Filmnoarovska bajka o serijskom ubojici Harryju Powellu, “Noć lovca” (“The Night of the Hunter”), snimljena je prije sedamdeset godina. U svoje vrijeme je neuspješna u kinima, američkoj kritici je nerazumljiva i sve što je sredinom pedesetih u Americi napisano o prvom i, nažalost, jedinom filmu Charlesa Laughtona, svjedoči o tome da je serijski ubojica Harry Palmer umjesto udovica trebao ubijati američke filmske kritičare. Sve osim Jamesa Ageeja, najboljeg poslijeratnog američkog filmskog kritičara, pisca i scenarista “Afričke kraljice” Johna Hustona. Agee, nažalost, nije mogao pisati kritiku “Noći lovca” jer je bio scenarist filma.
U Europi je situacija bila mnogo bolja. Mladi francuski kritičari i budući novovalovci. Godard, Rohmer, Truffaut i Chabrol, bili su oduševljeni Laughtonovom biblijskom bajkom, a njihovi nasljednici u časopisu “Cahiers du cinema” okupili su 2008 sedamdeset osam kritičara, povijesničara filma i redatelja da izaberu najbolje filmove svih vremena i po njihovom sudu “Noć lovca” drugi je najbolji film ikada snimljen, odmah iza “Građanina Kanea” Orsona Wellesa. Na listi najboljih filmova svih vremena britanskog časopisa “Sight and Sound” koji izdaje Britanski filmski institut “Noć lovca” je 2012 bio na 63. mjestu. Deset godina kasnije, 2022, na dvadeset petom.
Sudbina Laughtonove biblijske parabole slijedi model dječjih bajki u kojima junaci u početku prolaze noćne more i kušnje, a na kraju priče zauvijek žive sretno.
Priča o nastanku “Noći lovca” počinje u jednom restoranu u kojemu producent i agent Paul Gregory za barom pije piće i gleda televizijski show Edda Sullivana u kojemu Charles Laughton čita poglavlja iz Biblije. Cijeli restoran, barmen, konobari i gosti prestaju točiti pića, jesti i piti i svi kao začarani slušaju Laughtona. Gregory je također opčinjen Laughtonovim glasom. Okreće se, prelazi pogledom po restoranu i gleda lica gostiju. Shvaća što se zbiva i ustaje, stavlja novac za piće na šank, izlazi iz restorana i zaustavlja prvi taksi koji ga doveze do televizijskog studija u kojemu se uživo emitira Edd Sullivan Show. Na izlazu sreće Charlesa Laughtona, prilazi mu i, ni pet ni šest, nudi turneju po Americi s čitanjem Biblije i klasika. Laughton, ni pet ni šest, iste sekunde pristaje. I tako počinje prijateljstvo i suradnja u kojoj dobra zarada nije presudna.
Bilo je to krajem četrdesetih. Godine prolaze, Laughton je prešao pedesetu, putuje, čita, glumi i režira u kazalištu gdje 1954 hit predstavom “Pobuna na brodu Caine” stječe ugled vrhunskog redatelja. Godinu ranije južnjački pisac i slikar David Grubb izdaje roman “Noć lovca” koji postaje bestseler. Grubbov agent šalje roman Laughtonovom prijatelju Paulu Gregoryju koji knjigu šalje Laughtonu, a on je čita i javlja Gregoryju da će po njoj snimiti svoj prvi film. S Gregoryjem kao producentom, naravno.
Laughton putuje na jug, u Virginiju, upoznaje pisca Davida Grubba s kojim obilazi lokacije gdje se zbiva priča i gdje se sve doista 1932 dogodilo kada je serijski ubojica Harry Powers ubio dvije udovice i troje djece i zbog tih zločina bio obješen. Grubbov se ubojica, zasnovan na istinitoj priči, u romanu zove Harry Powell. Ime je isto, prezime se razlikuje u dva slova. Powers je svoje žrtve mamio oglasima “usamljenih srca”, navodno tražeći pravu ljubav, a Grubb priči, koja se zbiva u doba ekonomske krize, uz socijalnu daje i biblijsku dimenziju, pretvarajući ubojicu u “Božjeg čovjeka” koji sebe naziva Propovjednikom, a tako ga zovu i naivni južnjački vjernici. Powersovi i Powellovi motivi su ovozemaljski. Ubijaju udovice i njihovu djecu kako bi se dočepali novca. “Usamljena srca” i propovijedanje Božje riječi mamac su za lakovjerne smrtnice, udovice koje osvaja ubojičin šarm.
Nakon što je upoznao pisca romana koji mu šalje seriju crteža nalik filmskom storyboardu, Laughton zove filmskog kritičara, pisca, pjesnika i scenarista Jamesa Ageeja da napiše scenarij i ovaj je toliko oduševljen pričom da je pretvara u savršen scenarij koji ima samo jedan nedostatak. Tristo stranica. Siroti Laughton će teška srca kratiti i adaptirati scenarij, a Agee će biti s njim za vrijeme snimanja i odobriti sva kraćenja. Prijateljski krug filmske ekipe širi se od trojice na četvoricu, kada se Laughtonu, Gregoryju i Ageeju pridružuje jedan od najboljih snimatelja svih vremena (za mene najbolji), Stanley Cortez, koji je svojim nadnaravnim osjećajem za svjetlo i sjene 1942 izluđivao Orsona Wellesa na snimanju “Veličanstvenih Ambersonovih”. Cortez i Laughton detaljno prolaze scenarij i dogovaraju izgled filma.
Laughton je izjavio da su gledatelji kad je bio mlad filmove gledali sjedeći uspravno, uneseni u film, a sada ih gledaju zavaljeni u sjedala s kokicama u krilu. Cilj mu je, izjavio je, da svojim prvim filmom navede publiku da ponovno u kinu sjedi uspravno.
Laughton, Cortez i Agee provode dane gledajući klasične nijeme filmove, posebno one Davida Warka Griffitha, koji Laughtonu postaje uzor. Traži oštrinu slike kao kod Griffitha, a Cortez doznaje za novi Kodak negativ koji daje dotad neviđenu oštrinu i nijanse crnobijele fotografije. Laughton odbija ponudu studija da film snimi u boji i s tim nema problema jer su crno-bijeli filmovi, posebno kriminalistički, bili jednako popularni.
A onda su došli na red glumci. Prvi izbor za ulogu ubojice Harryja Powella zvanog Propovjednik bio je Gary Cooper, drugi Laurence Olivier. Nisam uspio doznati jesu li oni odbili uloge serijskog ubojice jer im se nije svidio lik, da li su možda mislili da bi im takva uloga mogla štetiti karijeri ili ih je sam Laughton odbacio jer je u međuvremenu našao savršenog glumca. Bio je to Robert Mitchum, zvijezda s reputacijom narkomana jer je zbog posjedovanja marihuane odležao zatvorsku kaznu. No, to mu nije štetilo karijeri, a ni holivudski studiji nisu bili protiv skandala korisnih za popularnost glumaca. Kad je Laughton rekao da je Harry Palmer dijaboličan lik, Mitchum je dignuo ruku i sa smiješkom rekao “Taj sam!”. Scenarij mu se jako svidio, a lik Propovjednika ubojice oduševio ga je.
Studio United Artists nije mazio Laughtona. Dao mu je budžet od svega 600.000 dolara i 35 dana snimanja. Laughton se nije žalio i, zajedno s ekipom koja mu je davala sve od sebe, krenuo je u pustolovinu. Kakva je to za njega bila pustolovina najbolje se vidi u čudesnom dokumentarnom filmu “Charles Laughton režira Noć lovca” (2002). Film ima podnaslov “Ep koji je bio” čime se poziva na jedan drugi dokumentarni film, “Ja, Klaudije, Ep koji nikada nije bio”. U tom nikada dovršenom filmu Josefa von Sternberga Charles Laughton glumio je rimskoga cara, a u filmu o snimanju “Noći lovca” možemo vidjeti kako je Laughton stvarao svoj film. Dokumentarac počinje dugim kadrom Charlesa Laughtona kako čita iz evanđelja: »Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem ruhu, a iznutra su vuci grabežljivi”. Čita s prekidima i ponavljanjima, dobacujući snimatelju da ne prekida kadar, a mi čujemo kako ovaj odgovara “vrti se” (“rolling”), kamera snima. Laughton ponavlja, prekida, nije zadovoljan, traži glas, intonaciju i ton dostojan Kristove propovijedi na gori, pritom hrapav i nepravilan po mjeri običnog smrtnika. Drži Sveto Pismo kao griješni propovjednik i nastavlja: “Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.«
Zašto je Laughton snimio sebe kako čita Kristove riječi? Je li namjeravao početi film tom snimkom? Možda. Tražio je pravi početak, a za njega je to bila Kristova propovijed na gori. Već u prvom kadru dokumentarnog filma vidimo kako je režirao svoj prvi i jedini film. Nije prekidao kadar dok filmska vrpca iz role u kameri ne bi bila potrošena. Cijelo vrijeme kadra davao bi uputstva glumcima kako da izgovaraju dijaloge, neprestao je vodio glumce na isti način na koji su ih redatelji vodili u razdoblju nijemog filma, ne prekidajući snimanje. Umjesto tri, pet ili dvadeset repeticija koje počinju udarcima klape, bila je samo jedna snimka s mnogo ponavljanja scene ili dijaloga i mnogo redateljevih uputstava. Već je taj arhaičan način režiranja filma bio dovoljno neobičan da studio United Artists posumnja da je Charles Laughton čudak. Iako je znao što želi, pripremio se do zadnjeg detalja budućeg filma i okupio čudesnu ekipu, bio je nesiguran i često je to za vrijeme snimanja govorio mnogima koji su se čudili kako tako nesiguran redatelj ima autoritet imperatora i glas kojemu se svi pokoravaju. Bilo mu je pedeset pet godina, trideset više nego Orsonu Wellesu kad je režirao “Građanina Kanea” i ponašao se kao čovjek rođen u nekom drugom vremenu ili za neko buduće vrijeme.
Rođen je posljednje godine 19. stoljeća, 1899 i time je imao blagoslov doba u kojemu je, kako piše George Steiner u svojoj studiji “Tolstoj ili Dostojevski”, pisac mogao u svoj tekst bez straha upisati riječi iz Biblije, a da mu one svojom jednostavošću i snagom ne spale sve što je prije i poslije njih napisao. Na isti prirodan biblijski način žive svi Laughtonovi citati iz Biblije u “Noći lovca” i stapaju se u priču o psihopati i “Božjem čovjeku” Harryju Palmeru koji se u filmu prvi puta pojavljuje vozeći se ukradenim automobilom i razgovarajući s Bogom kao da je s njim na nebu pasao ovce. “Pa dobro, što će biti sad, Gospode? Još jedna udovica? Koliko ih je već bilo? Šest? Dvanaest? Ne sjećam se više. Ti samo reci, Gospode. Ja sam na putu. Uvijek mi pošalješ novac da krenem i propovijedam Tvoju riječ. Tako je, Gospode. Bit ću spreman. Čekat ću. Uvijek mi pošalješ novac.” Mitchum se vozi i gleda nebo kao da je gore njegov partner s kojim sklapa dogovor koliko će udovica poubijati i koliko će za to dobiti novca. Harry Palmer sebe besramno i s mnogo Mitchumovog šarma i karizme zove “Božjim čovjekom”. Za njega je Bog partner u zločinu. Ako je ijedan film ikada snimljen bio na rubu da, s kršćanskog gledišta, bude bogohulan onda je to “Noć lovca”, a njegova je čudesna bajkovita moć da nije bogohulan ni jedne svoje drske i neočekivane sekunde. U stvari nije nimalo čudno da su gledatelji i kritičari bili zbunjeni filmom jer “Noć lovca” je na površini jednostavan poput dječje bajke, a ispod nje je apokaliptička dubina kojoj se ne nazire dno. U “Noći lovca” gledamo, na primjer, savršenu sliku ljudskog krda, mase toliko lakovjerne da će ubojici poput Harryja Palmera povjerovati svaku njegovu lažljivu riječ jer je “Božji čovjek”, a kad ga policija raskrinka, uhiti i zatvori, isto to pokorno stado pretvorit će se u krvožednu rulju sa sjekirama i bakljama koja se poput ljudske lavine valja gradom i urla “Linčujte ga!”, “Ubijte ga!”. Laughtonov bi film obožavao Mark Twain koji je rekao da sva ljudska bića nakon osamnaeste godine više nisu ljudi, s njim na čelu kolone. Kao i u svim Twainovim romanima, junaci “Noći lovca” su djeca, a svi negativci, lakovjernici i naivci su odrasli.
Film počinje prizorom u kojemu jedina dobra, pametna, trezvena i suosjećajna odrasla osoba u filmu, Rachel Cooper, koju glumi Lilian Gish, zvijezda Griffithovih nijemih filmova, snimljena poput ikone s noćnim nebom i zvijezdama iza nje, izgovara Kristove riječi o lažnim prorocima iz propovijedi na gori, iste koje je Laughton ponavljao u snimci s početka dokumentarnog filma “Charles Laughton režira “Noć lovca”. Laughton je vjerojatno razmišljao o tome da film počne snimkom sebe kako čita Kristovu propovijed, no onda je odlučio na početak staviti prizor s kojim James Agee završava svoj scenarij i u kojemu Rachel Cooper na noćnom nebu sa zvijezdama govori Kristovu propovijed djeci o kojoj brine, a čija su lica utopljena u noćno nebo i zvijezde.
Ovaj po svemu vjerski prizor, jedini nadnaravni u filmu, daje početku filma intonaciju bajke, a pojava Propovjednika Harryja Powella koji se vozi i “razgovara” s Bogom o ubojstvima i novcu uvod je priče o djeci i zlikovcu koji ih progoni. Taj je uvod neobičan, neodoljiv i nadasve duhovit. Laughtonov je film prožet šekspirovskim humorom koji ozbiljne i tragične događaje često dovodi na rub komedije. Završetak filma u kojemu policija hvata Propovjednika drski je maksenetovski geg u kojim se opasan serijski ubojica i superinteligentan lažljivac i manipulator pretvara u budalu, nesposobnu da pobjegne prije nego ga se poput drečave kokoši dočepaju policajci. Publika je sredinom pedesetih vjerojatno bila zatečena i pitala se kakav je to zlikovac i ubojica kojega glumi karizmatični Robert Mitchum, a koji se u završnici pretvara u smiješnog i nemoćnog klauna. Laughton cijeli svoj film utapa u mrežu suprotnosti, od sučeljavanja svjetla i tame, tragičnog i smiješnog, pametnog i glupog, jasnog kao dan i tajanstvenog poput tmine, a sve te suprotnosti spaja gotovo snovito sporim ritmom koji prizorima daje sliku života kao rituala lekcija o dobru i zlu.
Prve dvije trećine “Noći lovca” Propovjednik vlada filmom lažima, ubojstvima i mržnjom prema svima, odraslima i djeci, a osobito ženama koje prezire kao odvratna bića odana pohoti. Nevjerojatno je s kakvim izrazom gađenja Robert Mitchum gleda žene, prvo plesačicu na pozornici i poslije Willu Harper, majku Johna i Pearl, dječjih junaka filma, koju oženi samo da bi se domogao novca koji je njezin pokojni prvi muž i otac djece, ostavio obitelji. Propovjednik je sasvim sigurno jedan od najdojmljivijih negativaca u povijesti filma i zajedno s Langovim Hansom Beckertom (“Ubojica M”) i Hithcockovim Normanom Batesom (“Psiho”), najbolji lik serijskog ubojice do danas, no kao ženomrzac nema konkurencije. Najbolji je. Za njega su sve žene prljave i odvratne i treba ih ubijati.
A njegova je najveća protivnica i lik koji od Provovjednika preuzima posljednju trećinu filma, jedna žena, stara Rachel Cooper, iskusna, jaka osoba koja poznaje ljude i nikome ne vjeruje, potpuno nesentimentalna, ponekad gruba, ali poput Marka Twaina obožava djecu i u svojoj kući brine o djeci bez doma i roditelja. Ona je duhovna i emocionalna protuteža Propovjednikovu zlu i divno je, potpuno bajkovito, da karizmatsku nakazu koja iznad svega mrzi žene pobjeđuje žena. U jednom od najluđih i najpoetskijih prizora filma, Rachel sjedi na verandi i drži pušku u krilu dok čeka da Powell pokuša upasti u kuću i pjeva istu pjesmu kao i on (“Leaning on the Everlasting Arms”). Oboje pjevaju istovremeno, kao dvoglas Dobra i Zla, dvoglas riječi koje Propovjednik ima istetovirane na rukama. Njezino pjevanje donosi utjehu, njegovo prijetnju. Taj glazbeni dijalog dobra i zla jedna je od najboljih scena u povijesti filma. Dok je stara Rachel Cooper potpuno nesentimentalna, pravedna i stroga i ima arhetipsku snagu majke, prava majka Pearl i Johna, Willa Harper, koju pobožno smjerno glumi Shelley Winters, rastrgana je između odgovornosti, straha i potisnutih želja. Završava kao Propovjednikova usputna žrtva, lelujavi leš na dnu rijeke.
Film je gotovo u cijelosti ispričan iz dječje perspektive, prvenstveno kroz lik dječaka Johna. Svijet odraslih prikazan je kao prijetnja. Taj je svijet slijep, nepravedan, lakovjeran i zlonamjeran. Dječja nevina percepcija omogućuje gledatelju da vidi istinu koju odrasli propuštaju. Dječak John (izvrstan Biily Chapin) je taj koji jedini, uz staru Rachel Cooper, prepoznaje zlo u Propovjedniku dok mu odrasli vjeruju sve. John je ujedno i jedini do kraja ozbiljan lik u filmu. Šutljiv, miran, uvijek na oprezu, otvorenih očiju i nepovjerljiv. On ne zna kakav je svijet, ali sluti da nije dobar i, kad izgubi oca i majku, jedino što zna da mora učiniti je zaštititi sestricu Pearl. Miran božićni kraj filma preuzimaju Rachel i mali John, starica i dijete, kao jedina lica koja su svjesna što su proživjela i sada zaslužuju, iako to u svijetu odraslih nikada nije sigurno, do kraja života i filma živjeti sretno.
Laughtonova “Noć lovca” noć je ljudske vrste i najmračnija slika čovjeka u povijesti filma, toliko uvjerljiva kao da ju je naslikao vizionar koji vidi ono što drugi ne vide. Da čovjek ne povjeruje da je sam Laughton svoj film nazvao bajkom.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Harryju Powell, Harry Palmer, Harry Powers. Znači, bila su trojica serijskih ubojica?