo keš, vozač bi, na kraju radnog dana često kod sebe imao hrpu love. I onda bi u akciju krenule ili bande ili konkurencija. Napadali bi vozače i otimali im utržak i nerijetko automobil.
Uberovi vozači postali su pokretne mete. Naravno, Kalanicka i druge Uberove šefove sudbina vozača u Brazilu nije nimalo zanimala. Zanimalo ih je širenje na nova tržišta. Konačno, nakon velikih pritisaka, uveli su u aplikaciju GPS, ali tek nakon što je ubijeno 16 njihovih vozača.
No, nakon IPO-a svi koji su prodavali Uberove dionice su otišli u crveno. Vrijednost dionica pala je za 2.000.000.000 dolara i taj će se trend, kako najavljuje Khosrowshahi, nastaviti do 2021.
Na posljednjem okupljanju zaposlenika, na kojem su se služili McDonald'sovi burgeri, Khosrowshahi im je rekao:
"Od danas za pet godina sve kompanije koje će ići na inicijalu ponudu dionica, i stajati ovako na našem mjestu, vidjet će što smo sve postigli. Svi oni će reći – 'Dovraga, želimo i mi biti Uber!'.
Možda. A možda će se pitati – 'Uber? Koji Uber?'
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ovo je propaganda protiv Ubera. Zahvaljujući Uberu svugdje su se cijene usluga prevoza spustile na normalu a što neki taksi prevoznicima naravno ne paše.