U početku bijaše riječ, maksima je utkana u temelje svih svjetskih religija, pa i onoga što je kultnom, a potom i religijskom organiziranju vjerovanja prethodilo - mitovima i mitologijama. Za razliku od zapisanih vjerskih knjiga čija je osnovna zadaća čitateljima usaditi vjerovanje u sposobnosti jednog, određenog, najčešće “višeg bića” ili opisati čudesan životni put izabranog pojedinca, mitologije su usmenom predajom prenašane priče stvarane kako bi njihovi kazivači objasnili svijet oko sebe i čovjekovo mjesto u njemu. Mitovi nisu povijesno utemeljeni i ni na koji način ne pretendiraju biti shvaćani “povijesnim istinama”. Shvaća to i Stephen Fry, poznati britanski glumac i nagrađivani pisac čije su knjige, posebno one iz domene alternativne povijesti (poput priče o neplodnom Hitlerovu ocu), osvajale čitatelje, kao i kritičare, i mnogo prije nego što je 2017. Fry na svjetlo dana, ravno iz neke antičke pećine, iznio “Mythos”, “Mitove”, prvi dio svojeg ukoričenog viđenja priča iz antičke starine. Kao što i sam autor ističe, ni njemu, kao ni mitovima, namjera nije predstavljati svoju interpretaciju kao jedinu ispravnu.
Štoviše, na početku upozorava kako je njegovo viđenje, jednostavno, “njegovo” te će ga stoga poneki čitatelj dobro upoznat s grčkom oralnom tradicijom i danima najranijih ostvarenja optužiti da “priču ne prati vjerno”, “falsificira” ili čak “laže”, no njegovo tumačenje kao cilj si je postavilo popularizaciju mitova, a ne njihovu indoktrinaciju ili dogmatizaciju. Stoga, odmah na početku potiče čitatelja da zakorači u njegov svijet hrabreći ga tvrdnjom da “za njegovo razumijevanje nije potrebno akademsko predznanje” jer u njegovim tumačenjima svijeta sa Zeusom na čelu intelektualnom teoretiziranju mjesta nema. Doista, idućh će tristotinjak stranica te tvrdnje i potkrijepiti jer Fry svoje golemo znanje ne koristi kako bi se iznad čitatelja izdignuo i s visine mu docirao, nego kako bi, u maniri blagog i dobronamjernog erudita, na razumljiv, prihvatljiv i jednostavan način o nečemu podučio, a to čini na nevjerojatno zabavan i duhovit način, povezujući mitološke pretpostavke sa suvremenim znanstvenim činjenicama kroz najnevjerojatnije spone pa tako priča o Uranu protjeranom duboko u Gejinu utrobu postaje sasvim vjerojatna “jer ondje i danas leži uranij, a tko bi bio dovoljno lud da ga se usudi vaditi”. Zeus (p)ostaje zabave željan dokoličar, čovjek proizvod njegove želje za dokonom razbibrigom, a žena predmet božanske osvete.
I sve bi to, u rukama nekog manje vještog pripovjedača, djelovalo kao zbir na hrpu nabacanih predrasuda, povremeno mizoginih, vrlo često rasističkih jer mitovi, naposljetku, oduzme li im se ovojnica akademske uzvišenosti i nisu drugo nego skup priča o dokonim, često alkoholiziranim, častohlepnim, pohotnim i lakomim, a nevjerojatno ljubomornim nadljudima, no Fry čini da ih čitatelj baš zbog tih vrlo ljudskih osobina osjeti bliskima i poželi zaorati dublje u njihov svijet. Naravno, želi li se udovoljiti želji za sitničarenjem, treba istaknuti nekonzistentnost u načinima božanskih ophođenja i njihovim dijalozima koji se u jednom trenutku doimaju poput razgovora nogometnih navijača, da bi već u sljedećem prihvatili klasičarski, gotovo znanstveni diskurs. No ostavimo li to po strani, možemo zaključiti kako s Fryjevim “Mythosom” znanost nije dobila ništa, književnost tek ponešto kroz svježi i duhoviti pristup, a čitatelji su dobili mnogo, beskrajno duhoviti vodič grčkom mitologijom i propusnicu u vrlo zanimljiv svijet. A čitatelji, više je puta istaknuo Fry, i jesu najvažniji.
