Maksim Mrvica je najprodavaniji crossover pijanist svijeta i najveći hrvatski izvozni glazbeni brend. Prodao je više od četiri milijuna primjeraka svojih albuma širom svijeta, dok u Japanu i Kini izaziva pravu histeriju kakva nije viđena od doba Beatlesa. Tu Maksimaniju potvrđuje i impozantna brojka od 60 milijuna YouTube pregleda njegovih videospotova.
U sklopu svoje nove velike svjetske turneje klasične glazbe, na kojoj će izvoditi djela skladatelja poput Musorgskog, Liszta, Chopina, i Skrjabina, ali i neke obrade poput “Bohemian Rhapsody” i “Godfather”, održat će u Hrvatskoj i Sloveniji pet koncerata, i to u Slavonskom Brodu, Celju, Krapini, Karlovcu i Puli, a u Zagrebu će nastupiti na jesen, zajedno sa svojim britanskim bendom.
Express: Na ovoj klasičnoj turneji promovirate novi album ‘Mezzo e Mezzo’, na kojem je na jednoj strani klasika – ‘Slike s izložbe’ Musorgskog, a na drugoj sedam crossover izvedbi, primjerice, skladba ‘Ballet Moderne’. Kako usklađujete karijeru klasičnog pijanista i crossover glazbenika?
Počeo sam kao klasični pijanist i nakon potpisivanja ugovora s producentom Melom Bushom inzistirao sam na tome da se taj dio moje karijere nikad ne zapostavi. Prve dvije godine to je bilo jako teško, jer je moj prvi croossover album ‘The Piano Player’ objavljen pod etiketom World Priority što znači da su svi uredi EMI Classicsa u 57 zemalja svijeta morali po direktivi raditi na mojoj promociji. Zbog toga sam osam mjeseci godišnje bio na putu radeći koncerte i dajući 20, 30 intervjua dnevno što je bilo stravično naporno. Na kraju dana nisam više mogao sklapati rečenice. Kako je u mene uložen velik novac, morao sam na neko vrijeme zapostaviti karijeru klasičnog pijanista, ali poslije je to došlo na svoje.
Express: Kakvo mjesto ima crossover na današnjoj glazbenoj sceni svijeta, je li ravnopravan s ostalim žanrovima, recimo popom?
Crossover je danas značajan dio glazbene scene, no nikad neće biti u istoj kategoriji s popom i rockom, koji su puno popularniji. Pogodnost crossover glazbe je u tome što je ona univerzalna i nije vezana uz jezik te zbog toga može biti popularna u Kini i Japanu. Mi smo strateški krenuli u pohod na Aziju i puno smo uložili u promociju i medije, no nismo očekivali tako nagli uspjeh. U Japanu sam nastupao u najvećim dvoranama klasične glazbe, a u Kini na stadionima od tri do šest tisuća ljudi gdje sam radio spektakularne produkcije s laserima i videom. U Aziji je zanimanje bilo toliko veliko da sam se morao vraćati svaki mjesec i raditi nove koncerte.
Express: Što je s Rusijom, gdje tek sada osvajate tržište?
U Rusiji sam svirao nekoliko puta, ali to su bili privatni koncerti za određene klijente i tvrtke. Tek smo nedavno otkrili da je u reklami za najpoznatiju mineralnu vodu u Rusiji korištena ‘Hrvatska rapsodija’ Tončija Huljića u mojoj izvedbi. To je jako populariziralo moju glazbu u toj zemlji, tako da je moj menadžer stupio u kontakt s nekoliko ruskih promotora i organizirao moj prvi javni koncert u impozatnoj dvorani Moskow International House of Music potkraj travnja. Sljedeći mjesec imam prvi koncert u Pragu, a razgovaramo i o koncertu u Londonu gdje je ‘Ballet Ansamble’ izrazio želju da surađuje sa mnom.
"Vježbao sam satima, zaboravljajući na rat"
Express: Odrasli ste u obitelji u kojoj se nitko nije bavio klasičnom glazbom. Što vas je privuklo klaviru i usmjerilo prema klasičnoj glazbi?
Još sam kao dijete znao da želim biti pijanist i da je sviranje klavira jedino zanimanje kojim se želim baviti. Klavir sam prvi put vidio kod mojeg prijatelja i odmah sam se jako zainteresirao za taj instrument. Možda sam ga vidio na televiziji ili su me privukle tipke, no u svakom slučaju, klavir me je toliko privukao da sam gnjavio mamu da me upiše u muzičku školu. Moji su se roditelji u početku jako čudili mojem zanimanju za klavir, ali kad su shvatili da mi je to iznimno važno, dali su mi bezrezervnu podršku i poticali me u sviranju.
Express: O vama je snimljen i dokumentarac ‘Hrvatska rapsodija’ koji prati vašu karijeru od prvog koncerta, kada ste imali devet godina, pa do planetarne slave. Kako iz današnje perspektive gledate na te godine odricanja i uspjeha?
Taj je put bio trnovit. Počeo sam graditi karijeru početkom ‘90-ih, kad je na Šibenik padalo stotine granata dnevno. Muzička škola uopće nije radila, a profesorica klavira Marija Sekso, koja je odigrala značajnu ulogu u mojem životu, držala mi je satove klavira u podrumu škole. Vježbao sam satima, zaboravljajući na rat. To nam je bila oaza, bijeg od stvarnosti, i vjerojatno sam u želji da se odmaknem od bombi tako puno vježbao. Kad smo došli u Zagreb na Državno natjecanje učenika glazbe, imao sam golemu tremu, jer se do tada u izoliranom i malom Šibeniku nisam ni s kime uspoređivao. Stalno sam ponavljao: ‘Samo da ne budem zadnji!’. Nakon mojeg nastupa žiri je odmah prekinuo natjecanje i proglasio me pobjednikom. Profesorica je plakala, a za mene je to bio najljepši trenutak u životu. To je natjecanje bilo presudno za moju karijeru jer sam shvatio koliko vrijedim.
Express: Nakon toga su uslijedila brojna međunarodna natjecanja i pobjede, odlazak na usavršavanje u Budimpeštu i Pariz. Kako ste se nosili s financijama?
Moji roditelji nisu bili u prilici da me financiraju. Bio sam gladan i počeo sam organizirati vlastite koncerte, lijepio sam plakate i uporno tražio stipendiju koja bi mi omogućila nastavak usavršavanja. To mi je bila velika životna škola. Kako sam bio jako ambiciozan i uporan, konačno sam dobio stipendiju tadašnjeg Vjesnika tako da sam s 26 godina konsolidirao svoju financijsku strukturu.
Express: Jeste li već tada imali ideju o drukčijoj prezentaciji klasične glazbe publici?
Oduvijek sam htio prezentirati klasičnu glazbu na drugi način i zato sam od koncerata radio spektakle. Kako sam u slobodno vrijeme slušao elektroniku, logično je došlo do te fuzije, kao da sam htio razbiti stereotip o klasičnim glazbenicima koji me je stravično iritirao. Uostalom, ja ni ne izgledam klasično – imam tetovaže i mijenjam boju kose, izlazim van, imam društvo koje nema veze s klasikom, no istodobno sam vrlo ozbiljan klasičan glazbenik.
Potrebno je abnormalno puno rada
Express: Je li vas producent Mel Bush, koji je presudno utjecao na vašu karijeru, usmjerio prema crossover glazbi?
Mel Bush je pet godina tražio pijanista radeći castinge u cijelom svijetu, no nikako nije mogao pronaći adekvatnoga glazbenika. Tada sam studirao u Parizu, imao sam crnu kosu sa srebrnom prugom preko glave i na koncertima sam eksperimentirao s laserima i videom. Kad me je vidio Tonči Huljić, koji je već pisao skladbe za Melov bend Bond, zaključio je da sam spreman za crossover projekt. Predložio me je Melu i zatim su njih dvojica došli u Pariz gdje sam im odsvirao ‘Babu Yagu’ Musorgskog. Mel je rekao da je njegova potraga završena i da će se moj život preokrenuti za 360 stupnjeva. Potpisao sam s njim ugovor i to je bio moj drugi najsretniji dan u životu. U prvih nekoliko mjeseci zaista se sve promijenilo u mojem životu: snimio sam prvi crossover album ‘The Piano Player’, koji je postao zlatan prije nego što sam održao prvi koncert u Hong Kongu.
Express: Koje su osobine, osim velikog talenta, bitne za upjeh glazbenika na svjetskoj sceni?
Abnormalno puno rada, savršenstvo izvedbe, jaka koncentracija i memorija – mi pijanisti moramo zapamtiti do 30 tisuća nota, a to nije lako - karizma, dobra povezanost i komunikacija s publikom. Morate savladati i tremu zbog koje mnogi odustaju od glazbene karijere i odlaze u pedagoge ili snimaju samo studijske albume. Ja to postižem meditacijom, a na dan koncerta samo mentalno prolazim partiture, dok inače stalno, na putu do kuće ili u avionu, vizualiziram u glavi klavijaturu i tako vježbam.
Express: Što je za vas svijet glazbe?
To je najveći dio mojeg života. Sretan sam što sam glazbenik i što mogu na kreativan način pridonijeti umjetnosti.
