Kad uđete u Louvre, nemoguće je ne vidjeti grandioznu statuu Nike sa Samotrake koja stoji na počasnome mjestu stubišta. Jednako je značajna i druga Grkinja, Venera s Milosa, također naturalizirana Francuskinja. I treća ljepotica starog svijeta, Nefretiti, počiva izvan svoje domovine, u Berlinu, a ne u Egiptu, čijom je kraljicom bila. Londonski muzeji bili bi desetkovani bez Grka, Indijaca i Arapa.
Svijet modernih muzeja, uopće uzevši, predstavlja neku vrstu mreže babilonskih kula, u kojoj vlada pomutnja jezika: umjetnine su, s raznih strana svijeta, uglavnom iz kolonija ili imperijalnih stečevina, s periferije, putovale prema centru - Europi, Parizu, Londonu, Rimu i Berlinu - a neki smatraju da je vrijeme za vožnju u drugom smjeru.
“Dio sam generacije Francuza kojoj su zločini europskog kolonijalizma neosporivi i sastavni su dio naše povijesti. Ne mogu prihvatiti to da je velik dio kulturne baštine iz nekoliko afričkih zemalja u Francuskoj. U sljedećih pet godina želim da se stvore uvjeti za privremeni ili trajni povratak afričke baštine u Afriku”, rekao je Macron u studenome 2017. godine.
Macron je tad bio mladi državnik i htio je već na početku zacrtati markantne poteze kojima bi se upisao u povijest. No čini se da se baš i nije preopteretio razmišljanima o slojevitosti teme.
Francuska trenutačno planira povrat 26 umjetnina Beninu otetih tijekom tzv. drugog francusko-dahomejskog rata, nakon kojeg je taj teritorij pripojen francuskom kolonijalnom carstvu. To je politička gesta koja se ipak ne bi trebala smatrati prvim korakom koji bi u skorijoj ili daljoj budućnosti vodio povratu svih afričkih umjetnina u francuskim muzejima, kojih je po nekim procjenama više od 90.000.
U ovom slučaju, riječ je o vrijednim beninskim povijesnim spomenicima opljačkanima tijekom ratnih operacija, što je bitno drugačiji kontekst u odnosu na baštinu koja je u Francusku nekoć došla zahvaljujući npr. arheološkim ili etnografskim istraživanjima. Europski veći muzeji su puni artefakata i umjetnina koji pripadaju baštini stranih zemalja, kako europskih, tako i izvaneuropskih civilizacija. To nije samo slučaj s nekadašnjim kolonijalnim silama.
"I manje zemlje bez kolonijalne prošlosti imaju muzeje koji su tijekom 19. stoljeća funduse punili raznim kanalima, nabavljajući atraktivne predmete grčkog, rimskog, bliskoistočnog i egipatskog podrijetla", kaže dr. Ivan Radman Livaja, viši kustos na antičkom odjelu Arheološkog muzeja u Zagrebu.
Tijekom tih stoljeća i hrvatski su fundusi, ali i nalazišta i kolekcije, punjeni i pražnjeni na različite načine. Postavljajući prije desetak godina dvije velike, zapažene izložbe u Klovićevim dvorima, tadašnja kustosica Dvora Jasminka Poklečki anticipirala je nešto što se iz današnje perspektive pokazuje kao početak globalnog trenda.
Kako je Mimara prikupio svoju zbirku
"Godine 2010. bila sam autorica izložbe ‘Antički Grci na tlu Hrvatske’, a 2013. autorica ‘Klasični Rim na tlu Hrvatske’. Tad sam bila kustosica u Galeriji Klovićevi dvori i obje su izložbe održane u toj galeriji. Brojne kolegice i kolege iz velikog broja HR muzeja radili su sa mnom na izložbi. Kao autorici namjera mi je bila objema izložbama istaknuti/ podsjetiti i pokazati koliki se nevjerojatan broj artefakata iz razdoblja antike nalazi u našim muzejima - od obale do unutrašnjosti. Ono što je bila poanta jest staviti naglasak na činjenicu kako su svi ti artefakti pronađeni u Hrvatskoj. Podsjetit ću, primjerice, samo na ‘Apoksiomena’! Obje su izložbe naišle na sjajne kritike i struke, i javnosti, i medija. Tad sam u nekoliko javnih istupa isticala kako u Hrvatskoj nismo u dovoljnoj mjeri svjesni što je iz razdoblja antike pronađeno na našem tlu, budući da su mnoge zemlje Europe svoje muzeje napunile antičkim artefaktima koji su ‘doneseni’ odnekud ...odnosno izneseni iz nekih zemalja", napisala je Poklečki na “fejsu”.
"Rekla sam tad i da će kad-tad doći dan kad će zemlje iz kojih su artefakti odneseni tražiti povrat. Kako donosi Tportal - počelo je. Naravno, bit će to dug put i bit će tu svega i svačega...ali, sigurna sam, velik broj eksponata morat će se vratiti", napisala je Poklečki.
Nije, naravno, riječ samo o antici. I u zadnjih stotinjak godina - tijekom dramatična, a u dva navrata i ratnog vremena - umjetnine su cirkulirale ovim prostorima na različite načine. Mnogo je blaga opljačkano. Bulajićev film “Donator” prikazuje možda najturbulentniji tip “cirkulacije” umjetnina, nacistički pokušaj preuzimanja milijunski vrijedne kolekcije Eriha Šlomovića.
Ante Topić Mimara, čovjek čiju je kolekciju Stipe Šuvar doveo u Zagreb i osigurao joj muzej Mimara, također je stvorio zbirku u kontekstu Drugog svjetskog rata, katkad na čudne načine, ali nakon poraza nacizma. U Domovinskom ratu mnoge su umjetnine, osobito sakralne, opljačkane i odnesene u Srbiju.
U možebitnom multilateralnom povratu umjetnina Hrvatska bi i dobivala i gubila.
"Nebrojena količina antičkih artefakata otkrivenih u Italiji i Grčkoj čuva se od Kopenhagena, preko Praga i Budimpešte, sve do Zagreba", kaže dr. Radman.
"Čovjek ne treba nužno ići u Louvre ili British Museum da bi se divio grčkim vazama ili gledao egipatske sarkofage. Naime, i naš zagrebački Arheološki muzej posjeduje tisuće starina iz Egipta, Italije i Grčke, iako se njegov fundus primarno temelji na arheološkoj baštini naših prostora. Kad su se tijekom 19. stoljeća europski muzeji stvarali i razvijali, u većini zemalja koje danas, sasvim razumljivo, očekuju povrat svoje baštine, nije bilo nikakve infrastrukture za očuvanje i proučavanje arheološke i etnografske baštine. Veliko je pitanje što bi uopće ostalo očuvano da sva ta sila predmeta nije tad završila u europskim muzejima. Zahvaljujući tome, razvijala se i arheologija kao struka, te nema spora da bi naše spoznaje o egipatskoj i bliskoistočnim civilizacijama bile nemjerljivo slabije da nije bilo europskih znanstvenih istraživanja tijekom 19. i ranog 20. stoljeća, kad je dobar dio te baštine i prikupljen te prenesen u muzeje. Nesumnjivo je riječ o ozbiljnom etičkom problemu, no ne smijemo zanemariti činjenicu da su današnje muzejske zbirke jednostavno odraz vremena u kojem su nastajale i tadašnjeg povijesnoga konteksta...", kaže Radman.
Na slojevitost problematike upućuje i Igor Uranić, voditelj Odjela za egipatske starine u Arheološkome muzeju.
"Egipćani imaju zakon prema kojemu predmeti koji su više od sto godina dijelom neke legalne muzejske zbirke, u njoj i ostaju, to je u redu, o tome se ne treba razgovarati. Oni bi voljeli vidjeti da se umjetnine ili artefakti koji su prokrijumčareni unutar zadnjih sto godina vrate u zemlju. S mnogim predmetima neće imati problema, ali glavu Nefertiti, dakako, nikad neće dobiti...", smatra Uranić.
Hrvatski dug Rusiji
Rusija je - kako je otkrio Express - nedavno zatražila povrat vrijednih umjetnina iz Hrvatske. Riječ je o slikama ruskog umjetnika Nicholasa Roericha (rođenog pod imenom Nikolaj Konstantinovič Rerih), čijih je deset vrijednih slika u Modernoj galeriji u Zagrebu. One su u Zagrebu već 85 godina. Ruski ambasador Anvar Azimov pokrenuo je pitanje predaje tih slika Rusiji, iz koje je Roerich otišao u vrijeme revolucije 1917. godine i u koju se nikad nije vratio.
Iako su slike dobro zbrinute u Modernoj galeriji, ambasador Azimov objasnio je nedavno Expressu kako ih Rusija traži jer će tamo “biti više potražnje za njima”. Prije povrata djela ovog umjetnika potrebno je utvrditi pitanje vlasništva, smatraju, pa je zato ruska ambasada počela razgovore s Ministarstvom kulture RH.
U Hrvatskoj je prije tri godine počela diskusija o potrebi restitucije Meštrovićeve “Majke Hrvata”, koja se - točnije, jedna njena verzija, isklesana u bijelom kamenu - nalazi u Beogradu. Tjednik Globus ustvrdio je kako taj rad kiparu nije plaćen. Globus je ustvrdio da su navodno sačuvana dva Meštrovićeva pisma Mihovilu Abramiću, direktoru Arheološkog muzeja u Splitu, iz 1953. godine, u kojemu mu “sugerira da se zauzme da skulptura iz Beograda bude prenesena u Split”.
Kustosica kraljeva Dvora u Beogradu, Jana Vujnović, rekla je pak da je skulptura plaćena” velikim iznosom novca, te da o tome postoji dokumentacija, odnosno računi koji se čuvaju u Arhivu Jugoslavije”, pa je stvar nakon nekog vremena lagano utonula u zaborav.
Hrvatska je godinama vodila i bitku za povrat Seussova srebra, koja savršeno jasno pokazuje koliko je bitka za umjetnine teška, skupa i neizvjesna. Potrebno je, kažu pravnici, utvrditi podrijetlo umjetnine “izvan razumne sumnje” pa onda pravo na nju, i ostvariti sve to u dugom procesu. Iako blago navodno potječe s Brijuna, Mađari su preko jedne ugravirane riječi dokazivali da potječe s Balatona, no na kraju su ga svejedno morali platiti, i to ne malo - 15 milijuna eura.
No kroz turističku eksploataciju zbirke i razvijanje imidža u svijetu, njima će se ta investicija svakako isplatiti.
"I, za kraj nešto aktualno čemu bi naša kultura i umjetnost mogli pomoći kad bi bilo malo više interesa onih koji kreiraju turizam u HR - s obzirom da nam turistička sezona na Jadranu ne ide baš najbolje. Jer preskupo prodajemo sunce i more - ne bi bilo loše da ozbiljnije poradimo na kulturnom turizmu, jer nije to otkrivanje tople vode...", - napisala je Jasminka Poklečki na kraju spominjane objave na Facebooku.
Umjetnine bi svakako obogatile najdeficitarniji segment našeg turizma, ponudu. No zasad tapkamo u mjestu.
