U nedjelju, 27. siječnja, u foajeu zagrebačkog HNK dodijeljena je po drugi put Nagrada Fric za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze premijerno objavljene u Hrvatskoj u razdoblju od 1. 7. 2017. do 30. 6. 2018. godine. Nagradu, ček na 75.000 kuna, dobitniku je, Jurici Pavičiću za roman "Crvena voda" (Profil, 2018.), uručila ispred Atlantic grupe i sponzora Nagrade Barcaffea Gabrijele Kasapović. Dobitnik je dobio i mobilnu skulpturu žiroskopa te ušao u, za sada, dvočlani "klub" dobitnika Nagrade Fric, što je posebno važno, jer na probranosti imena dobitnika svaka nagrada gradi svoj autoritet i ugled.
Predsjednica žirija Nagrade Biljana Romić pročitala je obrazloženje, iz kojega izdvajamo.
"Svugdje na svijetu postoji neko Misto, dapače malo misto, i lišimo li ga amarkordovsko-felinijevske paučine dobrohotne nostalgije što zaziva da 'u duši je uvik čisto', razotkrit će nam se, kao i u ovom romanu, onaj dubinski sloj mulja koji s tom naizglednom duhovnom čistoćom kontinuirano ulazi u sraz. Svako malo 'misto' isto tako je i metafora većega svijeta te preslika njegovih ključnih naboja i lomova. Ono je, premda malo na svijetu, kako bismo vernakularno rekli, svijet u malom. No svijet ovoga romana, bez obzira na svoju običnost impersonaliziranu u priči u takozvanim običnim, malim ljudima, velik je, velik u rasponu likova i njihovih psihobiografija, rukavaca radnje, kompleksne premda čvrste dramaturgije i strukture, različitih razina i vidova zbilje koju obuhvaća. A nasilna smrt, koja od njega čini na prvi pogled krimić, gotovo davna smrt, prekid mladoga života, pokrenula je buru u svim životima mjesta. S njom je počeo rasap obitelji, rasap odnosa, u čijoj pozadini pratimo rasap društva do razine dekadentnosti. Na tragu psiholoških trilera Ruth Rendell i Patricije Highsmith, autor je mnoštvo naratorskih glasova psihološki oslikao do tančina i vjerno, razgranatu strukturu romana održao je iznimno prohodnom, samu radnju majstorski upotpunio i podstavio detaljno seciranom slikom urušenoga društva kao pozadine za dramu tektonskog raslojavanja jedne ili, bolje reći, mnogih obitelji. U jednom danu ništa više u životu obitelji nestale djevojke, a onda i cijeloga mjesta, nije bilo isto, sve se stubokom promijenilo. I nitko neće moći lako nastaviti dalje. Mnogo se toga u tridesetak godina koje roman vremenski pokriva dogodilo - vrtložne promjene osobnih života likova, rat, tranzicija, posttranzicija, izigravanje demokracije, predatorski kapitalizam, poništavanje moralnih zasada. Širokopotezni zahvat u društveni kontekst izbjegava svaku plakatnost i klišeiziranost, čitalačka suživljenost s likovima visokog je tembra. Roman je i kratka povijest burnoga razdoblja ovih krajeva. Ima tu i elemenata melodrame, ne i patetike, ima i prizivanja antičke ideje krivnje. 'Crvena voda' je složen, promišljen i zreo triler sustavno uronjen u traumatičan društveni kontekst koji preispituje do krajnjih granica njegove rastezljive mrakove. Pred nama su psihodrame ispripovijedane iz perspektive velikog broja vrlo opipljivih i uvjerljivih likova. To nije društveno angažiran roman, nego društveno važan roman, važan zato da ne bismo u ovom svojem malom trenutku velike povijesti zaboravili što smo, kakvi smo, kakvi možemo biti i zašto nikad nismo nevini."
Nakon toga se prisutnima obratio i Jurica Pavičić, dobitnik Nagrade Fric 2017/18.
"Svakome tko nešto proizvodi i stvara drago je - naravno - dobiti nagrade. Drago je to i drugima, no mislim, osobito je drago piscima. Jer - pisac više nego i jedna druga profesija proizvodi svoj rad sam, u četiri zida, s malo ili nimalo povratne informacije i komunikacije s drugima. Više nego i jedan drugi kreativac, pisac je u opasnosti da potpuno pogubi predodžbu da li to što radi ima ikakvog smisla. Pisac, k tomu, kad svoj rad završi, knjigu šalje u život kao što se šalje Voyager u svemir. Nema gala premijere, nema reakcije namah. Umjesto toga, kroz tjedne i mjesece pojave se blijedi 'blipovi' na sonaru - jedna reakcija, druga, poneka kritika, i na koncu - poneka nagrada. Lijepo je, ukratko, piscu dobiti nagradu. A među nagradama, ili barem onim hrvatskim nagradama, ova koju danas dobivam mi je dvostruko draga.Prvi razlog je činjenica da je dodjeljuju ljudi koji nisu samo književni profesionalci, pisci ili kritičari. Žiri ove nagrade su ljudi koji su izvrsni u svojim područjima - kao režiseri, povjesničari, prevoditelji, novinari. Tu su ljudi koji su napravili članke ili studije koje sam s guštom čitao, filmove koje volim. Ali - mnogima od njih književnost nije uža profesija, što znači čitaju iz užitka. Dakle, oni su među svim žirijima književnih nagrada najbliži publici - nipošto prosječnoj, i svakako upućenoj - ali opet publici. Drugi razlog zašto mi je drago dobiti ovu nagradu je - naravno - osoba po čijem se nadimku zove. Fric, Miroslav Krleža - čovjek prema kojemu moja generacija ima neizmireni dug. Jer odrasli smo u društvu u kojem je on bio podrazumijevani, ali zato i nerazumijevani klasik, ideološka norma, ali baš zato i ideološki ispražnjen. Bio nam je dosadni lektirni pisac. Ako bi netko rekao da voli Krležu, mislili biste da je prijesni lažov. A onda se dogodio obrat. Naime, dogodio se kapitalizam, a s kapitalizmom se dogodilo i to da je Krleža postao suvremeni pisac. Dogodilo se opet 'Deset krvavih godina', opet se ukazao 'Hrvatski bog Mars', opet smo sletjeli na 'Rub pameti', u istočnoj Europi opet se obžderavamo na 'Banketu u Blitvi'. Ukazali su nam se stvarni Glembajevi, a baruni i barunice opet gaze fanice canjegove u jedrilici Santa Pazienza. I dogodilo se da nam je najednom taj Fric postao važan. A nije se promijenio on. Promijenilo se sve oko nas i otvorilo nam oči."
Nagrada Fric ulazi u svoju treću godinu, još malo i žiri će početi čitati u međuvremenu objavljene knjige. Nestrpljivo iščekujemo nove cikluse, dobitnike i, iznad svega, knjige!
