Francuski pisac Frederic Beigbeder spada među one rijetke suvremene pisce, poput Javiera Cercasa, Michela Houellebecqa, Rawija Hagea ili Daniela Kehlmanna, čija svaka nova knjiga vrlo brzo osvane u hrvatskom prijevodu. Čak bi se moglo reći da je on i najpopularniji među pobrojanim, što naravno ne govori toliko o književnoj kvaliteti njegovih djela, već mnogo više o čitateljskim navikama publike, jer su Beigbederove suvremene teme jako bliske hrvatskim čitateljima, bez obzira što se radnja većine njegovih knjiga odvija u Francuskoj, što na svoj način, opet, govori o tome kako se današnji svijet pretvorio u globalno selo, gdje više nije važno događa li se nešto u Parizu ili Zagrebu. Njegov roman “Čovjek koji plače od smijeha” deseta je knjiga Frederica Beigbedera koja je objavljena u Hrvatskoj, u izdavačkoj kući OceanMore. Roman je prevela Ita Kovač. Frederic Beigbeder, književnik, književni i filmski kritičar i televizijski voditelj, rođen je 1965. godine u Neuilly-sur-Seineu. Nakon studija u Parizu, u dobi od 24 godine, počeo je raditi u oglašivačkoj industriji, što mu je na neki način odredilo karijeru, jer je na osnovu tog iskustva, zbog čega je dobio i otkaz, nastao njegov najpoznatiji roman “129,90 kuna” koji je preveden na više od dvadeset svjetskih jezika. Zanimljiv je, također, podatak da je 1994. Beigbeder osnovao književnu nagradu “Prix de Flore”, koja nosi ime po poznatoj pariškoj kavani u koju je svraćala francuska intelektualna krema. Nagrada se dodjeljuje isključivo mladim piscima koji obećavaju. Jedan od prvih dobitnika te nagrade bio je i mladi Michel Houellebecq. Ipak, “najpoznatiji” podatak iz biografije ovog pisca je onaj iz 2008. godine, kada je Beigbeder uhićen u Parizu jer je na javnom mjestu, s haube svog automobila, šmrkao kokain. Također je tom prilikom kod njega pronađeno nekoliko grama kokaina, zbog čega je završio u zatvoru, o čemu piše u svom “Francuskom romanu”, koji je također preveden na hrvatski.
455
prikaza
Beigbederove teme su jako bliske hrvatskim čitateljima
1/4
Beigbederov roman ‘Čovjek koji plače od smijeha’, kao i njegov autor, ostao je negdje na pola puta između dvije krajnosti, između tzv. kreativnih industrija i književnosti kao njihove suprotnosti
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka