Ime Vojina Bakića, hrvatskog kipara srpskog podrijetla, što je važno naglasiti iz više razloga, koje je postalo sinonim za brutalno uništavanje kulturno-spomeničke baštine iz perioda socijalizma, ponovno se našlo u centru medijske pozornosti nakon što je u Bakićevu rodnom Bjelovaru, u Gradskome muzeju, otvorena potkraj siječnja izložba u povodu 110. obljetnice kipareve smrti. Uvršteni su i radovi iz fundusa muzeja, među njima i ostaci miniranog izvornog Spomenika strijeljanima iz 1947., posvećenog Bakićevu bratu Slobodanu, čija je replika vraćena 2010. u Spomen-park Borik.
Izložba nazvana “Vojin Bakić: Princip nade”, kako su izvijestili iz muzeja, produžena je do 6. lipnja zbog iznimno velikog interesa posjetitelja. Bakić je rođen 1915. u Bjelovaru, a umro je u Zagrebu 1992. godine. Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu 1939. Pohađao je specijalni tečaj kod Frane Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića, a modeliranje mu je predavao Ivan Meštrović. Boravio je u Firenzi i Milanu, a sudjelovao je na izložbi “Zagrebačkih umjetnika” u Zagrebu 1939. Na prvoj samostalnoj izložbi u Bjelovaru, 1940. godine, pokazao je crteže i kipove, među kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu. Ustaše su u ljeto 1941. uhitili četvoricu Vojinove braće. Izgubio im se svaki trag i Vojin do pred kraj rata nije otkrio što se desilo s njima. Prvo su ih odveli u logor Danicu, a zatim su ih pogubili u Jadovnu. Spomen na braću kasnije je oživio u spomeniku “Bjelovarac”, koji je portret najmlađeg brata Slobodana. Vojina su ustaše također uhapsili 1941. godine ispred ulaza u stan u Zagrebu. No kako je već pokazao talent na Likovnoj akademiji izbjegao je sudbinu braće, za njega je tad pismeno intervenirao njegov učitelj i mentor Frano Kršinić i sam se izloživši opasnosti. Do kraja rata odlazi na Akademiju i pomaže Kršiniću u zahtjevnijim zadacima. Sudjeluje u Drugoj, Trećoj i Četvrtoj godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika u NDH u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Godine 1942. započeo je raditi na Zavodu za stočarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu, gdje je izrađivao modele životinja. Sljedeće godine, 1943., izlaže na Izložbi hrvatske umjetnosti u organizaciji NDH u Berlinu, Bratislavi i Beču. Tad nastaje i serija skulptura “Bik” i “Europa na biku”.
Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore. Autor spomenika je kipar Vojin Bakić
Početkom 1990-ih, još za Bakićeva života, veliki dio Bakićeva stvaralaštva u Hrvatskoj je oštećen ili uništen. Spomenik “Bjelovarac”, bronca, koji je Bakić poklonio rodnom gradu, uz odavanje počasti tragičnoj obiteljskoj povijesti, miniran je 1991. Sačuvani su šaka jedne ruke i glava, a ostali dijelovi završili su u ljevaonici “Tomo Vinković” u Bjelovaru. “Gudovčan” ili “Pred streljanje”, spomenik izrađen od bronce u selu Gudovac kraj Bjelovara, miniran je 1991., a zatim rastaljen. “Spomenik pobjede naroda Slavonije”, izrađen od nehrđajućeg čelika, u selu Kamenska, na raskršću putova Slavonska Požega, Pakrac, Voćin, miniran je u veljači 1992., a njegovi dijelovi upotrijebljeni su za izradu posuđa. Važno je spomenuti i poprsje pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koje je bilo postavljeno ispred Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić”, a koje je uništeno i izrezano na komade u srpnju 2004. godine, kao i monumentalni spomenik na Petrovoj godi, izrađen od armiranog betona i nehrđajućeg čelika, koji je nakon operacije Oluja devastiran, pri čemu je odneseno mnogo skupocjenih ploča.
Vojin Bakić izrađuje bistu Ivana Gorana Kovačića (1946.)
U ciklusu “Svjetlosni oblaci”, koji je nastajao polovicom 1960-ih, Bakić je prvi put kao materijal koristio visokokvalitetni nehrđajući čelik. Ciklus je prvi put predstavljen na Bakićevoj samostalnoj izložbi 1964., postavljenoj u zagrebačkoj Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti, i odmah prepoznat u domaćem i međunarodnom umjetničkom kontekstu. Bakićev rad kritika je dočekala aklamacijama, “kao zanimljiv i intrigantan jezik plastičke ekspresije” i kao “paradigmatski primjer apsolviranja i nadilaženja tradicionalnih kiparskih konvencija 1960-ih, lokalnih estetskih parametara te uspješno smještanje korpusa domaće skulpture u europski kontekst, ali i kao model i varijetet kreativna razumijevanja prostora”. Nehrđajući čelik kao materijal prvi put u povijesti koristila je čuvena sovjetska kiparica Vera Muhina u svojem magnum opusu, monumentalnoj skulpturi “Radnik i kolhoznica”, visokoj bez postolja 24,5 metara, koju ruski Mosfilm, jedan od najvećih i najstarijih filmskih studija u Europi, koristi kao svoj logo. (Skulptura Vere Muhine, koja prikazuje mladića i djevojku koji u rukama drže srp i čekić, u filmskom kadru se vrti oko svoje osi, dok se u pozadini vidi toranj Kremlja.) Spomenik je izrađen u tvornici alatnih strojeva, uz sudjelovanje mnogo tvorničkih radnika. Za svaki detalj kipa izrađeni su odgovarajući drveni elementi koji su korišteni kao okviri prema kojemu su oblikovani čelični limovi. Za spajanje pojedinih elemenata kipa u cjelinu korištena je tehnološka inovacija tog vremena: tehnologija električnog zavarivanja. (Klasični načini zavarivanja nisu dolazili u obzir, jer tad još nisu postojale odgovarajuće elektrode za nehrđajući čelik i spoj između elemenata spomenika bio bi vidljiv i podložan hrđi.) Bakićev najpoznatiji rad, spomenik na Petrovoj gori, koji je u središtu ideoloških sučeljavanja koja se vode oko lika i djela Vojina Bakića, izrađen je od armiranog betona i nehrđajućeg čelika. Riječ je o masivnom zdanju od betona i čelika, visokom 37 metara i 40 metara širokom.
Politologinja Mirjana Kasapović, povodom postavljanja Bakićeve izložbe, u osvrtu za portal Heretica.com obrazlaže zbog čega se ne bi trebao obnoviti spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori, koji je izgrađen na mjestu gdje je tijekom Drugog svjetskog rata bila smještena partizanska bolnica: “Ako je to moguće, trebalo bi obnoviti rijetke javne spomenike koje su povjesničari umjetnosti proglasili iznimnim umjetničkim djelima, a koji su tijekom Domovinskoga rata oštećeni ili razoreni. To ne vrijedi za spomenik na Petrovoj gori”. Kao ključni argument navodi činjenicu da je na Petrovoj gori u ožujku 1990. organiziran “masovni srpski nacionalistički skup” na kojemu je “najavljena secesija ‘srpskih zemalja’ od Hrvatske”.
Navodi, također, kako je Mile Dakić, predratni direktor Spomen-područja Petrova gora, početkom rata u Hrvatskoj pretvorio Petrovu goru u “jedno od uporišta pobune na Kordunu i u Hrvatskoj uopće, a cjelokupnu infrastrukturu spomen-područja stavio je u službu srpskih ratnih ciljeva”. Kasapović ni jednom riječju ne dovodi u vezu Bakića i Milu Dakića, pa se postavlja pitanje otkud Bakić u cijeloj ovoj priči. Ako bi toponime svrstavali u poćudne i nepoćudne, kako to čini Mirjana Kasapović, bojim se da se ni na jednom pedlju Hrvatske, kao i svake druge zemlje s “viškom povijesti”, ne bi mogao izgraditi spomenik, jer bi se uvijek našao netko tko bi iznio “argumente” protiv izgradnje.
Kasapović se, također, osvrće i na javni natječaj za izgradnju središnjega spomenika u Memorijalnom parku Petrova gora, koji je raspisan 1971. godine, na koji je prispjelo 17 radova.
“Ocjenjivački sud - koji su činili arhitekti, umjetnici, kulturni djelatnici i partizanski veterani s Korduna i Banovine, a predsjedavao mu je Rade Bulat - odlučio je da prva nagrada pripadne mladom hrvatskom arhitektu Igoru Tošu, druga srpskom kiparu Vojinu Bakiću, a treću su nagradu dobili crnogorski kipar Stevan Luketić i hrvatski arhitekt Ivan Vitić za zajednički rad.”
Autor prve nagrade dobio je 70.000, druge 40.000, a treće 10.000 dinara. Nakon početka izgradnje spomen-područja, 1974. godine, došlo je do nesuglasica između Igora Toša i Izvršnog odbora, zbog čega je u studenom 1974. raspisan novi natječaj za “dodatni ograničeni tender za konceptualni dizajn”, na što je Toš reagirao otvorenim pismom u kojemu je kritizirao odluku da se raspiše dodatni natječaj i rad Izvršnog odbora uopće. Na novom natječaju pobijedio je Vojin Bakić. Mirjana Kasapović piše kako je na prvom natječaju prvonagrađeni autor dobio oko 45, drugonagrađeni oko 26, a trećenagrađeni oko šest prosječnih mjesečnih plaća: “To je samo jedan pokazatelj financijske isplativosti umjetničke i paraumjetničke proizvodnje spomenika o NOB-u i revoluciji u Hrvatskoj, a vjerojatno i u cijeloj Jugoslaviji”.
Ponovno se postavlja pitanje kakve veze ima Vojin Bakić sa socijalističkom politikom vezanom uz spomeničku baštinu. Pokušajmo na sličan, ideološki pristrani način, miješajući visoke i niske registre, usporediti socijalističku Hrvatsku iz sedamdesetih i današnju, iz godine Gospodnje 2026. Vedran Pavlek, po pisanju medija, potrošio je 30 milijuna eura javnog novca na luksuzne vile, plastične operacije, šopinge u Abu Dabiju i Dohi, a to iznosi otprilike 20 tisuća prosječnih mjesečnih plaća u Hrvatskoj.
- Ne mislim da je povijest moguće, osim ideološki omeđeno, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću ‘zastupanja’ neke od tih strana, kao što se sugerira u pismu članova bosanskohercegovačkog PEN-a od 9. maja 2020. godine. Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim ‘stranama’ - napisao je Ivan Lovrenović svojevremeno u pismu ostavke na članstvo u PEN Centru BiH.
Uništavanje i devastaciju spomeničke baštine iz socijalizma, koje karakterizira sve zemlje u okruženju, treba promatrati hladne glave. Vezano uz Bakića, nesumnjivo je da su spomenik “Bjelovarac” i poprsje Ivana Gorana Kovačića uništeni iz ideoloških razloga, što se ne bi moglo reći za Petrovu goru. Isto se može reći za još neke spomeničke komplekse iz socijalizma, koji su srušeni iz ideoloških razloga, poput mostarskog Partizanskoga groblja ili spomenika na Makljenu kraj Prozor-Rame.
Svatko tko tvrdi drugačije trebao je vidjeti što ostaje iza vojske koja oslobodi ili okupira, svejedno, određeno područje.
(U mojoj obiteljskoj kući bilo je opljačkano i odneseno gotovo sve, pa čak i električni kablovi iz zidova.) Prva meta “osloboditelja” su ljekarne, jer se tamo krije najvredniji “resurs” - morfij. Zatim slijede automobili, tehnički uređaji, pa tek zatim “sekundarne sirovine”.
Na posebnoj cijeni bili su bronca, bakar i nehrđajući čelik, materijali koje je Bakić najčešće koristio. (Treba se prisjetiti godina uoči rata, kad je ideal svake malograđanske obitelji bio nabaviti skupo posuđe od nehrđajućeg čelika.) Podjednako su pljačkali i “lijevi” i “desni”, i kršteni i nekršteni, ili, kako bi to rekao Andrićev Mustafa Madžar, koji kao da se nastavlja na Lovrenovića: “Svijet je pun gada, i krštenog i nekrštenog”. U Bosni i Hercegovini, u poraću, korita rijeka bila su doslovce zatrpana krupnim otpadom: školjkama automobila, rashodovanim kućanskim aparatima, starim televizorima, dijelovima namještaja, odbačenim automobilskim akumulatorima, građevinskim otpadom... Stanje se donekle popravilo početkom 2000-ih organiziranim otkupom starog željeza, kad je korito očišćeno od krupnog metalnog otpada, nakon čega su došli na red devastirani tvornički objekti i spomenici po parkovima.
Podjednako su nestajali i narodni heroji i sveci, podjednako su se pljačkali i crkveni kaleži i vrijedne socijalistički insignije. U gradu u kojem živim tih su godina preko noći ukradeni i odneseni svi šahtovi s ulica. Na sličan način je, pretpostavljam, “stradao” i Gatalov i Raspudićev “Bruce Lee” u Mostaru, jedini “heroj” oko kojega je postojao prešutni konsenzus sve tri zaraćene strane u Bosni i Hercegovini. Zbog čega su najviše stradali upravo spomenici iz socijalizma, što je neupitna činjenica? Razlog je vrlo jednostavan. Svaki kradljivac dobro je znao da ne smije dirati ideološki “podobne” instalacije, a da će u suprotnom, u slučaju krađe i devastacije spomenika iz socijalizma, vlast zažmiriti na oba oka, uopće se ne trudeći otkriti krivce. Postoji realna mogućnost da je neko od Bakićevih djela ukrao i prodao u talionicu neki “ljevičar”, koji se vodio istim kriterijima kao i njegov kolega “desničar”, kojemu je novac ipak važniji od ideala.
S druge strane, treba demaskirati i socijalističku “brigu o čovjeku”, koja je pretvorena u industriju. Godine 1978., kad je otvoren monumentalni spomenik na Makljenu posvećen “Bitki za ranjenike” iz 1943., djelo bosanskohercegovačkog umjetnika Boška Kućanskog, koji je uništen u poraću, išao sam u osmi razred osnovne škole. Organizirano smo autobusima dovedeni na ceremoniju otvaranja, ali nitko nam u povratku nije osigurao prijevoz, tako da smo ja i još neki moji školski drugovi do kuće morali pješačiti oko 25 kilometara.
Nakon što smo prešli desetak kilometara, stao nam je poznanik iz sela, koji je vozio kamion za bugojansku Špediciju, najvećeg autoprijevoznika u bivšoj Jugoslaviji. Bio je potpuno pijan. Na više mjesta kamion bi skrenuo s ceste, da bi ga vozač u posljednjem trenutku vratio na cestu. Jednom je zaustavio kamion da procijeni može li prijeći preko mosta na Vrbasu, preko kojega je prije toga prešao stotine puta. Izišao je iz kamiona, ali se više nije mogao vratiti u njega jer je toliko bio pijan. Nekako smo ga ugurali natrag za volan i naše putovanje iz pakla je nastavljeno. Možete li zamisliti sličan slučaj danas, da netko od odgovornih prepusti djecu na milost i nemilost pijanih vozača? Toliko o socijalističkoj brizi za “malog čovjeka”.
Porazno je da se i danas, kad je prošlo više od trideset godina od kipareve smrti, o Vojinu Bakiću, jednom od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, koji je bio veliki umjetnik i žrtva “bludničenja povijesti” (Arthur Koestler), piše isključivo na ideološki ostrašćeni način. Marko Radoš, ugledni hrvatski znanstvenik i neurolog, moj prijatelj i ratni suborac, koji se, kao i ja, nagledao tijekom rata svih oblika ljudske destrukcije povezane s pohlepom, u posljednjem broju Expressa govori o utjecaju umjetne inteligencije na ljudsku psihu: “Još je Heraklit rekao da je vatra vječno živa ako se s mjerom pali i s mjerom gasi. Dakle, umjerenost kao recept za sve što radimo, Za mozak, kao organ koji nas čini inteligentnom osobom, presudno je važan kritički um...”.
Dakle, krajnje je vrijeme da o Bakiću progovori isključivo hladni i neostrašćeni “kritički um”.
