Karolinu Vidović Krišto i Mirka Fodora najradije bih prijavio pravobraniteljici za djecu zato što su u udarnom terminu, kad pred ekranima mogu biti i mala djeca, čitali moju knjigu. No prepustit ću to katoličkim aktivistima. Na ovaj način, javnim čitanjem, te su rečenice dospjele u nekoliko minuta do više djece nego što bi dospjele da je 'Anđeo u ofsajdu' 20 godina u obaveznoj lektiri.
Spomenuto je već da su pročitani dijelovi iz priče 'Forma amorfa', iz 'Anđela u ofsajdu', izrezani tako da djeluju potpuno pedofilski jer nam izgleda kao da se lik u sobi samozadovoljava na djevojčicu koja piški. Ali ne, on se zadovoljava na bivšu djevojku, itekako odraslu, koja ga je ostavila, a djevojčica je samo ironičan prizor i čini se da piški na njegovu tugu. I ako hoćete, ona tu simbolizira nevinost i čistoću. Dakle, kao argument taj je ulomak čista laž i o tome je jako puno bilo govora u novinama i na portalima prije nekoliko godina.
Rečenica koju je gospodin Fodor pročitao kasnije samo je usporedba koja želi dočarati šok i užas. I, kako vidim, uspjela je. E, pa sad, to je knjiga pisana za odrasle ljude i pretpostavlja odraslu publiku. Na knjigama nema, kao na filmovima i serijama, oznake do koje godine ih djeca ne smiju čitati. Drugi je problem što djeca ne čitaju ni knjige koje su pisane za njih i to je neusporedivo ozbiljniji problem nego 'Anđeo u ofsajdu' i ta idiotska priča o nepoćudnoj lektiri.
Kad su je prije dvije godine stavili na popis izborne lektire s još 500 drugih, bilo je predviđeno da se čita u 4. razredu srednje škole, dakle odraslim i punoljetnim osobama. Međutim, tu je knjigu, kao i 'Ljubavnika' Marguerite Duras ili 'Črnu mati zemlu' Kristiana Novaka, grupica katoličkih aktivista iskoristila za napad na cijelu kurikularnu reformu tima koji je predvodio Boris Jokić. I sad Karolina Vidović Krišto ponovno povlači ovu staru i već potpuno pljesnivu argumentaciju za knjigu koja nije niti je ikad bila na popisu lektire.
Bila je samo u prijedlogu koji je upućen na javnu raspravu. To da se nalazi na popisu i da potiče na pedofiliju je, dakle, svjesna laž. Često se pitam da li se osobe koje tako lažu, po njihovu uvjerenju za opće dobro, uopće ispovijedaju. Jer ako da, onda bi ispovjednik mogao proći kao svećenik u taksiju kojim upravlja Roberto Benigni u Jarmuschovu filmu 'Noć na Zemlji', točnije, mogao bi dobiti srčani udar od užasa koje čuje.
Kojih se književnih djela, onako, na prvu ruku, možete prisjetiti koja su konzervativni vjerski krugovi proganjali tijekom stoljeća?
Prvo mi padaju na pamet pisci koji su imali problema ili s vlašću ili s crkvenim krugovima, i to se odnosi na jednu njihovu knjigu ili čak veći dio opusa: Oscar Wilde, Prešern, Baudelaire, Nabokov, Flaubert, J. J. Rousseau, M. Duras, Tituš Brezovački, De Sade, Marinković, Krleža, Marquez, Milko Valent... A u posljednje vrijeme i Silvija Šesto, Kristian Novak, Slavenka Drakulić…
Batarela su čitatelji Expressa upoznali preko hvalisanja fotografijom s australskim kardinalom Georgeom Pellom, čovjekom koji je, do pravosudnog finala skandala koji se kotrljao desetljećima, bio prvi čovjek Crkve u Australiji i treći u Vatikanu. Imate li mišljenje o tome zašto se Batarelo ni riječju ne dotiče dokazano iznadprosječno prisutne pedofilije u Crkvi, ali se hvata "Anđela u ofsajdu"?
Zanimljivo je da katolički aktivisti i kod nas i u svijetu vide pedofiliju posvuda, a otkad su otkrivena zataškavanja pedofilije u redovima Crkve, vide je još i više. Je li to pokušaj da se skrene fokus sa sramote pojedinih visoko pozicioniranih ljudi Crkve, ne znam. Čini mi se to providno i bilo bi to zlobno tvrditi. Prije bih rekao da je pedofilija u Crkvi onima koji su Crkvi i njenim načelima vjerni neka vrsta slijepe pjege. Poistovjećuju se s Crkvom i pokušavaju svoj život osmisliti djelovanjem za njenu dobrobit. Ili za ono što misle da je njena dobrobit. Naravno, neka vrsta protupedofilske histerije nije karakteristična samo za Katoličku crkvu. I pravoslavna crkva optužuje Nabokova i Marqueza, klasika i nobelovca.
Vigilare se tijekom godina proslavio time što je tražio povlačenje plakata za Gavellinu predstavu "Fine mrtve djevojke", po tome što traži da Hrvatsku ne ratificira Istanbulsku konvenciju protiv nasilja u obitelji, što mu je smetala crna ovca Gregor u reklami, vikao je da je "dosta 'frljićizacije' Hrvatske", sada diže hajku na slikovnicu... Kako se Hrvatska dovela dotle da ekstremisti tako otvoreno jurišaju na kulturu?
Doista mi nije jasno. Možda bi se to moglo tumačiti nekim uobičajenim ciklusima. Devedesetih smo imali rat i tvrdu Tuđmanovu državu, u kojoj je vjera odjednom postala isto što i nacionalni identitet, a Crkva preuzela ulogu Partije: sveopćeg arbitra. Zatim je početkom novog stoljeća nastupilo zatopljenje, više slobode, više vjerske tolerancije, zbog željenog članstva u EU sve smo se više približavali zapadnim demokracijama i tad su dostignute neke slobode.
Sad znamo da te slobode nisu vječne i da se stalno moramo za njih boriti. Jer nastupila je era konzervativaca, katoličke obnove, svojevrsna klerikalna revolucija, koja je upravo u kulturi prepoznala svoje stvarne neprijatelje. I nije slučajno da su se upravo kulturnjaci ozbiljno suprotstavili takvoj revoluciji i jednom od njenih čelnih ljudi, Zlatku Hasanbegoviću. Njega više u kulturi nema, ali će upravo kultura ostati vječni neprijatelj crnih inženjera duša. Osim toga, sigurno je utjecao i kontekst i konzervativna revolucija koja je na djelu u europskim državama koje su do prije tridesetak godina imale komunističku vlast.
Tek sad smo u potpunosti svjesni posljedica pada Berlinskog zida, kao što smo svjesni u kojoj je mjeri tadašnji optimizam bio naivan. Poljska, Slovačka, Mađarska, jak konzervativan blok Europe, svakako ulijevaju optimizam domaćim konzervativnim aktivistima. A onda nam strada reforma školstva. Mi smo još sekularna država i nadam se da ćemo i ostati. Možda ćemo se za to morati ozbiljno boriti, ali uvjeren sam i da ćemo se izboriti.
Pritom i mnogi crkveni krugovi na ovakvo ponašanje kolutaju očima. Ne mislim samo na Vigilare nego na sveopći turbokonzervativni uzlet, pa i desničarski val od EU do SAD-a. U svakom slučaju, službeni Vatikan danas stremi nečemu sasvim drugome. Kad je posljednji put kultura svjetovnog društva kod nas u praksi bila po mjeri današnjih krajnje konzervativnih vjerskih zahtjeva?
Čini mi se da ovakav militantni nastup pojedinih skupina i pojedinaca više šteti Crkvi nego što joj koristi. Vjernici nisu ovčice nego ljudi koji misle i donose sudove i odluke. Osim toga, kao što je ateizam ili agnosticizam svakog čovjeka donekle različit, tako je i s vjerom. Različiti ljudi unutar vlastite vjere vjeruju u različite stvari, pripadaju različitim kontekstima, različiti su po obrazovanju i socijalnom statusu i u tome mnoštvu ta agresivna borba za vjerska načela itekako može biti kontraproduktivna.
A to što danas službeni Vatikan stremi nečem sasvim drugom nego Crkva u Hrvatskoj, ili barem njen militantni dio, i nije nova situacija. Vrlo dobro pamtim ljutnju nekih vjernika nakon posljednjeg posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Nisu bili zadovoljni njegovim propovijedanjem o pomirenju, o Međugorju i o tko zna čemu drugom. Tad sam prvi put čuo katoličke vjernike kako se ljute na Papu i govore da bi naša crkva trebala postati autokefalna.
