BestBook: Vratimo se malo na vaš roman i Bejoglu; jedna od važnih povijesnih lokacija Bejoglua je Hotel Pera Palace, najstariji hotel na europskoj strani Istanbula i prva građevina s uvedenom električnom energijom u Turskoj, nakon carskih palača. Mnoge se anegdote vezuju za taj hotel: spominju ga Ernest Hemingway i Graham Greene; Agatha Christie je navodno nestala na 11 dana kad je ondje odsjela 1926., soba 411 nosi njezino ime. Vrstan ste poznavatelj povijesti tog hotela, često ga i spominjete u svojim romanima, pa i u ovome; ispričajte nam neku anegdotu u vezi s njim!
Hotel Pera Palace, sagrađen krajem 19. stoljeća, nije samo hotel nego i jedna od najmonumentalnijih građevina Bejoglua. Hej, pa mi govorimo o mjestu u kojemu su početkom prošlog stoljeća odsjedali pisci poput Agathe Christie i Ernesta Hemingwaya! Danas tamo i ja imam sobu, u kojoj se nalaze moje fotografije i knjige, moje prvo računalo. A prva susjeda mi je Agatha Christie! Ali meni najvažnija anegdota vezana za hotel zapravo je posve osobna: kad sam 1996. objavio roman ‘Magla i noć’, otišao sam vlasniku hotela i rekao sam mu da bih želio ondje organizirati promociju knjige, ali da nemam novca za to. Od srca se nasmijao i rekao mi da, ako mu obećam da ću nastaviti pisati, ne moram ništa platiti. I tako sam, uz obilan hotelski doručak s novinarima, dobio priliku baš ondje predstaviti svoju knjigu.
BestBook: Agathu Christie često spominjete u romanima i intervjuima, navodite je kao književni uzor. Zašto danas više nije moguće pisati krimiće kakve je ona pisala?
Christie je većinu svojih romana napisala između dva svjetska rata, kad je ‘kultura’ zločina bila neusporedivo drukčija, i u smislu kvalitete i u smislu kvantitete. Za Christie, ubojstvo je uglavnom predstavljalo igru, gotovo neku vrstu matematičkog problema bez tragičnih posljedica, u kojem su brojevi i događaji računske operacije. Smrti u njezinim romanima ne izazivaju strah ili anksioznost – oni u nama bude inteligenciju, a ne bijes ili mržnju. Današnji čitatelji traže više od toga. I dalje rado čitaju njezine knjige, ali od pisaca očekuju da ih na neki način nadmaše. Pitanje je kako. Suvremeni pisci krimića moraju pronaći zadovoljavajući odgovor na to pitanje.
BestBook: Pisali ste eseje o Dostojevskom, Patriciji Highsmith, Edgaru Allanu Poeu, Franzu Kafki. Jesu li i oni vaši uzori?
Sve su to pisci i umjetnici koji me inspiriraju, od kojih učim, koji me usmjeravaju. Nikad ih nisam sreo, ali čitajući njihove knjige, naučio sam kako pisati. Njihove su životne priče same po sebi zanimljive, čovjek uči saznajući nešto o njima, o tome kakvi su bili kao ljudi. Ponekad mi se čini da svi pisci u povijesti književnosti pišu jednu te istu knjigu: onu o neobičnoj, zastrašujućoj, smiješnoj i tragičnoj avanturi koja se zove čovjek.
BestBook: U svojim ste romanima svakako stvorili cijelu plejadu najrazličitijih likova. Tko su oni, jesu li neki od njih inspirirani stvarnim ljudima? Koliko sebe ugrađujete u svoje knjige?
Da, stvorio sam priličan broj najraznolikijih karaktera! Oni su najvećim dijelom izmišljeni jer ne volim pisati o stvarnim ljudima – kad pišete krimiće, to nije baš ni zgodno jer biste mogli nekog povrijediti, osobito kad je riječ o žrtvama ubojstva. Ali svi su likovi o kojima pišem došli iz dubine moje duše – i dobri i loši, i hrabri i kukavice, i nemoralni i čedni, i varalice i junaci; svi su oni moji jer svi mi u sebi nosimo sve te osobine. Tako da, kad pišem, da bih stvorio lik negativca, ne moram daleko ići – dovoljno mi je zagledati se u sebe. To je mnogo uvjerljivije i iskrenije.
BestBook: Upravo vam u Turskoj izlazi novi roman, s početnom edicijom od pola milijuna primjeraka. Je li to uobičajeno prvo izdanje za turskog pisca? Vaše knjige nakon objavljivanja pročita 700.000 ljudi, kako to objašnjavate? Jesu li Turci osobiti ljubitelji žanrovske književnosti?
Ustvari te brojke uopće nisu uobičajene. Za pisca u Turskoj normalno je da knjiga izađe u nakladi od 2000 komada, a mislim da u cijeloj zemlji nema ni deset književnika čije knjige u prvom izdanju izlaze u nakladi od 100.000, iako u posljednje vrijeme čak i raste broj čitatelja. Što se mene tiče, od kada sam prije šest godina objavio roman ‘Elveda Güzel Vatanım’, koji je imao nakladu 300.000 primjeraka u prvom izdanju, nisam silazio ispod toga i mislim da neću pretjerati ako kažem da mi čitanost doseže milijun knjiga godišnje, s piratskim primjercima. Tako da mogu reći da turski čitatelji više nego što vole krimiće, vole čitati knjige Ahmeta Ümita!
BestBook: Što vi to imate a što drugi nemaju? U čemu je tajna vašeg uspjeha?
Uspjeh u književnosti ne dolazi odmah. Prije nego što sam napisao ‘Memento za Istanbul’, koji je objavljen u 100.000 primjeraka, napisao sam dvadesetak knjiga. U početku moji romani nisu baš bili neki magnet za čitatelje, ali to me nije odvratilo od pisanja: tvrdoglavo sam nastavio pisati krimiće i pripovijedati o povijesti i kulturi svoje zemlje. A ta kultura obuhvaća i helenizam, Rimsko Carstvo, Otomansko Carstvo. Tako su moji čitatelji, osim uzbudljive priče, dobili priliku upoznati vlastitu zemlju i njezinu kulturu, kao i kulturnu povijest svijeta. Mislim da je to moja tajna – to ih je privuklo. Prije pandemije svako moje potpisivanje knjiga pretvorilo bi se u omanji skup; danima poslije boljele bi me ruke i prsti od potpisivanja. Moje su knjige također počele privlačiti pažnju čitatelja u drugim zemljama – objavio sam 100 knjiga na 32 različita jezika, uključujući vaš!
BestBook: Koliko je modernim Turcima bitna književnost? Vole li više čitati knjige ili objave na Instagramu?
Značajan broj ljudi doista čita knjige, ali sa sigurnošću mogu reći da ipak većina više voli buljiti u televizor i u svoje mobitele. Dapače, gledanje TV serija osobito je popularan način provođenja slobodnog vremena. Ali to je naprosto globalni trend. Ljudi više vole zabavu nego umjetnost i ugodnije im je kad se ne moraju ničim zamarati.
BestBook: Studirali ste politologiju, u mladosti ste bili prilično politički aktivni u borbi za demokraciju i slobodu govora – čak ste u vrijeme vojne hunte zatvarani i mučeni. Jesu li ta iskustva na neki način odredila vaš spisateljski put i utjecala na vaše pisanje?
Aktivno sam se bavio politikom od 15. do 30. godine života. Bio sam pravi mladi revolucionar, što je konkretno značilo da sam se često nalazio u ekstremno opasnim situacijama; politika je Tursku pretvorila u izuzetno opasnu zemlju. Mnogi su moji prijatelji u sukobima tijekom diktature izgubili život, ja sam bio dvaput ranjen. Stotine tisuća ljudi su uhićene i zatvorene, a ja sam bio ilegalni borac – naravno da je sve to itekako utjecalo na moje pisanje. To je razlog zbog kojeg uopće pišem krimiće – čovjek piše onako kako živi. Romani puni napetih situacija posljedica su života u neprekidnom strahu. Iako moram priznati da pisanje krimića uopće nije bila neka moja svjesna odluka – naprosto je priča koju sam pisao spontano postala kriminalistička priča. Imao sam 22 godine i pisao sam istinitu priču iz svojeg života: u to sam vrijeme predvodio skupinu mladih antifašista; policija nam je bila za petama. Bila je to prilično napeta ali i zabavna priča; objavljena je u časopisu Problems of Peace and Socialism, koji izlazi na 40 jezika svijeta. Iz toga se rodila ideja o pisanju i ta me priča nekako usmjerila prema detektivskim romanima. Iako toga tad nisam bio ni svjestan – shvatio sam to tek s vremenom. A onda sam si rekao: ‘OK, ako mislim biti pisac krimića, onda moram pokušati biti najbolji u tome’. I tako je počela moja avantura s krimićima!
BestBook: Mogu li krimići poslužiti kao alat političke borbe i društvene promjene? Turska književna povijest jest povijest pisaca u egzilu, a zapravo joj je takva i sadašnjost. Jeste li se ikad morali cenzurirati da biste mogli nastaviti govoriti i pisati? Neki su vaši romani izazvali prilično kontroverze; je li vas pisanje ikada dovelo u opasnu situaciju?
Nažalost, u Turskoj još nije uvedena napredna demokracija. Mi se još moramo boriti za slobodu, za pravdu, za ljudska prava. Do sada nisam bio uhićivan niti pod istragama zbog svojih romana, ali to ne znači da neću biti – poznajem mnoge pisce kojima se to već dogodilo. Ne mislim da bi pisanje trebalo biti neka vrsta misije, ali, ako se već bavite tim poslom, nemate izbora nego pisati o onome što vidite, što znate, u što vjerujete. A to znači da morate govoriti o boli, o zlu i okrutnosti, budući da svijet, nažalost, nije lijepo mjesto. Čovjek, nažalost, nije dobar. Kad to jednom osvijestite, romantične bajke više vam nisu opcija. Tu u igru ulazi, naravno, i moral, jer ako pisac ima neku misiju, onda je to objasniti ljudski duh. Nemojmo to podcjenjivati – to je vrlo važan posao. Tisućama godina čovjek je predstavljan kao dobro, kreposno, lijepo, konstruktivno, kreativno biće. Sve je to točno, ali je i nepotpuno jer čovjek je također loš, nemoralan, ružan, destruktivan, razoran, divlji. Nužno je iznijeti istinu – ogoljenu istinu – o ljudima. Ako postoji misija književnosti, mislim da je upravo to njezina misija, jer uspijemo li postaviti točnu dijagnozu za stvorenja koja zovemo ljudima, možda možemo pronaći i pravu terapiju za njih.
