U svjetskoj banci manipulirali indeksom Doing Business

Indeks Doing Business, koji su razvili ekonomisti Svjetske banke, a kojim su na holistički način mjerili i uspoređivali investicijsku klimu velikog broja država, nažalost, više se neće objavljivati. Kulminacija je to godine dana dubinske istrage koja je interno pokrenuta unutar Svjetske banke zbog sumnji u manipulaciju podacima i rezultatima rangiranja zemalja. Neovisni istražitelji tako su potvrdili da su postojale nepravilnosti u indeksu Kine, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata te Azerbejdžana, no i otkrili su okolnosti koje su dovele do manipulacije te identificirali glavne aktere koji su intervencije u rezultate naredili. Posebice je šokantno da je pritisak dolazio sa samog vrha institucije, pa su tako u ovaj skandal do grla umiješani Kristalina Georgieva, tadašnja direktorica Svjetske banke, te predsjednik Jim Yong Kim. Njih su dvoje još 2017. godine vršili pritisak na ekonomiste koji su radili na izvješću da naknadno poboljšaju rangiranje Kine, koja je te godine trebala pasti sa 78. na 85. mjesto u svijetu. Razlog? Na njih su utjecali kineski delegati koji nisu bili zadovoljni rangiranjem Kine u trenucima u kojima je Svjetska banka bila usred kampanje sakupljanja dodatnoga kapitala. Da bi udobrovoljili Kineze i mogli računati na njihov financijski doprinos, Georgieva se svojski trudila da se metodologija zloupotrijebi na bilo koji mogući način, samo da postigne cilj. Posebice je gadljivo što joj je u tome pomogao i bugarski ekonomist Simeon Djankov, koji je direktor sekcije za Razvojnu ekonomiku u banci i začetnik indeksa. Istražiteljima je rekao kako se ne sjeća da je slao e-mailove kojima kolege ispod sebe ohrabruje u fabriciranju podataka, iako su mnogi od njih više puta izrazili mišljenje da modifikacije nisu moguće te da treba objaviti rezultate kakvi jesu. Ohrabrujuće je vidjeti da akademska čestitost još stanuje u toj instituciji te da je trulež očito samo ograničena na sam vrh. 

No nije oduvijek bilo tako. Paul Romer, američki ekonomist i nobelovac te bivši glavni ekonomist Svjetske banke, poslije odlaska s te pozicije napisao je znakovitu kolumnu za Financial Times. On je iz banke otišao kad je upozorio na potencijalne greške u rangiranju Čilea, za koje se vjerovalo da su bile namjerne te bile motivirane neslaganjem s tada novom, desno orijentiranom čileanskom vlasti. U kolumni je kirurški precizno dijagnosticirao glavni problem s kojim se banka suočava, a to je da diplomacija i znanost ne mogu koegzistirati pod istim krovom. Svjetsku banku financiraju zemlje članice koje bi trebale biti predmet bankinih istraživanja i preporuka javnih politika, što otvara prostor tome da se činjenično stanje za potrebe geopolitike i tzv. multilateralizma zamagli. Romerova je preporuka da istraživanja treba outsourcati izvan banke, uglavnom na sveučilišta i institute.  Tako bi, barem on tako vjeruje, istraživači bili slobodni od političkog pritiska, a i vjerojatno bi bili i otporniji na pritisak ako ga bude jer popuštanjem dovode u pitanje svoj akademski ugled. Taj isti argument često koriste i kritičari imenovanja neekonomista ili neakademskih ekonomista na izvršne pozicije, poput guvernera središnjih banaka ili direktora međunarodnih financijskih institucija, prvenstveno zato što smatraju da oni ne mogu adekvatno spoznati sve efekte svojih odluka. U ta imenovanja spadali bi i guverner američkog FED-a Powell, guvernerka ECB-a Lagarde, koja je prije bila na čelu MMF-a, a koji danas vodi Georgieva. Međutim, moguće je da ni izmještanje istraživanja u akademiju ne bi automatski osiguralo nezavisnost istraživača, djelomično i zato što onaj koji istraživanja financira uvijek može prema onome koga financira nastupati sugestivno. 

Upravo zato mnogi poznati ekonomisti na Twitteru zazivaju javnu objavu podataka iz kojih se računaju indeksi kako bi svatko koga interesira mogao ponoviti izračun i uvjeriti se da su objavljena rangiranja istinita. Svjetska bi banka mogla učiniti podatke dostupne u oblaku, s repozitorijima dokumentacije na, primjerice, GitHubu. Tako bi se, osim replikacije analiza, mogle javno pratiti i eventualne promjene metodologije izračuna indeksa. Ništa od podataka koje koristi Svjetska banka u tom izračunu nije povjerljivo; Doing Business mjeri zakonodavni i regulatorni okvir, i to doslovce plasira nazad vlastima na način da je moguće usporediti jednu zemlju s drugom te otkriti najbolje prakse iz drugih zemalja. Uostalom, replikabilnost istraživanja i analiza nužan je uvjet da bi se neka intelektualna rabota mogla nazvati znanošću. Osnovni oblik replikabilnosti bio bi onaj u kojem pokušavate ponoviti analizu s istim podacima, umjesto da radite novu studiju koja pokušava odgovoriti na ista istraživačka pitanja. Ništa bolje ne ilustrira važnost replikacije od slučaja studenta na poslijediplomskom studiju ekonomije koji je za zadaću dobio ponoviti analizu iz članka ekonomista Rogoff i Reinhart, a tiče se utjecaja javnog duga na ekonomski rast. Zaključak tog članka – da ekonomski rast drastično pada ako je udio javnog duga u BDP-u neke zemlje iznad 90% - bio je glavni spin politike štednje, koja je dominirala ekonomskom mišlju u jeku Velike recesije. Marljivi student tad je otkrio da su autori neke podatke i zemlje neobjašnjivo izostavili, a ponovljena analiza nije dala ni izbliza tako spektakularne rezultate. Osim što magična granica nije bila 90% udjela duga u BDP-u nego znatno viša, veza između varijabli bila je mnogo slabija i bilo je mnogo iznimki. U svakom slučaju, rezultati rada ne bi se nikako mogli koristiti kao politička motivacija za politiku štednje. 

Što je onda s tisućama radova i analiza koji su koristili Doing Business indeks? Možemo li vjerovati indeksu i istraživanjima koja su ga koristila? Stvarnost je mnogo kompleksnija od samog indeksa, koji ne mjeri sve relevantne značajke poslovnog okruženja. Drugim riječima, on mjeri ono što drugi indeksi propuštaju mjeriti, a to su zakoni i regulacije koje otežavaju poslovanje. Postoje i drugi indikatori, bazirani na anketiranju poduzeća, koji mogu dati cjelovitiju sliku: ono što tvrtke iskuse u praksi ne mora biti ono što piše u zakonu. Hrvatska je u posljednjoj ediciji indikatora zauzela 51. mjesto, što je rast od sedam mjesta od prethodne godine. Međutim, za Hrvatsku je indikator Doing Business izrazito važan ne samo zbog usporedbe kroz vrijeme i prostor. Predsjednik Milanović prvi ga je počeo spominjati još 2013. godine, a kao orijentir za reforme, od tada su ga koristili ministar Grčić, premijer Orešković i ministrica Dalić. Na taj način političari su prihvatili ideju da je efekte njihova rada moguće objektivno mjeriti, što je tad predstavljalo značajan demokratski iskorak. Doing Business postao je i dijelom standardnog diskursa u Saboru; u zadnjih godinu dana spomenut je čak 18 puta, jednako i od vladajućih i od oporbe, jednako i od lijevih i desnih. Ustaše i partizani na aparatima! Zbog toga možemo mirno ispratiti indeks u ropotarnicu povijesti – jer nama je poslužio.