Možda je to i posljednji trag davnih vremena na svjetskoj televiziji. Prvog jutra u novoj godini u 11.15 sati po srednjoeuropskom vremenu, na mjestu koje samo sebe smatra središtem Europe, skupina ljudi u odijelima montira binu u Beču kako bi se izveo ritual povezan s kulturom i tradicijom. Ali, naravno, nije to niti jedno od toga. Glazba je isključivo barska, napisali su je članovi obitelji Strauss za vojnike i poslugu u skromnijim gostionicama.
Kao što je često bio slučaj s raznim oblicima glazbe za zabave puka, i ova glazba uspela se iz barova u plesne dvorane, da bi je na kraju izvodili simfonijski orkestri uz predenje matrona u stilu "wie schön". Novogodišnji koncert je godišnja bombonijera valcera, polki, galopa, marševa i svakovrsnog starog "humpa-cumpa". Gledalo ga je 60 milijuna ljudi u 90 zemalja, što ga čini trijumfom brendiranog marketinga nad glazbenom suštinom, sve skupa pod egidom "nade, prijateljstva i mira".
Njegova kulturna vrijednost jednaka je dvostrukom preljevu turističkog kiča. Sve sasvim bezazleno, osim ako vodite računa o svojoj tjelesnoj masi. Tradicija je, međutim, izrazito pogubna. Ovaj koncert nastao je kao dar nacističkim kriminalcima, kao krinka za genocid. Kada je u svoje vrijeme Hitler došao u grad, Bečka Filharmonija brzo je najurila židovske i ljevičarske glazbenike. Njih desetero ili i više završilo je po koncentracijskim logorima iz kojih ih se sedmero nije vratilo.
Orkestar je jednoglasno podržao pripojenje Austrije Trećem Reichu, Anschluss, na čemu je inzistirao dirigent Karl Böhm, proglasivši na kraju "stopostotno izjašnjavanje 'za'". Kao spreman izvršitelj kulturnog čišćenja, dokazao se tako što su iz prostora između ovdašnjih zidova i iz povijesti protjerani Mahler i drugi divovi. Samo, rasistički revizionizam nije odmah donio nagradu. Nacisti su Beč srozali na razinu provincijske metropole i Filharmonija je strahovala da će izgubiti svoj status.
Zato su glazbenici krenuli udvarati Balduru von Schirachu, bečkom Gauleiteru (vođa lokalnog nacističkog ogranka), zaljubljeniku u glazbu koji će u smrt poslati 65.000 bečkih Židova. Prvi Straussov koncert Schirach je ugovorio za 31. prosinca 1939. kako bi prihod poslao za nacističku dobrotvornu zakladu Kriegswinterhilfswerk. Od 1941. Schirach je Straussov koncert pretvorio u redoviti godišnji događaj. Njime je dirigirao "nacificirani" Clemens Krauss, da bi ga ubrzo zamijenio čistokrvni koncertni majstor Wili Boskovsky.
"Wie schön", uzdisale su matrone. Nacistički korijeni prikrivali su se sve do prošle godine kada je jedan povjesničar otkrio da je Filharmonija svoj prsten časti dodijelila šestorici masovnih ubojica, među ostalima i Schirachu, koljaču iz Nizozemske Arthuru Seyss-Inquartu i samom šefu željeznica u Trećem Reichu koji je slao vlakove u Auschwitz. Ova priznanja nisu opozvana sve do 2013., a neke od tih zločinaca moglo se vidjeti u publici na koncertima Filharmonije još i u 60-ima.
Ako se na koncertu na novogodišnje jutro osvrnete po blještavoj publici sastavljenoj od direktora, slavnih osoba, političara i diplomata, neće vam biti problem u tim istim plišanim sjedištima zamisliti njihove prethodnike u crnom. "Beč ostaje Beč", nikada se nije promijenila krilatica ovog grada. To je definirajuća karakteristika Beča što ju je zabilježio još Sigmund Freud, "Schein über Sein", odnosno: važnije je izgledati dobro nego biti dobro. Sama pojava, to se u Beču najviše računa.
Nakon desetljeća pranja svoje povijesti, orkestar je pod pritiskom posljednjih nekoliko godina uspio postati dopola pročišćen. Samo, ne morate zagrebati previše duboko za pronaći još uvijek žilavo nacističko naslijeđe. Karl Böhm, briljantni dirigent, ali ne i previše bistar čovjek, običavao je reći da "nacisti i nisu baš tako loši, oni žele eliminirati žene iz politike". Mnogi iz Bečke Filharmonije slagali su se s time. Sve donedavno orkestar nije primao žene.
Jedan od perverznih užitaka tijekom gledanja novogodišnjeg prijenosa je i prebrojavanje koliko žena je ovaj put dopušteno da sudjeluju. Orkestar danas ima samo sedam članica od ukupno 130 članova, što je najniži broj u konkurenciji svih simfonijskih orkestara u 21. stoljeću. Spolna diskriminacija protuzakonita je prema austrijskim i europskim zakonima. Prije tri godine parlament je kaznio Filharmoniju s rezanjem 2,29 milijuna eura za budžet (samo da bi službenici koji su se sažalili isti novac uplatili na stražnja vrata).
Glazbenici u svoju obranu navode da se stil sviranja nasljeđivao s oca na sina, s rođaka na rođaka, čuvajući na taj način posljednji prepoznatljivi zvuk u pretjerano ujednačenom koncertnom svijetu. Ovi nepotisti imaju pravo. Niti jedan drugi orkestar nije postigao takvu sladunjavu iskićenost dok izvodi Straussa i takvu distanciranost dok izvodi Mahlera. Samo, taj zvuk dobiven je po cijenu neprihvatljivih predrasuda.
Ako su glazbenici žene ili Azijci, oni će ponižavajuće ostati izvan muškog kluba zvanog Bečki filharmonijski orkestar, bez obzira što su pobijedili na audiciji za Orkestar opere Beč i što tamo sviraju skupa s članovima muške urote, Filharmonije (na ovom mjestu autor koristi otrovnu igru riječi, kraticu "VPO", što se može odnositi i na Bečki filharmonijski orkestar i na konzervativnu Narodnu stranku Austrije).
Mnogi u ovom dobu smatraju takve stavove neprihvatljivima Filharmonija tijekom svojih gostovanja po SAD-u, suočava se s protestima i prijetnjama tužbama. Ali ne kod kuće, i nikada ne na Novu godinu. Tako dugo dok pojavnost pobjeđuje suštinu, tako dugo dok se svijet uzdiše "oooh" i "aaah" nad glazbenim slatkarijama i ignorira prljavštinu u pozadini, Nova godina u Beču ostat će obiteljski događaj i spomenik sposobnosti čovjeka da skreće pogled na drugu stranu.
Esej je u originalu za The Spectator napisao Norman Lebrecht, britanski glazbeni i kulturni kritičar, romanopisac i dugogodišnji kolumnist u nizu utjecajnih medija s engleskog govornog područja.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
drago mi je da su raskrinkani ti austrijski farizeji koji su pogubili hrvatske grofove zrinski frankopane i zabranili vojnički pozdrav "za dom - spremni".