Elton John tvrdi da u njihovoj svirci postoji neka vrsta homoerotičnosti, dirigent Alen Bjelinski njihov uspjeh objašnjavaju talentom za spektakl
I da, upravo je to ono što Luka i Stjepan žele – da se na njihovim koncertima publici prošire vidici, da s njima plešu i pjevaju te da izbrišu granice između glazbenih žanrova jer, kako kažu – oni ne dijele glazbu na žanrove, nego sviraju ono što ima emociju i što se može prilagoditi interpretaciji na dva violončela. Ali upravo tu počinje problem. Spoj klasično obrazovanih glazbenika i njihovih instrumenata s pop-glazbom prosječnog slušatelja neodoljivo podsjeća na njihove prethodnike, poput violinistice Vanesse Mae, koja je vrhunac karijere dostigla 90-ih godina prošlog stoljeća, zatim finskog trija violončelista Apocalyptica, a na kraju krajeva i našeg šibenskog pijanista Maxima Mrvice.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
