Kultura
396 prikaza

Almin Kaplan i Marko Vešović: razgovor dvojice ljudi o jeziku, ratu i bostanu

1/5
Aziz Čeho
Iako ih dijeli četrdeset godina života, i premda su se rađali u zapravo vrlo udaljenim povijesnim epohama te državno-pravnim i kulturnim okolnostima, njih dvojica vrlo su bliski

Osim što je među nekolicinom najzanimljivijih i najostvarenijih živih južnoslavenskih pjesnika i vjerojatno najupečatljiviji pjesnik ratova iz devedesetih, Marko Vešović je - čemu sam prije 11 godina posvetio esej tog naslova - neusporedivi “tumač pjesništva”. Time se nekoć bavio kao sveučilišni profesor u Sarajevu, ali takav kojemu nije bilo pretjerano stalo do akademske discipline, hijerarhije u napredovanju i naučnih zvanja. Radio je i kao urednik u izdavačkoj kući te srednjoškolski i gimnazijski profesor, ali što god da je radio, talentom je, uvjerenjem i snagom uvjerenja prednjačio ispred svakoga građanskog i činovničkog samoostvarenja. Naprosto, ništa on nije umio raditi samo zato da bi nešto radio te da bi on i obitelj mu imali od čega živjeti. To je do potpunoga izražaja došlo u ratu, kad se pisanjem, esejističkim, proznim i pjesničkim, pamfletističkim, suprotstavio kao građanin u gradu pod opsadom ne samo neprijatelju i njegovoj ideologiji, nego i vlastitom podrijetlu, rodu i zavičaju, učinivši to do posljednje konsekvence i pod svaku cijenu, tako da je u Sarajevu i na svijetu ostao posve sam. Od onih kojima se suprotstavio na takav se način uzrazlikovao da nije više mogao imati ništa ni s onima u ime čijeg se stradanja suprotstavljao. Vešović je neusporediva figura svih naših ratova, možda i cjelokupne naše kulturne i književne povijesti 20. stoljeća, jedan od onih nekoliko - uz Gorana, Krležu ili Danila Kiša - prema kojima ovaj čitatelj i suputnik Markov kroz život i povijest ima bezrezervno divljenje.

Almin Kaplan (1985.) točno je četrdeset godina od Marka mlađi. Pjesnik, pripovjedač i romanopisac, Stočanin, koji je kao dječak prošao iskustvo koncentracijskog logora, srednjoškolski profesor u Mostaru, skućen u jednom nacionalno mješovitom selu na Dubravskoj visoravni i jedan od nesumnjivo najostvarenijih južnoslavenskih pisaca u desetim i dvadesetim godinama novoga stoljeća. Poput Vešovića, vrlo snažno ukorijenjenog u njegov crnogorski zavičaj i u crnogorsku srčiku jednoga velikoga zajedničkog jezika (ili jezika svih štokavskih jezika), Kaplan je ukorijenjen u svoj hercegovački mikrokosmos i identitet, u jezik koji koliko god da je blizak Vešovićevom, od njega se dramatično i supstancijalno razlikuje, i koji je i u Kaplanovu slučaju uključiv u odnosu na neku naslućenu, književnošću i životom usvajanu veliku cjelinu. Iako ih dijeli četrdeset godina života, i premda su se rađali u zapravo vrlo udaljenim povijesnim epohama te državno-pravnim i kulturnim okolnostima, njih dvojica vrlo su bliski. Obojica ljudi sa zemlje, pisci iz sela, iz kamena i iz roda. Obojica vrlo osamljeni i distancirani prema etnonacionalnoj skupini i kolektivu kojemu bi dužni bili pripadati.

 | Author: Facebook/Almin Kaplan Facebook/Almin Kaplan

Knjiga “Razgovori s Markom” Alminov je više eglen s Markom, više je pričanje i raspitivanje kod Marka o njegovu životu, nego što je intervju dvojice pisaca. Razgovaraju prvih tjedana i mjeseci rata u Ukrajini, tako što Kaplan posjećuje Vešovića u Sarajevu. Iako bi se čitatelju moglo učiniti da je osnovna tema pjesnikov život, crnogorsko odrastanje, studij i život u Sarajevu, a zatim rat, istina je da njih dvojica svo vrijeme razgovaraju o poeziji i o onome što može biti građa za poeziju. Pripovijedaju o jeziku, što može značiti koja riječ i kako se što kaže u jednom i u drugom kraju, s tim da se Kaplan uvijek postavlja kao onaj mlađi, pa se raspituje, saznaje. “Gdje vam žive braća?”, raspituje se Almin, poput slučajnog suputnika u vlaku. “U Beogradu, obojica. Moj brat od tetke Mišo poslao mi je devet paketa za vrijeme rata iz Beograda. U posljednjem poslao nam velike paštete, a kako nismo imali frižider, kad ih načnemo, morali smo ih pojesti. U posljednjem paketu bilo je pismo u kojem je pisalo: ‘Ovdje više ničega nema, ni brašna, ni kafe, ni ulja, ima samo vođe i njegove stranke’.”

Marko pamti da je paketa bilo devet, nije ih bilo ni osam ni deset, jer se ne zaboravlja tko ti je i kad slao pakete u opsađeni grad. Većeg i dragocjenijeg dara nisi u životu primio. Njegov odgovor nesvjesno je strukturiran poput narodne priče, poput bajke. U posljednjem od devet paketa je, kaže, bilo pismo, a u pismu potvrda da “ovdje više ničega nema”, ono čega je bilo, to smo i poslali. Ostali su samo vođa i njegova stranka. Marko pripovijeda kako su se stvari događale, ali to čini na način koji izlazi izvan okvira pukog izvještaja ili administrirajućeg odgovora na postavljeno pitanje. Njegov odgovor je već na pola puta do pjesme. Ili do priče. U svakom slučaju do teksta koji je konačan, urezan u kamen i od kojeg nema dalje u jednom ljudskom životu. Tako Marko pripovijeda, ali takav je bio i pjesnikov život. Život osamljenika i čudaka u tuđem paklu.

 | Author: Aziz Čeho Aziz Čeho

Otac njegov stradao je po Informbirou. Zatukli su ga u zavičaju i bacili u jarak. Dječak je odrastao s materom, u izolaciji i bojkotu skoro cijele obitelji. Samo jedan im je rođak ulazio u kuću. “Ponekad bi majki dojadilo jer niko ne dolazi u našu kuću, pa bi me poslala po Novaka Bećova. To je lijepa priča. Majka mu tad pravu kafu napravi, ne onu divku, nego pravu. Poslije Novak popije jednu ili dvije čaše rakije i izvadi kožu od ovnovskih (ovnujskih) mošnji u kojoj je čuvao duhan. Još pamtim kakvi su mu bili prsti i kako bi rastresao škiju, motao je pa polako pušio i pričao. Novak ispuši dvije deblje cigare i ode. A majka naredi da zatvorimo vrata i prozore da taj dim ostane kao dokaz da nam je čovjek bio u kući.”

Može biti da netko ne povjeruje u ovo da su se negdje zatvarala vrata i prozori ne bi li se sačuvao duh onoga jednog koji je unatoč općoj zabrani i ideološkoj karanteni ulazio u okuženu kuću. Ili može biti da netko, pročitavši ove Markove riječi, pomisli kako je riječ samo o metafori, o efektnoj pripovjedačkoj dosjetki. Može se misliti i tako. Metafora nije laž o stvarnosti, metafora nije razblaženi ni naglašeni oblik onoga što se stvarno dogodilo. Metafora je jedina forma iz koje ne hlapi bit nečega što se dogodilo. Metafora je pouzdanija od svakog ljudskog sjećanja, a pogotovu od povijesti. Međutim, postoje životne prilike u kojima se dramaturgija stopi s metaforom, i u kojima se ljudska nesreća i tragedija odvije u obliku gotove metafore. Dakle, ako je to još kome važno: bojkotirani su zatvarali vrata i prozore da sačuvaju duhanski dim onoga jedinog koji ih je posjećivao. Ovo je, kako to u književnosti biva, pripovijest o jednom životu, u kojoj su sabrani i mnogi drugi životi.

 | Author: Aziz Čeho Aziz Čeho

Marko Vešović objavio je desetak knjiga poezije, nebrojene pjesničke prijevode s ruskog, engleskog i francuskog jezika, na kojima je radio sam ili u kolaboraciji s drugim prevoditeljima, jedan biografski roman (o djedu svome Simeunu Pavlovom Tapuškoviću), te niz esejističkih knjiga, polemika, pamfleta, kronika. Najvažnije njegove knjige, one koje bi bilo dragocjeno pročitati svakom zainteresiranom čitatelju i govorniku naših jezika jesu ove: “Poljska konjica”, knjiga pjesama, izrazito narativnih, pisanih u Sarajevu u vrijeme rata, “Smrt je majstor iz Srbije”, esejističko-pripovjedni tekstovi, proza velikoga Markova obračuna s Karadžićem i inim ideolozima primijenjenoga velikosrpskog pothvata, s kojom je on sam zaratio protiv kolektiva kojemu jednim dijelom, ili jednim od svojih identiteta, Marko pripada, te “Jezik u poeziji Radovana Zogovića”, knjiga s minimalno prerađenim njegovim doktoratom, dragocjena kao dokument Vešovićeve umjetnosti i umijeća tumačenja poezije.

Predmet njegova interesa otpočetka je bilo pjesništvo svih južnoslavenskih jezika i književnosti, kao što se i Markovo pjesništvo nalazi negdje između, na granicama svake od njih. Crnogorac bez Crne Gore, Sarajlija bez Sarajeva, čovjek koji je bio svoj na svome, potpuno srođen sa zajednicom, samo u vrijeme opsade grada, kad je svoju patnju i patnju svojih bližnjih uložio u iluziju pripadanja. Umio je pripadati samo onima koji su patili. Čim su prestali patiti, nije više bio njihov. I vrijeđali su ga, jer da on vrijeđa njihove svetinje. Tipičan slučaj na Balkanu.

Kaplan je u nekoliko mjeseci sačinio knjigu razgovora s Markom, i opremio je dobrim i nepretencioznim predgovorom. Knjigu je objavio Buybook, upravo pred svoj festival Bookstan 2022. Tamo je i promovirana, ali bez Marka Vešovića, koji se snašao pa izbjegao promociju i slavljenje kojemu bi bio izložen. Vjerojatno je za sve to već pomalo kasno. Knjiga će, prema doživljaju ovoga čitatelja, možda i najbolje proći kod ljudi - kakvih će, nadajmo se, biti! - koji ne znaju ni za Marka ni za Almina. Tek oni će, možda, doprijeti do onoga najuzbudljivijeg, začudnog sloja u razgovoru, do te višnje običnosti, svakodnevnosti, prolaznosti jednoga običnog života, koji se kroz jezik i karakter čovjekov uzdiže visoko. Kaplanovo majstorstvo, koje se najednom prepoznaje vrlo sličnim Vešovićevu majstorstvu, upravo je u tom neponovljivom daru za obično. Vešović, premda je stvaran čovjek, neobičan, moćan i važan u našim književnim i privatnim biografijama, kroz ovu knjigu je poput Kaplanovog Mehe, iz istoimenog romana, poput junaka iz “Dubravskih priča”, poput ljudi koje čovjek slučajno jednom sretne i oni mu trajno obilježe život.

 | Author: Milomir Kovačević Strašni Milomir Kovačević Strašni

Priča Marko o svom djedu: “Simeun sastavio spisak ljudi kojima treba poslati obavijest kad on umre. Čita Momčilo (Markov brat, op. M.J.) imena sa spiska i pita đeda: ‘Ima li, Simeune, iko živ od ovih’. A on se nasmija, imao je lijep i osmijeh i smijeh: ‘Ne, bogami, niko, jedini ja što još jedem govna’. Onda ga Almin pita za njegovo rodno selo, mitski toponim njegove književnosti. ‘U Papama sad nema niko?’, raspituje se on. ‘Tamo nema niko i ništa. Jednom sam poslije rata prolazio kroz Šaoviće, gledao Pape, i ništa nisam osjećao. Gledao sam ih kao nešto potpuno tuđe, i poslije o tome napisao tekst’.” Ovim se riječima knjiga završava. Zatim slijedi galerija fotografija. Volio bih da i sam naučim rodno selo gledati “kao nešto potpuno tuđe”. Tako bih se, vjerujem, mogao odmoriti od sebe. Premda mi slučaj Marka Vešovića ne sugerira kako je riječ o odmaranju. Dok je bez njega na Bookstanu trajala promocija knjige razgovora s njim, on je, kažu tako, u svom pustom stanu, negdje na kraj Sarajeva, igrao šah protiv svog kompjutora. Tipična Vešovićeva gesta: sam sa sobom, protiv višestruko nadmoćnog protivnika.

”Jeste li sadili bostan?”, raspituje se Almin koristeći riječ koja je njima dvojici svakako bliža, nego naša riječ - lubenica. A Marko će mu odgovoriti stvarajući zbrku i koristeći još jednu riječ, koja kod nas znači nešto drugo, riječ - dinja. “Imali smo baštu jedini mi u Papama. Papljani su poznati kao ležači, a o čemu sad neću govoriti. Tu baštu smo imali tamo gdje je nekada bio tor ovčji - što znači da je zemlja bila čista crnica. I tu je rađao bostan. Sjećam se, to sam upamtio, majka uzme dinju i objesi je na čekiju (ručna vaga) - po 8 kila je mogla da baci. Dolazili bi da kradu Papljani. Mi smo se ljutili jer su svi imali ovce i svi su mogli imati svoje povrće. U našoj bašti je sve uspijevalo: paprika, paradajz... Od svega bi majka donijela sjeme pa bi ga zasijala i zalijevala. Sve je bujalo u ruci Darinkinoj - a to je bio rezultat rada. Ja se sjećam kako bih ponekad uzeo komad kukuruze, ponio u krpici malo soli, učupao mladog luka i najeo se u tom vrtu. U toj bašti su rasle neke specijalne paprike. Majka je znala po punu kacu ukiseliti paprika i zelenih paradajza. A u drugu kacu kupusa. Kako bi inače ostali živi preko zime da to nije radila. Sjećam se da je strina Sava u pepelu čuvala šljive koje bi se o Božiću jele, do tada bi se one tako u pepelu ušećerile. Ponekad bi s tavana strina Sava skinula za mene šljive i ja sam to meračio. Kako pepeo sačuva šljive do Božića, ja to ne znam, ali one se takve jednostavno tope u ustima.” I to je taj raj, što čini protutežu svakom paklu. O tome, pomalo, govori ova knjiga. O tome govori književnost.