Za Vilima Matulu gluma nikad nije "samo" scenska igra niti glumac, ako se njega pita, ima privilegiju da vlastiti rad shvaća kao jednokratnu scensku igru. Za tog kazališnog čovjeka, glumca koji je više od trideset godina karijere uložio u istraživanje veza psihologije glumca i njegove publike, ali i načina na koji glumac "osnažuje" ulogu teatra u društvenoj svakodnevici, nema dileme o temama medijskih razgovora.
Matula je aktivistički angažiran i ideološki jasan, javnost ga pamti kao glasnog protivnika politike bivšega ministra Hasanbegovića iz platforme Kulturnjaci 2016., a sad i kao člana platforme "Zagreb je naš", koja je postigla odličan uspjeh na nedavnim lokalnim izborima. Za Matulu su znači gluma i građanski aktivizam komplementarne stvari. U matičnom kazalištu Kerempuh, ali i u ostalim prigodama, gdje nastupa u monodramama ili ad hoc tetarskim grupama, Matulu se prati kao posvećenog profesionalca.
U javnim prigodama, koje obiluju političkim nonsensom, Matula se javlja za riječ. Internetski mediji radikalne desnice obiluju njegovim fotografijama i prigodno pogrdnim vokabularom koji se u tom medijskom prostoru koristi za "markiranje" lijevih političkih opcija.
Što se Matule tiče: sve to ide u rok službe. Za Express razgovaramo s odgođenim, ali ipak jakim povodom konstitucije zagrebačke Gradske skupštine, kad je Matula uputio otvoreno, ogorčeno pismo vijećniku Branku Lustigu, apelirajući na njegovu savjest u vezi promjene imena zagrebačkog Trga maršala Tita. Razgovor o politici kao građanskom angažmanu, u ime sličnosti i razlike s teatrom.
Otvoreno pismo koje ste uputili vijećniku Gradske skupštine, gospodinu Branku Lustigu, uoči drugog pokušaja njezina konstituiranja, prouzročilo je izvanrednu situaciju. Gospodin Lustig je, čini se, doista na temelju vašega poticaja u prizivu njegove (nedvojbene) "antifaštističke savjesti" odustao od dolaska na sjednicu pa se "preko noći" morao pronaći drugi kandidat za manevar gradonačelnika Milana Bandića u suradnji s ekstremnom desnicom radi promjene imena Trga maršala Tita. I drugo, vaše je pismo prouzročilo izvanrednu dramsku situaciju, poput pauze u ime razuma. Javnost se određivala prema tom političkom problemu. Zašto ste napisali pismo?
Ne mogu, naravno, znati je li moje pismo djelovalo na odustajanje gospodina Lustiga. A pismo sam napisao onoga poslijepodneva kad je javljeno da se potpisivanje sporazuma Bandić-Hasanbegović odgađa do trenutka kad Bandić ne dokaže kako ima 26 ruku za sraman čin promjene imena Trga maršala Tita. Mnogo mladih ljudi oko mene bilo je uvjereno da Branko Lustig to nikad neće potpisati. Pokazalo se da su bili u pravu.
Ja sam tek pokušao osnažiti gospodina Lustiga kroz javnu podršku. Riječ je, naime, o atmosferi političkog problema šireg i dubljeg dosega, gdje nekolicina ekstremista ucjenjuje grad. I to - promjenom imena trga, uvjerena da će tako umanjiti golemi pozitivni simbolički značaj Tita. Tu se uvijek sjetim kineske poslovice koja kaže: 'Vjetar ne određuje smjer, nego kormilar'. Uz povremene okrutne zablude u okrutnim vremenima, Tito je vrlo dobro određivao smjer.
Jeste li dobili kakav formalni ili neformalni odgovor gospodina Lustiga?
Ne, nisam dobio nikakav odgovor, a nisam ga ni očekivao. Gospodin Lustig i ja nismo tako bliski. Ljubazno se pozdravimo kad se sretnemo, prokomentiramo situaciju u kazalištu ili filmu. To je sve.
Vijećnik ste zagrebačke gradske četvrti Donji grad, kao član platforme 'Zagreb je naš'. Vaše je Vijeće dalo negativno mišljenje o promjeni imena Trga maršala Tita, ali je mišljenje neobvezujuće za odluku Skupštine. Objasnite nam formalnu proceduru u ovom slučaju i ponudite nam neformalnu prognozu ishoda.
Očito je na djelu ekstremno forsiranje procedure Bandića i Hasanbegovića. Ali mi ćemo koristiti sva proceduralna sredstva. Pri tome je moja prognoza ovakva: sve će na kraju završiti kao i s Trgom žrtava fašizma. Hasanbegović je tamo bio na 'protuprosvjedima'. Na strani krvnika. Trgu je ipak vraćeno časno ime, kao što će biti vraćeno i ime Trga maršala Tita. Zanimljivo će, ipak, biti vidjeti hoće li se Hasanbegović usuditi ponovno tražiti skidanje imena Trga žrtava fašizma - kladim se da neće!
Zašto zagrebačka ekstremna desnica Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih inzistira na brisanju tragova antifašističkog naslijeđa u javnom prostoru?
Ah, ne bih ulazio u sociopsihoanalizu te mračne skupine. NDH i ustaše bili su svirepo zlo. To zlo je Tito s partizanima porazio u okrutnoj borbi. To je jedina povijesna istina koju ovi bijednici pokušavaju izbrisati. Svi veliki svjetski antifašisti te generacije Tita su smatrali jednim od svojih. Toliko o floskulama.
Mnogo građana, razumnih ljudi koji gledaju svoja posla i žele dobro svima oko sebe, ogorčeni su politizacijom promjena imena zagrebačkog trga. Obično kažu: ne zanima nas, nije to najvažniji životni niti komunalni problem grada. Što na to kažete?
Mnogo naših sugrađanki i sugrađana prisiljeni su gledati vlastita posla jer im do sada nitko nije dao pravu priliku da se uključe u politiku. Mnogi su bili mišljenja kako promjena imena uopće 'nije tema', ali pod naivnim uvjerenjem da se ime Trga maršala Tita uopće ne može mijenjati. Mnogi takvi građani bili su, dakle, nesvjesni, ali će ubuduće biti itekako svjesni svih političkih implikacija toga čina.
Platforma 'Zagreb je naš' napravila je jako dobar posao na izborima, uključila je četiri vijećnika u rad Skupštine Grada. Kamo ide dalje, kakva je strategija? Što su planovi, a što metode?
Platforma 'Zagreb je naš' i dalje ide od haustora do haustora, kao i tijekom predizborne kampanje. Strategija je ovakva: 'organski uzgoj održive političke organizacije'. To mi je draža metafora nego stara sintagma o 'izgradnji stranke'. Osim četiri vijećnika u Skupštini, imamo 21 vijećnika u Vijećima gradskih četvrti i 45 odbornika u Mjesnim odborima. Upravo planiramo proslavu Dana Donjeg grada 23. rujna, što je prilika i povod da u opuštenoj atmosferi sugrađani daju sportski, umjetnički i organizacijski doprinos. I prilika da upoznaju vijećnike i odbornike, da daju svoje prijedloge i inicijative.
Gradonačelnik Bandić je vrlo koncentrirano obavljao kadroviranje u kulturnim institucijama Zagreba. Kakav je saldo tog procesa? Predstavnicima nezavisne kulture posljednjih je godina još više onemogućio prilaz suradnji s institucijama. Sljedeće će godine biti vrlo napeto pri eventualnim promjenama uprava kina Europa i Tuškanac, jer se odašilju opasni signali Bandićevih ljudi o prestanku 'prakse' da nezavisna struka upravlja tim prostorima u centru grada?
Nije teško primijetiti da je saldo Bandićeva kadroviranja upravo katastrofalan. Slažem se, nezavisnoj kulturi koje se Bandić intuitivno zapravo boji onemogućio je svaki prilaz institucijama. A oktroiranje Snježane Abromović na čelu ZKM-a, kao i predstavnicu Holdingove dinastije Nevistić u Zagrebačkom plesnom centru, tek su neki od primjera takvoga +kadroviranja+. Jer, zašto bi se plesnoj sceni dala potpuna autonomija?
Što se kina Europa i Tuškanac tiče, tužno ispada da se sve u zagrebačkoj kulturi na kraju svodi na - šank. Postoji, naime, vrlo zainteresirana pohlepna ekipa koju nije briga za ideologiju, nego furaju politiku 'Daj ti nama šank!', pa da mi 'komunjarama' naplaćujemo cugu, dok se ti bedaci zanose pravednijim društvom. Jer je, u osnovi, glupo mijenjati program koji osvjedočeno dovodi publiku.
Je li pretjerano reći da se u Zagrebu, pod angažmanom profesionalaca gradonačelnika Bandića, odvija kulturni rat? Nije tajna nego skoro gradska poštapalica - da gradonačelnika i zagrebačku radikalnu desnicu 'jako nervira' takozvana ljevičarska ekipa oko Subversive festivala ili bez njega, baš u prostoru kina Europa u kojemu sad pijemo kavu?
Šteta koju Bandić nanosi kulturi Zagreba već je na razini kulturocida. S Hasanbegovićem će samo nastaviti u tom smjeru. A Subversive film festival Srećka Horvata i Nikole Devčića Miše postavio je Zagreb na kartu svijeta suvremene progresivne teorije, tu nema ni pogreške ni dileme.
A kao kajkavcu i glumcu, pada li vam na pamet neka Krležina satira? Inspirira li vas nešto njegovo dok hodate ovim gradom? Krležijanska digresija se nekako nužno nametnula...
Da, krležijanske pauze su nam ovdje sve češće. Često mislim o odlomku 'Velikog meštra svih hulja', koji je u režiji Branka Brezovca u ZKM-u svojedobno bio pun pogodak. Tu nam poručuje Krleža: 'U najtamnijem periodu svjetskog rata napisao sam novelu o Prvom hrvatskom pogrebnom zavodu, mislim da su oni simboli identični s hrvatskom suvremenom stvarnošću: hrvatstvo pomalo umire, a hrvatski malograđanin, pokapajući ga sa suzom u oku, inkasira od toga posla svoje ne velike, no ipak solidne profite. I kod umiranja dijele se Hrvati na dva dijela: na mrtvace i na grobare. Mrtvaci se pokapaju, a grobari posluju s kamatnjakom'.
Dugo ste imali status samostalnog umjetnika, a zatim ste, posljednjih godina, zaposleni u kazalištu Kerempuh. Što vam je u privatnom i profesionalnom smislu donijelo iskustvo nezavisnog profesionalca na domaćem tržištu?
Poslije deset godina provedenih u ansamblu ZKM-a, sedamnaest godina sam bio samostalni umjetnik. Tako je nastao 'Barun Münchhausen' u produkciji Teatromana i Romana Šuškovića, 'Dekadencija' Matka Raguža i Teatra Exit. Rad s Damirom Bartolom Indošem, Borutom Šeparovićem i Montažstrojem, Borisom Bakalom i 'Bacačima sjenki', s Nebojšom Borojevićem i Daskom iz Siska, Mislavom Brečićem, Marijem Kovačem, Bornom Armaninijem, Zoranom Skalickim i A- teatrom...
To su različite poetike koje su me iznimno obogatile umjetnički, politički i ljudski. Sve mi je to od velike pomoći sad u ansamblu kazališta Kerempuh, čiji ansambl radi sjajne, nagrađivane predstave s najistaknutijim redateljicama/ima Hrvatske, kao i režiserima/kama zemalja bivše Jugoslavije.
Kakav teatar treba suvremenim ljudima? Treba li se on mijenjati prema potrebama ljudi?
Posebno me sad zanima kazalište koje, da tako kratko kažem, 'ide korak dalje' od 'Forum - kazališta' ili 'Kazališta potlačenih' kulturnog aktivista i kazališnog autora Augusta Boala, čijim sam se postulatima prije nekoliko godina bavio u grupi domaćih teatarskih istomišljenika i suradnika. Znači, vrhunski trenirani glumci bili bi samo poticatelji izvedbi publike, bez ikakvog dociranja i patroniziranja.
Cilj je pomoći ljudima da se odvaže, izraze, da razviju svoj stav. Da se postave i suprotstave, da se 'predstave'. I baš u sklopu platforme Zagreb je naš daje se priliku sugrađanima da, na tragu i ovih mojih razmišljanja o kazališnoj strategiji, naprosto stupe u politički prostor. Da u javnom prostoru zastupaju programe svojih sugrađana.
Kakvi su vaši dojmovi i teze o radu ministrice kulture Obuljen Koržinek? I dojam o eventualnom nečinjenju ili prešućivanju opasnih političkih događaja, poput dodjele nagrade Grada Zagreba Jakovu Sedlaru – iako ta nagrada, naravno, nije bila u nadležnosti ministričina kabineta.
Dojam o radu ministrice Kožinek je poražavajući. Kad je trebala reagirati u slučaju HAVC-a i harangi na Hribara, nije reagirala. Oko harange i hajke na Frljića reagirala je sramotno, podržavši harangu. Precizno je odredila granice umjetničke slobode. Po ministričinu stavu, izgleda da umjetnička sloboda prestaje ondje gdje se vrijeđaju nacionalni osjećaji Hrvata, kao i tamo gdje se vrijeđaju vjerski osjećaji Hrvata katolika.
Sad ministrica prigodno festivalski, gundulićevsku 'Slobodu' veliča u svojem rodnom gradu, ali tako da glavni govor otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara drži gradonačelnik hadezeovac. Pred ministričinim šefom Plenkovićem, glavnim čovjekom europskog HDZ-a? Isti bijedni scenarij ministrice ponovio se u Splitu: ponovno je 'glavni' HDZ-ov gradonačelnik Opara, a ministrica daje 'svoj obol'. Bijedno. Podsjetimo se, u komunizmu gradonačelnici nisu držali govore na otvorenjima ljetnih festivala, kao ni ministri.
A što reći o nagradi Sedlaru, posve nedarovitom režiseru - o čemu postoji konsenzus struke, publike i kritike? Vlastitu nedarovitost Sedlar očajnički pokušava nadoknaditi besramnim falsifikatima kako bi negirao, revidirao i falsificirao povijest. O tome naša ministrica ne kaže ništa. Kao što ništa nije rekla ni o smjeni nadzornog odbora HTV-a, koji je otkrio goleme zlouporabe. A sve se to događa u njezinu službenom resoru.
Što ili gdje je prva neuralgična točka građanina ovoga grada? Kako se ona može rješavati?
Klijentelističko-koruptivna sprega mafiokratskih interesa: to je prva i osnovna neuralgična točka Zagreba. Građani su, naravno, odgovorni kad su istinski uključeni u demokratski proces, a to uključivanje omogućit će taktika 'jedna noga u skupštini, druga na ulici'. Ljudi za govornicom u skupštini, kao i ljudi na terenu. Gdje god se ide protiv javnog i zajedničkog interesa - ljudi će se suprotstaviti.
