Tko su najznačajniji hrvatski kolekcionari, koji u tajnosti, mimo medijske pompe, ulažu u vrhunska i skupa umjetnička djela, stvarajući kolekcije neprocjenjive vrijednosti i važnosti?
Jedan od takvih pasioniranih kolekcionara sigurno je biznismen Branko Roglić, osnivač i vlasnik Orbico grupe, koji je svoju impozantnu zbirku slika i skulptura nedavno pokazao u Umjetničkom paviljonu.
On je jedan od rijetkih koji otvoreno govore o svojoj kolekciji. Većina kolekcionara boji se u javnosti predstaviti svoje zbirke zbog straha od provala, ali i zbog negativnog stava prema kolekcionarima.
Premda Hrvatska ima tradiciju u kolekcionarstvu – vrijedne zbirke imali su kipar Ivan Meštrović i osnivač Gliptoteke Antun Bauer, kolekcionari se u nas često izjednačuju s prijestupnicima. Zbog toga nerado govore o cijenama.
Ali zato svi pravi kolekcionari tvrde isto: ne kupuju djela radi prestiža, ulaganja ili skrivanja novca, nego iz ljubavi prema umjetnosti, pa tako neki od njih sebe vide kao čuvare nacionalne umjetničke baštine.
Premda je po struci inženjer elektrotehnike i cijeli je život proveo u biznisu, stvorivši kompaniju koja posluje na 19 tržišta i smatra se najvećim distributerom u Europi, nije se odrekao strasti prema umjetnosti.
Tijekom desetljeća sakupio je kolekciju od 800 umjetnina prestižnih hrvatskih modernista, ali i suvremenih umjetnika.
Po mišljenju Igora Zidića, Zbirka Roglić jedna je od najljepših i najvrednijih privatnih zbirki u Hrvatskoj, koja je sakupljana bez ideološkog vrednovanja.
Roglićeva zbirka nije nastala nasljeđivanjem nego se razvijala i rasla 50 godina, tako da u njoj ima neke od najvrednijih i najskupljih hrvatskih slikara, primjerice djela Vlahe Bukovca, među kojima pažnju posebno privlači “Portret Mila Bravačića” iz 1899. godine.
Tu su i manji Bukovčevi radovi poput “Dame u vrtu”, koje je umjetnik potpisivao pseudonimom Paul Andrez dok je živio u Parizu.
Osim Bukovca u njegovoj se kolekciji ističe “Splitska luka” Emanuela Vidovića, koju je Roglić iz Beograda vratio u Hrvatsku, zatim radovi Mate Celestina Medovića, Ivana Meštrovića, Ive Dulčića, Đure Pulitike i Ignjata Joba, Naste Rojc, Slave Raškaj i Anke Krizmanić, kao što je njen “Zalaz sunca u Bukovju”.
Vlasnik Orbico grupe ističe da je umjetnine počeo sakupljati zbog ljubavi prema umjetnosti, a ne zbog novca.
“Ljubav prema umjetnosti razvio sam u šezdesetima i sedamdesetima družeći se s rođakom svoje majke, Antunom Gojakom, pomalo zaboravljenim samozatajnim makarskim slikarom, koji me prvi uputio u tajne slikarstva. Družeći se s njim u njegovu ateljeu, zavolio sam njegove boje i dalmatinske koloriste poput Ive Dulčića, Antuna Maslea, Đure Pulitike, Ante Kaštelančića...”, kaže Roglić dodajući da je svoju prvu ozbiljnu sliku kupio upravo od Antuna Gojaka.
“Antun Gojak mi je obećao da će mi za vjenčanje pokloniti jednu svoju sliku, a ja sam izabrao ‘Snijeg u Lici’. On mi je rekao ‘Vidi ti mulca, izabrao je moju najbolju sliku!’. Još mi je rekao da mi ne može pokloniti cijelu sliku nego samo pola, a drugu polovicu moram platiti. I tako sam za pola slike dao 1200 tadašnjih njemačkih maraka, dakle cijelu jednu skromnu plaću,” kaže Roglić.
S obzirom na postojanje crnog tržišta umjetnina, na kojem se okreće velik novac, pitali smo Roglića kakvo je njegovo iskustvo prigodom kupnje slika i skulptura.
“Znam da postoji crno tržište i da su se neki ljudi koji nisu imali dovoljno novca ili su bili državni činovnici koristili svakakvim metodama da dođu do skupocjenih umjetnina. Međutim, to kod mene nije bio slučaj. Ja sam kao vlasnik firme uvijek znao koliki mi je prihod, koliko sam reinvestirao u firmu i koliko sam potrošio na investicije u druge stvari, a koliko sam potrošio na moju ljubav prema umjetnosti. Uvijek sam surađivao s galeristima poput Jasne Mrakovčić, Roberta Kavazovića i Ive Jerića, a ponekad sam slike kupovao direktno od umjetnika ili njihovih nasljednika”, pojašnjava Roglić, otkrivši da je sliku “Gradska kavana” kupio izravno od Antuna Motike, s kojim se godinama družio.
“Jednom sam se ipak prevario. Prije nekih 15-ak godina kupio sam u Vojvodini manji Džamonjin rad. Platio sam ga oko 2000 eura. Kasnije se ispostavilo da to ipak nije bio Džamonja nego njegova vjerna kopija, tako da je nitko, čak ni Zidić, bez stručne ekspertize, ne bi mogao razlikovati od originala”, ispričao je Roglić.
Roglić kao i ostali kolekcionari nerado govori o cijenama po kojima je kupovao svoje umjetnine. Ipak otkriva da je svoju omiljenu sliku “Splitska luka” Emanuela Vidovića platio “dosta skupo”.
Rekao je kako je tu sliku Grad Split poklonio 1919. godine nekom srpskom pukovniku, a on ju je kupio nekoliko desetljeća kasnije u Novom Sadu od njegova unuka. Iz Srbije je vratio i slike Ljube Ivančića, Miljenka Stančića, Ede Murtića, Vlahe Bukovca i drugih.
“Sliku Mila Bravačića platio sam 6000 tadašnjih njemačkih maraka, dakle, to je danas 3000 eura, a sad je ne bih prodao niti za 100.000 eura. Još nisam prodao niti jednu svoju sliku, a neke slike iz kolekcije ne bih prodao dok sam živ, recimo, Gojakov ‘Snijeg u Lici’ i Motikinu ‘Gradsku kavanu’, koja mi je nadraža slika. Možda bih neke zamijenio za neke druge slike. To su moja djeca”, kaže Branko Roglić.
U gospodarskim krugovima spominju se kao kolekcionari i predsjednik uprave Adris grupe Ante Vlahović i poduzetnik Vladimir Malogorski, koji je poznat po kolekciji hrvatske naive.
A biznismen Tomislav Kličko, vlasnik tvrtke za prodaju zubnih pasta i dječje opreme Filip Trade te vlasnik Laube, kuće za ljude i umjetnost, najveći je hrvatski kolekcionar radova suvremene umjetnosti. Njegova kolekcija broji više od 500 djela nastalih od pedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas.
Slovi kao najzatvoreniji i najsamozatajniji kolekcionar u Zagrebu, koji se nikad ne želi eksponirati u javnosti, a kamoli govoriti o kolekciji i cijenama slika.
Kličkova zbirka se ocjenjuje kao fascinantan presjek hrvatskog “up to date” likovnog trenutka.
On u svojoj kolekciji ima djela umjetnika mlađe generacije kao što su Matko Vekić, Kristian Kožul, Ivan Fijolić, Ivana Franko i Paulina Jazvić, ali i djela predstavnika Exata 51, grupe Gorgone, Novih tendencija, sve do Ivana Kožarića, Brace Dimitrijevića i Željka Kipkea.
Posebno mjesto zauzimaju radovi Lovre Artukovića, najboljeg figurativnog slikara srednje generacije, koji u svojima djelima koristi elemente trash kulture i urbane svakodnevice.
Kličko ga je otkrio u trenutku kad je Artuković napustio zagrebačku likovnu akademiju, gdje je radio kao docent i intenzivno razmišljao o odlasku u Ameriku. Kličko je danas njegov agent i vlasnik nekolicine njegovih platna, koji mu omogućuje bezbrižno slikanje.
Na početku je kupovao u Galeriji Beck, povremeno, kad mu se nešto svidjelo i kad je to mogao financijski izdržati. U toj prvoj fazi kupio je gotovo sve slike s izložbe Željka Kipkea, zatim su uslijedili umjetnici gorgonaši, a onda se oduševio Ivom Gattinomu.
Upravo je Gattinova slika “Plava površina” jedna od najskupljih slika u njegovoj kolekciji, koju je pokušavao kupiti od obitelji Gattin pune dvije godine. A kupio ju je tek onda kad ih uvjerio da djelo neće biti preprodano niti gurnuto u ćošak.
Prema Kličkovu mišljenju, u Hrvatskoj se najviše traže stari majstori, tzv. mrtvaci, a od živućih umjetnika na tržištu dobro kotira hiperrealist Zvonimir Mihanović, dok je potražnja za suvremenom umjetnošću puno slabija.
“Imali smo sreću da smo vrijednost suvremene umjetnosti prepoznali prije ostalih”, zaključio je Kličko.
Bivši nogometaš impresivne karijere Davor Vugrinec također je strastveni kolekcionar, koji je razbijao klišeje koje imamo o nogometašima jer nije otvarao kafiće i kupovao skupe automobile nego slike.
U svijet umjetnosti uveo ga je Anđelko Herjavec, pokojni predsjednik NK Varteks, u kojem je Vugrinec nekad igrao.
O slikarstvu je počeo učiti od Ninoslava Horvata, varaždinskog biznismena i vlasnika Galerije Stančić, koji je također kolekcionar. Prvu sliku kupio je prije 20-ak godina - čuvene Stančićeve “Kartaše”.
Danas u svojoj neprocjenjivo vrijednoj kolekciji ima oko 300 kapitalnih djela hrvatskih umjetnika, najviše ulja velikih formata.
Neke od tih slika mogle bi na hrvatskom tržištu postići cijene, kako se govori, od 50.000 do 300.000 eura. Kolekcija obuhvaća razdoblje od gotovo sto godina – u prvom dijelu su djela od 1880. do kraja Drugog svjetskog rata, a u drugom od 1945. do Novih tendencija, uključujući Gorgonu, EXAT 51 i enformel.
Dio svoje prvoklasne kolekcije prvi put je pokazao prije dvije godine u Umjetničkom paviljonu, kad je Zidić procijenio da je to “Moderna galerija u malome”. Kolekcija Vugrinec upravo je izložena u Narodnoj galeriji u Ljubljani i reakcije su odlične, kaže kolekcionar.
“Uzelčeva ‘Magdalena’, antologijsko djelo hrvatskog ekspresionizma, bila je onaj okidač nakon kojeg sam počeo sakupljati samo kapitalna djela”, otkriva Vugrinec dodajući da je teško došao do nje jer je konkurencija bila žestoka, a cijena visoka.
Sliku je prvo kupio jedan galerist koji je imao bolje kontakte, kaže, i to za nižu cijenu od one koju je on bio voljan platiti, a onda ju je ipak uspio kupiti nakon šest mjeseci. Kad ju je konačno kupio povjesničari umjetnosti nisu mogli vjerovati da je sa samo 23 godine postao vlasnik te vrhunske slike.
Vugrinec slike kupuje promišljeno i ciljano, a željenu sliku je spreman čekati godinama. Iznimno je ponosan što je uspio nabaviti “Pejzaž” Ferde Kovačevića, zatim vrhunsko ulje Miroslava Kraljevića “Tri gracije”, “Penelopu” Bele Čikoša Sesije, “Proljeće” Mate Celestina Medovića, koje je kupio u oštroj konkurenciji s najjačim hrvatskim tajkunima.
“Imam same kapitalce”, kaže Vugrinec.
Na pitanje da li ih je skupo platio samo se zagonetno smiješi i poručuje: “Kod kupnje slika ima i cjenkanja, ali vrhunske slike su skupe”.
Ne stidi se priznati da je u početku griješio i znao biti prevaren.
“Taj put se mora proći, to je škola”, kaže, objašnjavajući da mu se dogodilo da je kupio loših slika, čak i falsifikata, i to u vrlo uglednim galerijama.
Recimo, kupio je krivotvorenog Vidovića čiji je potpis bio falsificiran. Kupio je i Jerolima Mišu iz neke loše faze, kaže, a ne njegovo najbolje djelo.
“Takve slike kasnije ćete teško prodati”, otkriva Vugrinec, dodajući da i danas ima repove od tih loših transakcija.
Vugrinec tvrdi da danas ima uvježbano oko i odmah razlikuje falsifikat od originala. Za razliku od mnogih koji certifikat s potpisom stručnjaka smatraju garancijom kvalitete, Vugrinec bježi od certifikata, smatrajući da se i oni često krivotvore.
“Vi danas za 150 do 200 eura dobijete certifikat kakav želite”, kaže, dodajući da mu je Alfred Weidinger, ugledni kustos bečkog muzeja Belvedere, otkrio kako on ne naplaćuje certifikate za Klimta, što pokazuje kako se radi u ozbiljnom svijetu.
Vugrinec je slike uglavnom kupovao od prodavača i galerista, a rjeđe izravno od obitelji umjetnika. Primjerice, Kraljevićevo ulje “Tri gracije” nabavio je direktno od obitelji, istisnuvši nekoliko tajkuna koji su htjeli kupiti taj akt, i to po nešto nižoj cijeni nego što je bila ponuđena ostalim potencijalnim kupcima.
Neke slike je kupio od danas pokojnoga kolekcionara i divnog čovjeka, kaže, koji mu je prodao svoju kolekciju kad je osjetio da mu se približava kraj. Ponekad se i trampi s drugim kolekcionarima.
“Kad mi nedostaje neka karika u kolekciji, spreman sam odreći se vrijednog Medovića ili Stančića kako bih došao do tog rada”, kaže Vugrinec.
Vugrinec drži da je kriza jako utjecala na hrvatsko tržište umjetnina. Cijene su danas u odnosu na zlatno doba dosta pale, od 30 do čak 50 posto, no traženi, vrhunski autori s pedigreom, poput Bukovca, ali i Knifera, kaže, i dalje drže cijenu.
“Vrhunska djela i dalje idu, ali ne idu slike srednje vrijednosti, koje je kupovao danas osiromašen srednji sloj”, ističe Vugrinec.
“Nažalost, naše tržište je krcato falsifikatima i kupci ne mogu uvijek biti sigurni u autentičnost djela. Čak i neke galerije u svojim izlozima drže falsifikate, što je nedopustivo. Kupci bi trebali biti zaštićeni, pogotovo kad s povjerenjem ulaze u galerije da kupe sliku. Na policiji leže brojne prijave zbog kriminalnih radnji i falsifikata i trebat će vremena da se to raščisti”, kaže Vugrinec, zaključujući da je neshvatljivo da se u Hrvatskoj legalno prodaju falsificirane slike i da za to nitko ne odgovara.
“Često su u opticaju lažni Bukovci koji se prodaju za nekih 15.000 do 20.000 eura. Ne falsificiraju se vrhunska djela nego ona koja tržište može progutati. Pošto se zna koliko je Bukovac napravio slika i gdje se one nalaze, svaki malo bolji poznavatelj Bukovčeva opusa odmah zna da su to falsifikati. Usprkos tome, ljudi ih kupuju”, kaže Vugrinec, poručujući da se kolekcionari zbog toga trebaju stalno educirati, pratiti stručnu literaturu i biti upoznati sa situacijom na tržištu.
Kolekcionar Marinko Sudac, čovjek vulkanske energije i nezasitne strasti prema umjetnosti, zauzima posebno mjesto na kolekcionarskoj sceni Hrvatske.
Primjerice, omogućio je predstavljanje radova Aleksandra Srneca, izvukavši ga iz mraka zaborava, a djela Vlade Marteka “Prvo zasjedanje AVNOJ-a” i “Drugo zasjedanje AVNOJ-a” pokazani su javnosti upravo zahvaljujući Sudcu. Usprkos tome, službena likovna “garda” brutalno ga je šikanirala.
Sudac danas u svojoj kolekciji avangardne i konceptualne umjetnosti ima više od 100 tisuća muzeoloških jedinica, od slika, crteža i skulptura do fotografija i raznog dokumentarnog i arhivskog materijala.
Kolekcija je vremenski omeđena 1915. i 1989. godinom, a s godinama je proširena i na umjetnike iz središnje i istočne Europe. Dio te impozantne kolekcije nedavno je predstavio na velikoj izložbi “Nesvrstani modernitetet” u FM centru u Milanu, na kojoj je naglasak bio na angažiranim i kritički orijentiranim radovima.
U njegovoj kolekciji nalaze se djela nekih od najznačajnijih umjetnika Hrvatske, od Antuna Motike i Julija Knifera preko Ivana Kožarića i Aleksandra Srneca do Tomislava Gotovca, Marine Abramović, Grupe šestorice autora, Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Sanje Iveković...
Vlasnik je i radova zabranjivanih avangardnih umjetnika iz Istočne i Središnje Europe, također i dobrog dijela srpske avangardne, neoavangardne i konceptualne baštine. Zbog toga su ga srpski mediji svojedobno bili optužili da “otima” tamošnje nacionalno blago.
Svoju kolekciju je prvi put predstavio 2005. godine u Varaždinu na izložbi “Rubne posebnosti - avangardna umjetnost u regiji 1915. - 1989.”
“U početku sam namjeravao sakupljati samo hrvatsku avangardu, no onda sam zaključio da je to premalo područje i proširio zanimanje na Sloveniju i Vojvodinu, dijelove bivše Jugoslavije koji su, kao i Hrvatska, bili u sastavu AustroUgarske”, izjavio je Sudac, koji je kolekcionar više od 25 godina i kolekcionarstvo smatra bolešću koju je nemoguće izliječiti.
“Ti su krajevi povijesno i kulturološki isprepleteni, pa su radovi tih umjetnika bili ideološki slični, ali rukopisno različiti. To se posebno odnosi na angažiranu i politiziranu umjetnost 70-ih, ‘umjetnost papirića’, u kojoj su umjetnici pomoću krhkih i jeftinih materijala oštro kritizirali politički sistem i vlast u bivšoj Jugoslaviji, bez obzira na to živjeli u Sloveniji, Hrvatskoj ili Vojvodini”.
Većinu radova “te snažne, mentalne umjetnost, pune negativne energije, koja lupa izravno u glavu”, kako kaže, kupio je izravno od umjetnika ili obitelji, primjerice, fotografije Francija Zagoričnika, jednog od najvažnijih predstavnika slovenske literarne avangarde 60-ih, otkupio je od obitelji po zanemarivoj cijeni.
Samo je malobrojna djela kupio od galerista ili trgovaca umjetninama, primjerice rad Katalin Ladik. Radove subotičkoga konceptualca Slavka Matkovića otkupio je od njegova sina nakon punih sedam sati pregovora.
Prvo je Nebojša Milenković, kustos Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Sadu i jedan od najzaslužnijih ljudi za promicanje te vrste umjetnosti u Vojvodini, pokušao minirati prodaju.
Tražio je od Matkovićeva sina da enormno podigne cijene jer je želio da njegovi radovi ne napuste Vojvodinu. Na kraju je Sudac ipak uspio otkupiti sve preostale radove. Crno-bijelu fotografiju “Traveleri” iz 1924. dobio je na dar od supruge Josipa Seissela, poznatog zagrebačkog arhitekta i suosnivača te avangardne grupe.
A radove Gorana Trbuljaka kupio je u Novom Sadu od nekoga konceptualca kod kojeg su završili njegovi radovi nakon izložbe održane prije 30 godina! U vrijeme nastajanja njegove kolekcije ta “mentalna umjetnost” nije imala veliku tržišnu nego samo kulturološku vrijednost. Situacija se na tržištu umjetnina u međuvremenu promijenila.
“Moralo je proći 50 godina da umjetnost EXAT-a ‘51 i Gorgone postigne tržišnu vrijednost koju zavređuje, a to se sada događa i s umjetničkom praksom 70-ih”, ističe Sudac, pojašnjavajući da kultni svjetski umjetnici iz 70-ih, poput Beuysa i Warhola, danas postižu enormno visoke cijene od nekoliko stotina tisuća eura, a čak se i radovi beogradske umjetnice Marine Abramović prodaju po cijeni od 150.000 eura.
Od ostalih kolekcionara valja spomenuti odvjetnika i većinskog vlasnika Hanza medije Marijana Hanžekovića, koji je svoju impozantnu kolekciju modernista predstavio prošle godine u Umjetničkom paviljonu.
Posebno su bizarni slučajevi bivšeg premijera Ive Sanadera i bivšeg šefa Hrvatske gospodarske komore Nadana Vidoševića, čije su kolekcije slika viđene u široj javnosti tek nakon njihovih uhićenja.
Vidoševića prati glas kolekcionara tvrdog na parama, koji nikad nije odstupio od svoje cijene, a njegovo najvrednije djelo “Krist na odru” Vlahe Bukovca procjenjuje se na 200.000 eura.
Sanaderovu zbirku vrlo šarolikih umjetnina, kao da ih je skupljao bez nekog reda, stručnjaci su procijenili na oko milijun eura. Bivši premijer je to opovrgavao tvrdeći da je slike kupovao jeftino ili ih dobivao za Božić ili pobjedu na izborima od kolega političara i biznismena.
