Francuski pisac Frederic Beigbeder spada među one rijetke suvremene pisce, poput Javiera Cercasa, Michela Houellebecqa, Rawija Hagea ili Daniela Kehlmanna, čija svaka nova knjiga vrlo brzo osvane u hrvatskom prijevodu. Čak bi se moglo reći da je on i najpopularniji među pobrojanim, što naravno ne govori toliko o književnoj kvaliteti njegovih djela, već mnogo više o čitateljskim navikama publike, jer su Beigbederove suvremene teme jako bliske hrvatskim čitateljima, bez obzira što se radnja većine njegovih knjiga odvija u Francuskoj, što na svoj način, opet, govori o tome kako se današnji svijet pretvorio u globalno selo, gdje više nije važno događa li se nešto u Parizu ili Zagrebu. Njegov roman “Čovjek koji plače od smijeha” deseta je knjiga Frederica Beigbedera koja je objavljena u Hrvatskoj, u izdavačkoj kući OceanMore. Roman je prevela Ita Kovač. Frederic Beigbeder, književnik, književni i filmski kritičar i televizijski voditelj, rođen je 1965. godine u Neuilly-sur-Seineu. Nakon studija u Parizu, u dobi od 24 godine, počeo je raditi u oglašivačkoj industriji, što mu je na neki način odredilo karijeru, jer je na osnovu tog iskustva, zbog čega je dobio i otkaz, nastao njegov najpoznatiji roman “129,90 kuna” koji je preveden na više od dvadeset svjetskih jezika. Zanimljiv je, također, podatak da je 1994. Beigbeder osnovao književnu nagradu “Prix de Flore”, koja nosi ime po poznatoj pariškoj kavani u koju je svraćala francuska intelektualna krema. Nagrada se dodjeljuje isključivo mladim piscima koji obećavaju. Jedan od prvih dobitnika te nagrade bio je i mladi Michel Houellebecq. Ipak, “najpoznatiji” podatak iz biografije ovog pisca je onaj iz 2008. godine, kada je Beigbeder uhićen u Parizu jer je na javnom mjestu, s haube svog automobila, šmrkao kokain. Također je tom prilikom kod njega pronađeno nekoliko grama kokaina, zbog čega je završio u zatvoru, o čemu piše u svom “Francuskom romanu”, koji je također preveden na hrvatski.
Beigbeder je u brojnim intervjuima isticao kako u njegovim romanima ima dosta autobiografskih elemenata, te stoga mnogi Octavea Paranga, glavnog lika romana “129,90 kuna”, poistovjećuju s njegovim autorom, smatrajući ga nekom vrstom njegova alter-ega, bez obzira što se ovaj lik pojavljuje tek u tri njegove knjige, uključujući i ovaj posljednji roman. U romanu “129,90 kuna”, prvom dijelu svojevrsne trilogije, Parango radi u oglašivačkoj industriji i ima trideset i pet godina. Njegova brutalna kritika oglašivačke industrije i potrošačkog mentaliteta iz tog romana, koji ga je proslavio, u vrlo kratkom roku se pretvorila u svjetski hit. “Čovjek je proizvod kao i svaki drugi, s ograničenim rokom prodaje. Ja sam tip koji vam prodaje govna. Tip zbog kojeg sanjate o stvarima koje nikada nećete imati”, kaže Parango na jednom mjestu u tom romanu. Dvadesetak godina kasnije, u romanu “Čovjek koji plače od smijeha”, Parango radi kao komičar na državnom radiju France Pubilique, dok je prije toga, u romanu “Upomoć, molim oprost!”, radio u modnoj industriji. Kako Paranga u najkraćem opisati dvadesetak godina kasnije? Je li se nešto u njegovu karakteru promijenilo? Nije ništa, rekli bismo, po onoj narodnoj po kojoj vuk mijenja dlaku, ali ne i ćud. U jednoj sceni u romanu pedesetpetogodišnji Parango, bez obzira što je u novčanoj oskudici, kupuje parfem koji košta 500 eura i pritom se udvara atraktivnoj mladoj prodavačici u parfumeriji.
Njegov lik podsjeća pomalo na lik iz romana “Smrt u Veneciji” Thomasa Manna. Čini mi se kako u svjetskoj književnosti ne postoji bolje opisan lik čovjeka koji se teško miri s vlastitom starošću, što je osnovna karakteristika Beigbederova alter-ega Octave Paranga, koji je u međuvremenu zašao u godine. Kada Mannov Gustav von Aschenbach putuje brodom iz Pule prema Veneciji, njegovu pažnju zaokupi grupa obijesnih bogatih mladića, koji odlaze brodom provesti se u Veneciji. Među tim mladićima, na Ascenbachovo zaprepaštenje, nalazi se i starac, odjeven poput tih mladića, koji se usiljeno i očajnički trudi biti dio njih. Pri dolasku u Veneciju, starac je mrtav pijan, što ostavlja poprilično mučan dojam. “Ne pokušavam biti zabavan, pokušavam biti mlad, velika je to razlika. Na grobu će mi napisati: Octave Parango, umro od odbijanja da ostari”, kaže Parango na jednom mjestu u romanu. Upravo je ovaj motiv, strah od starosti, možda i najuspjeliji dio novog Beigbederova romana.Roman započinje kada se Octave Parango, komičar na “najslušanijem radiju u Francuskoj” svojski obruka nakon čega dobije otkaz. Radnja se potom vraća 24 sata unatrag, da bi se donekle shvatio njegov postupak. Iako je ovo manje-više “roman o smijehu”, neka pomaknuta parafraza “Imena ruže” Umberta Eca, Beigbeder se na više mjesta vraća na oglašivačku industriju i medije. Parango tvrdi kako je reklamnu industriju i medije uništio internet, “mračni izum američke vojske”, što je dovelo do toga “da ljudi pomisle da svatko može biti voditelj, reklamni stručnjak, novinar ili humorist”, i kako je kapitalizam nezaustavljiv “zato što je reklama moćnija od volje razmažene djece kakva je naša.” Ove izjave podsjećaju na onaj najradikalniji opis oglašivačke industrije iz romana “129,90 kuna”, gdje se Parango poziva ni manje ni više već na Adolfa Hitlera: “Ako želite naklonost mase, morate im reći najgluplje i najplitkije stvari.” Parango s prezirom govori o diktatu usiljenog humora koji je, u principu, i doveo do terorističkog napada na Charlie Hebdo. Pritom se poziva na Eca, na njegove redovnike koji smatraju da je smijeh štetan i opasan. “Dugo sam se pitao”, kaže Parango, “što je veliki talijanski semiolog htio reći. Iako je to jasno. Smijeh je nužan za život, ali ne bi smio vladati. On je potrebni dodatak, ali ne može biti središnja vlast jer upropašćuje iskrenost. Smijeh ne može biti srž života jer bi ga čitava uništio.” Parango je skeptičan prema tehnološkom napretku, uključujući tu i aktualne forme humora: “Svaki put kad je čovjek izumio nove medije, pojavili su se novi oblici fašizma.” Po njemu, upravo je taj i takav humor donio novi oblik “fašizma”, u formi “klaunovskih demokracija” koje su dovele na vlast “komiko-populiste”, kako ih on naziva, uključujući tu i Donalda Trumpa i Borisa Johnsona, “klauna zvanog BoJo”. “Klaunovska demokracija rođena je zato što se demokracija dosađuje.” A onda su ti politički klaunovi počeli “sijati paniku” po uzoru na klauna iz romana “Ono” Stephena Kinga, stvorivši svijet u kojemu je “najoptimističnija utopija nadati se čudu”. Pišući o Beigbederovu “129,90 kuna”, Michel Houellebecq ljude iz “kreativnih industrija” naziva licemjerima, oni “se međusobno preziru, svjesni su da proizvode govna, iako bi željeli biti kreatori”, oni bi zapravo željeli snimati filmove, pisati romane, slikati, iako taj svijet navodno preziru, kao što je to slučaj s Octaveom Parangom.
“Svaki pisac je tužibaba. Svaka književnost je prokazivačka. Ne vidim što je drugo smisao pisanja knjiga ako ne pljuvanje po nečemu”, kaže on u romanu “129,90 kuna”, dok u sličnom tonu govori o književnosti i u ovom romanu: “Književnost danas više nema druge poruke osim: spasi se tko može.” Književnost je za Beigbederove likove neka vrsta “iskupljenja”, u njegovim knjigama “prodavači govana” imaju potreba da u jednom trenutku postanu pisci, da se na taj način iskupe pred sobom ili da se pokažu drugima u ljepšem svjetlu. Kao da tim činom priznaju svoj poraz pred besmrtnošću koju njihov skučeni um pripisuje piscima. Beigbederov roman, kao i njegov autor, ostao je negdje na pola puta između ove dvije krajnosti, između takozvanih kreativnih industrija i književnosti kao njihove suprotnosti, donekle potvrđujući onu tezu poljskog pisca Andrzeja Stasiuka kako je književnost u dosadnim i inertnim zapadnim društvima nemoguća.
