Almin Kaplan i Marko Vešović: razgovor dvojice ljudi o jeziku, ratu i bostanu

Osim što je među nekolicinom najzanimljivijih i najostvarenijih živih južnoslavenskih pjesnika i vjerojatno najupečatljiviji pjesnik ratova iz devedesetih, Marko Vešović je - čemu sam prije 11 godina posvetio esej tog naslova - neusporedivi “tumač pjesništva”. Time se nekoć bavio kao sveučilišni profesor u Sarajevu, ali takav kojemu nije bilo pretjerano stalo do akademske discipline, hijerarhije u napredovanju i naučnih zvanja. Radio je i kao urednik u izdavačkoj kući te srednjoškolski i gimnazijski profesor, ali što god da je radio, talentom je, uvjerenjem i snagom uvjerenja prednjačio ispred svakoga građanskog i činovničkog samoostvarenja. Naprosto, ništa on nije umio raditi samo zato da bi nešto radio te da bi on i obitelj mu imali od čega živjeti. To je do potpunoga izražaja došlo u ratu, kad se pisanjem, esejističkim, proznim i pjesničkim, pamfletističkim, suprotstavio kao građanin u gradu pod opsadom ne samo neprijatelju i njegovoj ideologiji, nego i vlastitom podrijetlu, rodu i zavičaju, učinivši to do posljednje konsekvence i pod svaku cijenu, tako da je u Sarajevu i na svijetu ostao posve sam. Od onih kojima se suprotstavio na takav se način uzrazlikovao da nije više mogao imati ništa ni s onima u ime čijeg se stradanja suprotstavljao. Vešović je neusporediva figura svih naših ratova, možda i cjelokupne naše kulturne i književne povijesti 20. stoljeća, jedan od onih nekoliko - uz Gorana, Krležu ili Danila Kiša - prema kojima ovaj čitatelj i suputnik Markov kroz život i povijest ima bezrezervno divljenje.