Čini se sasvim prirodnim da je upravo sad, kad je vrućina dosegla vrhunac i kad se iz borovih krošanja danonoćno čuju cvrčci i zrikavci, i Mostar najviše žudi za morem, otvorena izložba "Drugi Mediteran" mlade nagrađivane spisateljice, arhitektice i fotografkinje Ene Katarine Haler. Na književnoj sceni se pojavila 2019. godine romanom "Nadohvat", za koji je 2020. godine primila nagradu Ksaver Šandor Gjalski. Studirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i upravo je njezin diplomski rad - "Memorijalni centar Predraga Matvejevića u Mostaru" razlog zbog kojeg su se Mostarci okupili 19. srpnja 2023. godine u 20 sati u Knjižari "Ivo Andrić", mjestu koje je građanima otvorilo vrata prije tri godine ne samo kao knjižara, nego kao mjesto susreta i komunikacije između umjetnika i onih koji bez umjetnosti ne mogu zamisliti svakodnevicu. Za Mostar se veže mnogo poražavajućih činjenica, a jedna od njih je upravo ta da više od 15 godina grad nije imao knjižaru koja nudi isključivo knjige i da osobe koje u njoj rade poznaju suvremenu književnu produkciju.
Ena Katarina Haler
Prije nego što sam posjetila izložbu, ponovno sam čitala pojedine stranice "Mediteranskog brevijara", na book&zvook preslušavala sjajnu interpretaciju ove knjige i s Matvejevićem zaplovila Mediteranom, na sličan način na koji čitatelj to čini s Calvinovim "Nevidljivim gradovima". Za Matvejevića je Mostar ono što je Venecija za Marka Pola. Pripovijedajući mongolskom caru Kublaj kanu o izmišljenim ili možda stvarnim gradovima njegova carstva, Marko Polo uvijek kaže nešto o svom rodnom gradu. Obje knjige su lirska putovanja u sjećanje, u subjektivni doživljaj stvarnog prostora, u snove i fantaziju. Putujući Mediteranom Matvejević bilježi poetske i filozofske crtice, istražuje obale, unutrašnjosti pećina, sluša o običajima, mitovima, prati more i svjetlo te slaže vizualni, auditivni i taktilni mozaik mjesta na kojem je začeta Europa. Postavivši Mostar "Brevijarom", knjigom koja je prevedena na desetke jezika, u utrobu Mediterana, na početnu i završnu točku svog putovanja, Matvejević ga je zadužio na način da će mu grad teško uzvratiti, a Mostar to nikad nije ni pokušao. Nijedna ulica ili trg ne nosi Matvejevićevo ime, ne postoji spomenik zbog kojeg bi neupućeni građani makar čuli za njega. Dok su se u Francuskoj i Italiji njegove knjige prodavale u stotinama tisuća primjeraka, dodjeljivani mu počasni doktorati te su ga talijanski intelektualci nominirali za Nobelovu nagradu, u Mostaru je i dalje vladala šutnja. Ni nakon njegove smrti nije se marilo za ostavštinu, rijetko bogatstvo koje bi svaki grad prigrlio.
Matvejević se rodio 7. listopada 1932. godine u Mostaru od oca Vsevoloda Nikolajeviča Matvejeviča podrijetlom iz ukrajinske Odese i majke Angeline (rođ. Pavić) čija je obitelj imala veliki utjecaj na njegov odgoj i odrastanje. Iz Mostara odlazi u Sarajevo gdje započinje studij francuskog jezika i književnosti i završava ga na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sve do 1991. godine predaje francusku književnost, a iza toga na sveučilištima u Francuskoj i Italiji. Kuća u kojoj je odrastao nalazila se u samom središtu grada i srušena je 2022. godine jer po tko zna koji put gradske vlasti nisu prepoznale i nisu vodile računa o značenju pojedinih zgrada koju su odabrane za rušenje.
Mostar se na dan izložbe prisjetio Matvejevića zahvaljujući ideji Nine Šarca koji vodi knjižaru i čini sve da u njoj ugosti umjetnike koji bi obogatili kulturni život grada, te Ene Katarine Haler koja je osmislila projekt memorijalnog centra koji se sastoji od rezidencije za pisce, biblioteke, čitaonice, kino dvorane, cafea, galerije i vrta s planom sadnje mediteranskih biljaka. Teško je još reći kako je Mostar doživio ovu izložbu jer je još rano donijeti zaključak, ali na otvorenje nije došao nitko iz gradskih vlasti što svjedoči o tome koliko se pažnje pridaje kulturi, ali je treba doživjeti kao pljusku, opomenu za nedopustiv propust i priliku da se on ispravi. Osim nacrta, Haler je u knjižari izložila crno-bijele fotografije koje je kao prava kontinentalka zaljubljena u Mediteran, i ne znajući da će joj jednom zatrebati za ovu svrhu, fotografirala u posljednjih deset godina kad god bi se našla uz more. One su na neki način poslužile kao poticaj za istraživanje i usmjerile je ka spajanju dvaju ljubavi - književnosti i arhitekture. Na fotografijama se uočavaju ljepota i okrutnost Mediterana, samoća jednaka na žezi i usred zime. Fotodnevnik Ene Katarine Haler kao da potvrđuje Matvejevićeve zapise o rajskom prostoru koji teško da može pripadati ljudima.
Dok čekamo da izložba privuče i one koji imaju obavezu da je posjete, da Matvejeviću makar posthumno odaju priznanje, nama preostaje samo da čitamo njegove knjige.
