14 velikih koji ove godine mogu osvojiti nagradu Fric

U jednom od popratnih tekstova uz prošlogodišnju Nagradu Fric tadašnja je predsjednica žirija Biljana Romić, zagledana u budućnost nagrade, zapisala kako kao “zarobljenici pandemije korona virusa možemo očekivati prozu koja će izrasti na šavovima osobne (ne)prilagodbe društvenim i civilizacijskim izglobljenjima”. Godinu dana kasnije evo nas u društvu 14 polufinalista koje je izabrao žiri u sastavu Tomislav Brlek, Hrvoje Klasić, Dragomira Majhen, Jagna Pogačnik, Čedo Prodanović, Igor Vikić i  Dubravka Vrgoč. Ono što na početku moram primijetiti jest kako su itekako prisutni šavovi (ne)prilagodbe, ali oni još ne nastaju pod utjecajem pandemije koja, da nam je to netko rekao prošle godine, još traje nesmanjenom žestinom. Priča o famoznoj vremenskoj distanci potrebna za sve, pa tako i za pisanje, očito, i ovdje dolazi do izražaja. Također, predviđanja kako je vrijeme pandemije, izolacije i karantene posve sigurno ono vrijeme samotnosti koje će mnogi iskoristiti za pisanje također se nisu u većoj mjeri ostvarila, jer je na natječaj za nagradu prispjelo uobičajenih pedesetak naslova, što vidim kao nekakav +/-standard kad je riječ o domaćoj (i pridruženoj regionalnoj, koja odgovara propisanim kriterijima) proznoj produkciji. No ono što svakako treba naglasiti jest pitanje kvalitete i raznolikosti ovogodišnje produkcije, pa posljedično i izbora polufinalista. U radu ovoga žirija sudjelujem treću godinu, a domaću produkciju prilično pozorno pratim mnogo dulje i odgovorno tvrdim kako je ovo jedna od kvalitativno jačih godina, što svakako veseli u profesionalnom smislu, ali i uvelike otežava rad žirija. 

Svi koji su se ikad našli u ovakvom ili sličnom poslu znaju koliko propisani broj polufinalista, finalista, pa na kraju krajeva i jednog pobjednika može biti maćuhinski prema nekim knjigama i naslovima te kako je nemoguće izdvojiti sve što bi se moglo i htjelo, pa na kraju sve završi na objektivnosti matematike. Žiriji za književne nagrade, eto, jedan su od rijetkih primjera gdje suživot književnosti i matematike očito funkcionira. No kad pogledam popis knjiga koje smo izdvojili među polufinaliste (bez obzira na toišto vjerojatno nitko od nas s njim nije baš stopostosno zadovoljan i među naslovima bi rado vidio i neku od knjiga koja je “ispala” ili pak neke od izabranih radije ne bi vidio na tom popisu), mogu reći da ovaj izbor odlično pokriva ne samo najbolje (prema ukusu sedmero čitatelja), nego prije svega vrlo transparentno reprezentira glavne tendencije prošlogodišnje prozne produkcije. 

Prije nego što to pokušam argumentirati, još nekoliko riječi o žiriju i glasanju. Nagrada Fric jedina je u kojoj sam do sada sudjelovala čiji žiri ne čine isključivo književni kritičari, teoretičari i pisci, iako u njemu ima i takvih, nego je mješavina književnih profesionalaca i profesionalaca afirmiranih u drugim disciplinama, kompetentnih čitatelja koji žiriju daju dodatni kredibilitet jer knjige procjenjuju na način kojemu se doista ne mogu uputiti klasične zamjerke - o književnim klanovima, sukobima interesa i maloj bari s puno riba u kojoj se svi na ovaj ili onaj način poznaju. Iako većinu tih zamjerki inače smatram besmislenim, možda to ipak nije naodmet spomenuti. Ono što primjećujem kao zanimljivost - ili je to barem meni zanimljivo - jest kako se i u takvom sastavu žirija vrlo lako i vrlo brzo dolazi do konsenzusa koje su knjige doista ozbiljni pretendenti na nagradu i što se izdvaja iz cjelokupne produkcije, pa takve knjige u pravilu odmah, bez ikakvih konzultacija i argumentiranja, bivaju izdvojene od svih članova žirija.

Teza kojoj i inače vjerujem, da će dobra knjiga pronaći svoj put ne samo do članova žirija, nego i čitatelja koje često podcjenjujemo, ovdje se iz godine u godinu potvrđuje i u praksi. Ovogodišnja Nagrada Fric, kojom se bira najbolje prozno djelo objavljeno od srpnja 2020. do srpnja 2021., prvotno objavljeno kod hrvatskog nakladnika, na jeziku za koji nije potreban prijevod, zbog čega nagrada nije usko nacionalno, nego i regionalno usmjerena, prva je njezina svečana obljetnica - petogodišnjica. Dakako, to je prigoda da se nagradi i njezinim dosadašnjim dobitnicima stvori nekakav ozbiljniji kontekst - značenja, utjecaja, pogrešaka i pogodaka, za što će svakako biti prigode nakon što početkom sljedeće godine saznamo tko će među 14 za sada odabranih autora i njihovih djela biti peti dobitnik nagrade Fric, vlasnik Žiroskopa, novčanog iznosa i titule laureata. Odnosno, tko će zaokružiti petorku u kojoj već čekaju Damir Karakaš, Jurica Pavičić, Darko Cvijetić i Marko Gregur. 

Zajednički nazivnik proze koja je ušla u polufinale nagrade jest taj - da zajedničkog nazivnika nema. Iza nas su već neko vrijeme ona vremena kad je postojao jedan dominantni prozni model, prevladavajuća tematika i nekoliko iznimaka koje potvrđuju pravilo. Kako je razvidno na uzorku proze naših polufinalista, romani još brojčano dominiraju, ali zbirke priča kvalitetom vrlo ravnopravno grade književno polje. Tematski i stilski pluralizam, raspon od povijesnog do poetskog romana, od kritičkog do magijskog realizma, od naturalističkih do fantastičnih motiva, od autofikcije do dokumentarizma, od angažiranosti do elemenata eskapizma itd., čini proznu produkciju posve neuhvatljivom u mrežu koja vodi do pripremljenih kritičarevih ladica. Ako je baš nužno, a vjerujem da jest, crvenu nit godišnje prozne produkcije vidim u tematiziranju problema identiteta i traume, što se uostalom moglo primijetiti još u prethodnim godinama, ne samo u domaćoj prozi, iako možda ne toliko očito. Mjesto na kojem se identitet gradi, između ostaloga, ali često najbolnije, upravo je primarna, obiteljska zajednica, pa nije čudno da veliki dio romana i priča upravo od nje i polazi - u formi autofikcije, obiteljske sage, tematiziranja djetinjstva i sl.

No pogledajmo, ukratko, kako to izgleda na uzorku odabranih polufinalista i osnovnih odrednica njihovih knjiga. Ne samo po abecednom redu, nego i po svojevrsnoj izglobljenosti, od ostalih naslova izdvaja se Selvedin Avdić, koji “Autobusnim bilješkama” uobličava fragmentarnost iskustva svijeta, no u formi fragmenata nastalih promatranjem ljudi oko sebe zapravo piše o svojim unutarnjim putovanjima. Zapisivanje svakodnevnih situacija i viđenih slika, čak i kad se one slijedom vanjskih, pandemijskih okolnosti iz autobusa presele u vlastitu sobu kao jedino mjesto “kretanja”, filtrirane su kroz svijest pomnog i lucidnog promatrača/prisluškivača/pripovjedača i zapisi su više o njemu samom, nego o svijetu oko njega. Koncizni, precizni, oštri kratki rezovi u svojim praznim mjestima sadrže mnoštvo neispisanih, ali osjetnih konotacija. 

Sljedeću grupaciju svakako bi činile autorice, koje svaka na svoj način, različitim glasovima, stilom i formom, više ili manje deklarativno svjedoče o ženskim iskustvima. Daleko od tradicionalnog shvaćanja tzv. ženskog pisma, ali svakako uz svijest i pozicioniranje prema njemu, one čine znatan i kvalitativno važan dio godišnje produkcije. Priče Magdalene Blažević s naslovom “Svetkovina” izdvajaju se snagom pripovjednog glasa. Junakinje (i žrtve) njezinih priča žive u ruralnom svijetu omeđenom strogim patrijarhalnim pravilima, primitivizmom i nasiljem, ali ne funkcioniraju kao nositeljice transparentnih ideja pobune i emancipacije. Dominantne teme tijela, seksualnosti, patnje, požude, ljubavi i smrti ispisane su izbrušenim jezikom i preciznim stilom koji na trenutke, baš onda kad je najpotrebnije, klizi od proznog prema poetskom. Ženski identitet u tim je pričama, u kojima se stvara gotovo opipljiva atmosfera, snažno determiniran mjestom i sudbinom.

Zbirka priča “12 pred zidom” Staše Aras također se snažno uklapa u dionicu proze naglašeno obilježenu ženskim iskustvom. Priče, vrlo mediteranski atmosferične, tematiziraju iskustvo nalaženja pred zidom koji bi bilo potrebno srušiti - uzroci tih zidova leže u poznatom katalogu društveno-političko-ideoloških užasa koje čine rat, provincijalizam, nasilje nad ženama, socijalni problemi, pogrešni brakovi, nedostatak komunikacije, natruhe tranzicije i divljeg kapitalizma, školski sustav i naopake vrijednosne ljestvice... Junakinje ovih priča uhvaćene su u trenucima kad su svjesne silnica koje su ih u tu poziciju dovele, kao i dubljih uzroka negdje u pozadini, zbog čega je jasno kako zidovi postaju dvostruke metafore - granica koje nam postavlja društveni kontekst i onih koje zacrtavamo sami, možda čak i izborom osamljenosti koji čine neke junakinje ovih priča. 

Kratki roman “Morpho amathonte” Nade Topić svojevrsna je iznimka u kontekstu domaćeg romanopisanja, zbog svog prostornog, ali i stilskog odmaka. Autorica je pjesnikinja koja svoj prvi roman gradi izmjenama pripovjednih glasova, fragmentima povezanim naslovnim motivom rijetke vrste leptira. Mjesto radnje je pariški lokal čija vlasnica posjeduje sposobnost namještanja iščašenih kostiju i izrazite empatije. Kroz lokal prolaze ljudi slomljeni nekim prethodnim iskustvom, marginalizirani ne svojom krivnjom, žene koje žele zaboraviti traume prošlosti, pronaći vlastiti identitet i emancipaciju. Dominiraju osobne priče ispisane poetskim jezikom, ispod kojega itekako čitamo natruhe zbilje - nasilja, patrijarhalizma, migracija. Tema identiteta koju vidim dominantnom u recentnoj produkciji prispodobljena je ovdje upravo krhkošću naslovnog simbola, još dovoljno jakog za preživljavanje. Posebnost romana iskazuje se u metaforičnom i poetičnom stilu kojim autorica piše o teškim životnim situacijama, bez suvišne deskripcije, pa i fabule.

Iako je načelno riječ o posve drukčijem tipu teksta, priče Korane Serdarević iz zbirke “Gušterov rep” također tematiziraju žensku poziciju, ali svoje uporište pronalaze u prepoznatljivoj zbilji i time istovremeno proširuje područje svojih interesa. Motivi nasilja, ljubavnih prekida, osamljenosti, umjetne oplodnje, u kombinaciji s onima besmisla birokratskog sustava i drugih društvenih negativnosti, kombinacija su “mekane” i emotivne proze i izrazite kritičnosti prema svakom gušenju pojedinčeva identiteta i ulogama koje smo prisiljeni igrati. Tonski raznolike i umješno napisane, priče Korane Serdarević kao da zadiru ispod pomno spuštenih zavjesa sudbina onih za koje mislimo da sve o njima znamo.

U autofikcionalnoj prozi, odnosno romanu Nore Verde “Moja dota” vrlo se jasno propituje pitanje identiteta, rodnog i klasnog. Smještanje radnje na otok na kojem pripovjedačica provodi ljeto u društvu svoje bake omogućuje uspostavljanje distance, odmaknutosti, zaustavljenosti i izoliranosti, a u jezičnom smislu otvara prostor za ulazak dijalekta. Pripovijedajući o vlastitom djetinjstvu i mladosti, obilježenim fizički i emotivno distanciranom majkom, tradicionalno konzervativnom sredinom, zatiranjem svake različitosti, sve se snažnije uspostavlja osjećaj nepripadnosti i odbačenosti, što se sazrijevanjem pripovjedačice uobličava u jasno naglašeni problem klasne pripadnosti, kao i rodnog identiteta. Začudan je to i uspješan spoj intimističke priče i aktivizma, tople i na početku infantilnim glasom ispričane priče o djevojčici koja živi - svojim, ali i tuđim izborom - u vlastitom svijetu mašte, knjiga i bjegova u samoću, ali i kritike društva koje u tome vidi nešto čudno i drugačije, živeći po svojim konzervativnim i za pojedinca uskim pravilima. 

Roman “Sinovi, kćeri” Ivane Bodrožić također je iznimno snažan i mračan, iako već u svojoj biti i angažiraniji, u opisivanju neslobode drukčijih i odbačenih kojima je društvo diskriminacije oduzelo pravo glasa, pravo koje im ovaj roman upravo dodjeljuje/vraća. Progovarajući o poniženosti i osjećaju krivnje, metaforičkom i stvarnom sindromu “zaključanosti”, Bodrožić uobličava tri glasa: djevojke koja leži u bolničkom krevetu sposobna komunicirati još samo treptajem, majke tragično obilježene tradicionalno-autoritarnim svjetonozorom i transrodnog muškarca čije je odrastanje obilježio užas društvenih stereotipa. Taj transgeneracijski lanac predrasuda koji se manifestira od mikrozajednice obitelji do čitavog društva i isključuje sve što je drukčije i manjinsko u ovom romanu funkcionira kao krik koji potiče na promjenu i prije svega razumijevanje.

Prošlih godina još jedna od najdominantnijih tema, ona rata, prisutna je u dva izabrana romana. Roman “Gdje je nestao Kir” Elvisa Bošnjaka jedan je od onih koji u svojoj pozadini tematizira rat - u pozadini, iako progovara o njegovu samom početku i sramoti zvanoj slučaj Josipa Reihla Kira iz 1991. godine. Roman je temeljen na psihološkoj karakterizaciji likova - žrtve i ubojice, moralnim načelima koja se lako iščitavaju iz tako ustrojenog romana, ali nisu plakatno-moralizatorska i zrncima nadrealnog koja možda isprva djeluju začudno, ali se potom posve skladno stapaju s onim stvarnosnim. Bošnjak se odlučio za miksanje dokumentarnih činjenica iz stvarnih biografija likova s elementima nadrealnog i lirskog, a roman “misli” iz perspektive dramskoga pisca i na taj način ga konstruira, što daje posve novu vizuru pisanju o ratu na kakvo smo navikli posljednjih godina, pa i desetljeća. 

Nešto slično moglo bi se spomenuti i uz roman “Pod oba sunca” Ognjena Spahića, koji je još jednu ratnu traumu, crnogorski logor Morinj, sveo na pozadinu i predpriču. Priča o ratnim strahotama, u kojima je, htio-ne htio, sudjelovao jedan od likova ovoga romana, ovdje je prisutna onoliko koliko je potrebno kako bismo spoznali njihove posljedice - na međuljudske odnose, psihu pojedinca, osjećaj individualne i kolektivne krivnje. Vizura pripovijedanja je kombinacija pripovijedanja u 3. licu i 1. licu, tamo gdje je glas dan likovima, četverokutu sastavljenom od dva, generacijski različita bračna para, koje je splet slučajnosti nasukao na jedan svjetionik, kako bi se sa svojim traumama zrcalili jedni u drugima. Neizgovorenost i šutnja predstavljaju  glavnu kariku, simboliku ovoga romana, u kojoj se spajaju dvije traume i reakcija na njih - ratne prošlosti i intimne traume gubitka/nemogućnosti začeća djeteta. “Pod oba sunca” roman je koji manje pripovijeda o ratu kao takvom, a više o ljudima koji, krivi ili bez krivnje krivi, žive zarobljeni u vlastita sjećanja, u traume koje ne mogu i ne znaju preraditi. 

U izboru su se našla i dva žanrovski vrlo kompleksna romana koje načelno možemo smjesiti u model autofikcije, to su “Putujuće kazalište” Zorana Ferića i “Ja sam” Damira Uzunovića. Ferićeva je obiteljska saga ispisana na pozadini povijesnih događaja turbulentnog 20. stoljeća i njegova prelamanja kroz pojedinačne živote. Obiteljska priča Zorana Ferića koja se bazira na pričama njegovih pradjedova, baka i djedova, majke i oca, dakako i njega samoga, sama po sebi pršti od “literature”, a sve te transgeneracijske sudbine i traume s kojima se pisac suočava dojmljive su onoliko koliko to može biti roman u kojem dokumentarno i fikcionalno beskompromisno raslojavaju jedno drugo. Ferić piše o “sebi i svojima”, prisjeća se, shvaća, čudi, pati, oprašta, u prvom dijelu romana konvencionalnije i “dokumentarističkije”, da bi potom sav taj instrumentarij upotrijebio i na samom sebi. Istovremeno je i to mali katalog njegove poetike, tumač opsesivnih tema, sinteza svega što je ranije pisao.

Damir Uzunović pod inidikativnim naslovom “Ja sam” ispisuje kombinaciju autofikcije i svojevrsne literarne posvete ocu i majci, ali i rodnom Sarajevu, spajajući tri dijela romana koji bi mogli stajati i samostalno. Tako je prvi dio unutarnja i vanjska geografija jednog sarajevskog kvarta u kojemu je odrastao, kaleidoskop prošlosti u kojem se pripovjedač suočava s lijepim, ali i bolnim trenucima unutar obiteljske mikrozajednice, dok će u drugom granice svijeta postati nešto šire, pripovjedač odrasliji, stanovnici kvarta živopisniji, a samoopservacije erotskije. Treći pak dio donosi rez u životu i tekstu, kao i promjenu shvaćanja naslovne sintagme. Na događajnoj razini, u kojoj rat namjerno nije tematiziran osim posljedično, kao razorno tkivo na tkivu života, ovaj je dio romana priča o strašnim ljubavima koje su ubijale daljine, nacionalne podjele i nevjere, ali i kronologija očeve bolesti i smrti. Sve je to povod za pomnu obiteljsku kronologiju, ali prije svega “konstrukciju” sebe samoga.

Još jedan, ne samo opsegom nego i sveobuhvatnoću tema i ideja, “veliki” roman, iako posve drugačije provenijencije potpisuje Josip Mlakić. “Na Vrbasu tekija” kombinacija je fikcionalnog i dokumentarnog, u svakom slučaju velika posveta Ivi Andriću. Jednim dijelom riječ je o priči o samostanu u Jajcu, bosanskim fratrima (prije svega fra Anti Kneževiću, najvećem borcu za izgradnju jajačkog samostana) i Bosni Srebrenoj kroz povijest. Roman je građen od tri dijela, od kojih prva dva igraju na kartu mistifikacije autorstva jer je možda riječ o izgubljenim ili nikad napisanim Andrićevim rukopisima, dok je treći dio esejističko-dokumentaristička studija o Andriću kroz koju Mlakić razotkriva samoga sebe i vlastitu poetiku, kao i mistifikaciju autorstva prijašnjih dijelova. Posredno, to je, kao i inače u Mlakića, roman o velikoj povijesti i malim sudbinama upletenim u nju, ratovima i režimima, ali posve intimnim temama poput ljudskih nada i razočaranja. Nasljeđe Ive Andrića, vidljivo u jeziku i rekreiranju njegova književnog svijeta, Mlakića svakako čini jednim od najvećih andrićevaca.

Zrnca iz povijesti 20. stoljeća na zanimljiv se način zrcale i u romanu “Radio Siga” Ivana Vidaka, jedinom u kojem je odmak u sekundarnu, fantastičnu zbilju jasan i potpuno, načinjen u maniri magijskog realizma. Riječ je o fikcionalnoj biografiji Kalmana Gubice iz sela Siga u Vojvodini, siročeta koji postaje seoski bubnjar koji svakoga dana uz bubanj izgovara najnovije vijesti. Bila bi to realistička priča u kojoj se iz pozicije “slabog” pojedinca pripovijedaju neke ključne društvene i političke točke jednog turbulentnog stoljeća, da nije spomenutog odmaka u fantastično koje je popraćeno tragikomičnim efektom - nakon što ga udari grom, naime, Kalman postaje zvijezda lokalnih ženskih orgazama. Istovremeno, da stvar bude nešto kompliciranija, druga je posljedica udara glas mrtvog oca koji ga uvodi u političke avanture, omogućuje inkorporiranje mnogo povijesnih epizoda u samu fabulu, a od seoskog bubnjara i glasonoše čini buntovnika i aktivnog sudionika u ratnim događajima. Taj dio fabule zadobiva, osim povijesne kronike i odraze pikarskog romana i prati Kalmana sve do trenutka kad njegova egzistencija postaje besmislena, jer u selo stižu struja i radio.

Roman Jurice Pavičića “Prometejev sin” vraća nas na dobro poznati teren stvarnosne proze sa žanrovskim obilježjima i nadopunjava autorov dosadašnji opus. Gorki Šajn, kojega smo upoznali u nagrađenoj “Crvenoj vodi”, dolaskom na fiktivni otok Škoj, za kojega ga vežu reminiscencije iz djetinjstva, vodi nas u tipično hrvatsko srce tame - tranzicijsku priču o otkupljivanju otočkog zemljišta kako bi se uložilo u buduću turističku investiciju. Lokalne priče i prošlost Šajna hvataju u svoju mrežu, a Pavičić se odmiče od čistog žanrovskog predloška kriminalističkog romana, iako još jednom priča o hrvatskoj zbilji, baziranoj na mnoštvu epizoda iz Šajnova privatnog života. Prošlost i sadašnjost isprepliću se u priči koja, kao i inače kod ovoga pisca, postavlja moralna pitanja, ali portretira otočku zajednicu u kojoj dolazak sina čovjeka koji je na tom otoku pokrenuo partizanski ustanak postaje model na kojem su vidljive mnoge neuralgične točke hrvatske zbilje. 

Kako se Nagrada Fric dodjeljuje nakon što su dodijeljene neke druge nagrade - gotovo u stilu, a sad mi nakon svih - treba spomenuti da među polufinalistima ima i autora koji su dobitnici nekih drugih nagrada - Ivana Bodrožić je dobitnica regionalne nagrade “Meša Selimović”, dok je Zoran Ferić za svoj roman već primio nagradu “Gjalski”. Mnogi od polufinalista, također, već su bili u polufinalima i finalima drugih književnih nagrada, no to nije jedan od kriterija rada ovoga žirija, nego tek činjenica koju treba napomenuti. Iako nesklona svakoj statistici koja se primjenjuje u ovakvim književnim poslovima, ali znajući da i to nekoga zanima, spomenut ću kako među polufinalistima ima renomiranih pisaca iz regije koji prva izdanja svojih knjiga objavljuju u Hrvatskoj (Avdić, Spahić, Uzunović), nešto manje od polovice žena (Aras, Blažević, Bodrožić, Serdarević, Topić, Verde), vrlo raznolikih nakladnika (Sandorf, Jesenski&Turk, Fraktura, Hena com, Corto Literary, VBZ, Profil, Buybook, Oceanmore), kao i to da je među polufinalistima čak deset romana i prije svega mnoštvo “šavova osobne (ne)prilagodbe društvenim i civilizacijskim izglobljenjima”. Što reći za kraj nego - navijajte za svoje favorite, zasad su još svi u igri.