I da, upravo je to ono što Luka i Stjepan žele – da se na njihovim koncertima publici prošire vidici, da s njima plešu i pjevaju te da izbrišu granice između glazbenih žanrova jer, kako kažu – oni ne dijele glazbu na žanrove, nego sviraju ono što ima emociju i što se može prilagoditi interpretaciji na dva violončela. Ali upravo tu počinje problem. Spoj klasično obrazovanih glazbenika i njihovih instrumenata s pop-glazbom prosječnog slušatelja neodoljivo podsjeća na njihove prethodnike, poput violinistice Vanesse Mae, koja je vrhunac karijere dostigla 90-ih godina prošlog stoljeća, zatim finskog trija violončelista Apocalyptica, a na kraju krajeva i našeg šibenskog pijanista Maxima Mrvice.
I dok je Mae "modernizirala" klasičnu glazbu elektronikom, slično je učinio i Maxim na klaviru, a jedino se Apocalyptica specijalizirala uglavnom za izvođenje heavy-metal glazbe na violončelima. Ipak, Luka i Stjepan ne žele imati s njima nikakve veze, pa im i sam spomen "crossovera" zvuči kao uvreda.‘Crossover’ ima negativan prizvuk jer se klasična glazba obrađuju na pop, rock ili techno način. Dakle, dodaje im se, recimo, techno-beat. Za nas je to uništavanje remek-djela klasične glazbegotovo su uglas odgovorili Danijeli Trbović u emisiji "8. kat" prije nekoliko godina te nastavili: "Naš proces je potpuno obrnut. Mi pop ili rock pjesmi dodajemo klasičnu dimenziju i od nje pokušavamo napraviti remek-djelo, bez dodavanja tih nekih jeftinih efekata.
Radimo to samo uz pomoć naših violončela – koji su nam i ritam sekcija, i bas gitara, i solo gitara, i vokal. Naša dva violončela zamjenjuju cijeli orkestar ili cijeli bend". No mišljenje struke je podijeljeno. Muzikologinja Davorka Begović, umjetnička voditeljica Muzičkog salona Studentskog centra u Zagrebu, ne slaže se s Lukom i Stjepanom: "‘Crossover’ je miješanje različitih muzičkih žanrova, primjerice korištenje djela iz razdoblja klasike ili (eventualno) drugih povijesno-stilskih epoha, koja se stavljaju u popularni kontekst, aranžiraju na načine preuzete iz pop (i/ili rock) glazbe, što rezultira komercijalnim proizvodom. Cilj im i jest da se prodaju i da su za širu publiku, pa takav ‘crossover’ ima pejorativnu konotaciju", kaže Begović i dodaje:
"Pojam crossover ima i podpojmove kojima se uže označavaju različite varijante križanja i kombiniranja elemenata različitih žanrova, pa izvođenje pop pjesama u klasičnom aranžmanu i/ili instrumentaciji također pripada pojmu Classical Crossover. Ono što im je zajedničko jest svakako cilj privlačenja masovne publike, za razliku od primjerice fusiona". Na pitanje može li se njihov rad svesti pod tzv. "cover", ona kaže: "Cover je zapravo jako širok pojam koji može i ne mora uključivati novi arnažman, i on se može, ali se i ne mora više ili manje udaljiti od izvornog autorskog djela. No u svakom slučaju, cijelo je to područje svakako dio ‘entertainmenta’, a ne ‘arta’. To je zabava i mislim da joj ni ne treba pridavati drugačiju pažnju niti težinu".
Zagrebački dirigent, skladatelj i aranžer Alan Bjelinski odmah je upozorio:2cellos? Budite oprezni, tu ste na jako skliskom terenu! Slično kao Luka i Stjepan, i Bjelinski je klasično glazbeno obrazovanje dovršio najprije u Hrvatskoj, na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji, na odsjeku dirigiranja, pa nastavio poslijediplomski studij na salzburškome Mozarteumu, da bi po povratku svoj interes okrenuo popu i rocku, nastupajući tijekom 80-ih s Rundekovim Haustorom, grupom Film i Aerodrom.Tržište i razmišljanje zvučnog i vizualnog doživljaja se promijenilo. Ja uopće ne razumijem izraz ‘crossover’ i ‘cover’ te oni za mene ne postoje. Melodiju analiziram u molovima ili durovima te mogu li nakon prvog slušanja napisati aranžman. Kad govorimo o 2cellos, odmah se prepoznaju vrhunski glazbenici koji su prošli klasično obrazovanje.
Izvanredni su tehničari, izvrsno improviziraju i pogodili su pravu stvar u pravom trenutkusmatra Bjelinski. Na pitanje nije li i Jimi Hendrix bio vrhunski gitarist iako je bio samouki glazbenik, Bjelinski kaže: "Je, ali je on nastupao sam, a njih su dvojica i točno se vidi da sviraju tako usklađeno da iza njih stoje mjeseci i mjeseci krvavog rada i odlična naobrazba". Ipak, kako je rekao, on osobno takvu glazbu više ne sluša jer se tijekom godina umorio: "Pali me samo vrhunska klasična i sva nova ozbiljna glazba, no ne zaboravimo da su Luka i Stjepan iznimni violončelisti koji mogu kad god požele održati vrhunski koncert ozbiljne glazbe". Pa gdje je onda problem kad je u pitanju najunosniji hrvatski glazbeni izvozni proizvod otkad je samostalne Hrvatske, pa i ranije?
Dvojica izvanserijskih glazbenika koji su završili klasičnu naobrazbu u Zagrebu, Beču i Londonu na Kraljevskoj akademiji ostali bi zarobljeni u mnogo užem krugu obožavatelja ozbiljne glazbe da prije pet godina nisu na YouTube postavili svoju obradu hita "Smooth Criminal" pokojnog Michaela Jacksona. Preko noći prikupili su više od milijun pregleda, a do danas taj spot ima gotovo 20 milijuna ulaza. Stvorili su komercijalni hit, postali planetarno poznati i nastavili tim putem i više nego uspješno. Kako su i sami priznali, sasvim nepripremljeni su zajašili zmaja koji se zove svjetska slava. U Londonu ih je njihov profesor preporučio Siru Eltonu Johnu, a ostalo je povijest. Slično kao i Bjelinski, ni slavni glazbenik Elton nije bio škrt na komplimentima, a njihovu svirku u jednom je razgovoru opisao svojim osebujnim stilom:
"Takvu energiju nisam vidio još od koncerata Jimija Hendrixa. Iako su isprva bili dio mojeg pratećeg benda, kad sam im dao da sviraju prije mojeg nastupa, prvi put sam doživio da publika stoji na nogama i da cijela dvorana predgrupu ispraća ovacijama. Njihova ugranost i njihova svirka te njihova mladost donijela je mojim nastupima i svim glazbenicima novu energiju. Kad ih vidite kako sviraju, ne samo rock, nego i na koncertima klasične glazbe, u njihovoj svirci postoji neka vrsta homoerotičnosti iako nisu gay. Svatko od njih dvojice točno unaprijed zna što će ovaj drugi napraviti u idućem trenutku. Njihova glazba je božji dar!". Što onda nakon svega treba Luki Šuliću i Stjepanu Hauseru? Bilo bi dobro da se konačno opuste i prestanu dokazivati ono što već svi znaju, a to je da su izvanserijski glazbenici, ali i jednako tako dobri zabavljači. Bilo bi im možda puno lakše kad bi sa svojih pleća konačno skinuli teret misije prosvjećivanja.
Umjetnici/ zabavljači su kad u koncertnim dvoranama nastupaju s repertoarom ozbiljne glazbe, a publika koja tamo dolazi točno zna što od njih očekuje. Zabavljači/umjetnici su kad pune stadione i gradske trgove s repertoarom popularne glazbe po principu – za svakoga ponešto, pa – degustibus! Međutim, čini se da još nisu u sebi pomirili Mischu Maiskog i recimo za ovu priliku – Jimija Hendrixa, iako kad su izvan pozornice, svojim ponašanjem već odavno u javnosti ostavljaju dojam da su Justin Bieber. Ne mogu više ni sakriti koliko im svi ti mediji, intervjui, novinari i njihova ponekad banalna pitanja idu beskrajno na živce. Već su prikupili i poveću zbirku videoklipova na kojima se krevelje i cerekaju umjesto da odgovaraju na novinarska pitanja. Očito je da su vrlo nepripremljeni ušli u visoki showbusiness i da ih nitko još nije podsjetio da su i intervjui dio njihova posla, koji možda baš i ne vole odrađivati.
Da ih je netko pripremao za intervjue, Hauseru se vjerojatno ne bi nikad omaknula izjava da ga raduje što u publici zajendo plešu "djeca od sedam i stare babe od 70 godina". Trebao bi znati da su gospođe u tim godinama alergične na izraz "baba" jednako kao što je on alergičan na izraz "crossover". No ako su se već odlučili za vrhunski "entertainment", dosad su već morali naučiti da on isto iziskuje ozbiljan pristup, kako na pozornici, tako i u backstageu, i po tome vrhunska zabava nije ništa manje zahtjevna od vrhunski odrađenog koncerta klasične glazbe. Ni Elton John ne bi tako dugo opstao na estradi da nije neponovljivi glazbenik koji pri tome pazi na svaki detalj. Uostalom, barem bi 2cellos trebali biti svjesni da i showbusiness nemilosrdno jede svoju djecu te da u doba YouTubea nove zvijezde samo čekaju da objave svoj videoklip.
