Damir Karakaš je svojim romanom “Sjećanje šume”, objavljenim krajem 2016., nadmašio samoga sebe, slažu se mnogi. Upravo je tim romanom Karakaš osvojio književnu nagradu “Fric” tjednika Express i Barcaffea. Karakaš je dobio 75.000 kuna, te originalnu skulpturu u obliku žiroskopa.
U finalu u kojem se našlo šest romana, osim Karakaša bili su tu Slađana Bukovac s romanom "Stajska bolest", potom roman “Me’med, crvena bandana i pahuljica” Semezdina Mehmedinovića, Kristian Novak sa svojim romanom "Ciganin, ali najljepši", Damir Ovčina i roman "Kad sam bio hodža", te Ognjen Spahić s romanom "Calypso". Najbolji roman birao je žiri u sastavu Goran Gavranović, Boris Rašeta, Dubravko Lepušić, Hana Jušić i Biljana Romić, koja je bila predsjednica žirija.
Pobjednik Damir Karakaš svojim romanom se opet vratio u Liku, u djetinjstvo, i kroz 33 priče majstorski, glasom dječaka, oživio čudesa i jeze rodnoga kraja.
“Neki kažu da roman o djetinjstvu svaki pisac ima pravo napisati samo jednom, ja sam to jako ozbiljno shvatio. Zato sam dugo nosio taj materijal u sebi i čekao trenutak. Pisanje je trajalo tri, četiri godine”, objasnio je Karakaš kako je svjetlo dana ugledala knjiga čije je prvo izdanje od 1400 primjeraka planulo u mjesec i pol.
Za sebe je često govorio da je u Lici bio i ostao autsajder, da nije “tipičan primjerak” svojega kraja.
“Ljudi u Lici su vrijedni, jaki, izdržljivi, rade teške fizičke poslove od jutra do mraka, ali nešto što ne vole jest čuvanje stoke u planini. Tad treba sjesti pod grm, a oni ne vole sjediti, onda se u njih uvlači neka nervoza, ne znaju što bi, hodaju oko grma kao razjareni lavovi, a ja sam upravo to obožavao: čuvati stoku u planini. Tako sam satima mogao na miru čitati knjige, puno maštati, pa je valjda zato sa mnom ispalo tako kako je ispalo”, objasnio je svoj “slučaj”.
Kaže da je u Lici život bio težak i prije 100 i prije 30 godina i jučer. Morao se, kaže, izboriti i za pravo na pisanje, što je on i uspio. I to tako da se danas po njegovim romanima režiraju filmovi i predstave.
