Skoro pola stoljeća otkako je ušao u sam vrh svjetske kinematografije, Dustin Hoffman je progovorio o tome što je sve radio kada je 1957. kao nadobudni 20-godišnjak došao u New York tražiti način za započinjanje glumačke karijere.
Guardian ga je intervjuirao povodom ovogodišnje dodjele Oscara, ali ne kao jednog od laureata, čak ne ni kao jednog od onih koji se prošetavaju crvenim tepihom, nego kao povijesnu kulturnu ikonu kojoj, kako je rekao, ne pada na kraj pameti gurati se na ceremoniju koja se razvlači satima, isprekidanu beskrajnim reklamama i na kojoj se usto ne smiješ ni pošteno napiti.
Radije je otišao na utakmicu New York Knicksa protiv Miami Heata.
Malo pomalo, kroz razgovor su došli do početaka njegove karijere, za koju je rekao da baš i nije obećavala. U ušminkanom i donekle antisemitski raspoloženom Los Angelesu odrastao je kao Židov, niskog rasta, povrh toga pomalo čudnog izgleda, a i djelovao je kao da nije s tog svijeta.
"Još u školi su me znali pitati da nisam možda iz New Yorka", rekao je.
Velika Jabuka bila je po svemu logičan izbor da tamo odseli prvom prilikom. I kad je izišao iz autobusa i vidio prvog prolaznika kako usred dana piša uz automobil parkiran na ulici, znao je da je na pravom mjestu.
"Pomislio sam: 'Super, više nisam u onom plastičnom okruženju!'", kazao je.
E, ali od nečega je morao i preživjeti dok se ne izbori za svoju prvu ulogu, a to je potrajalo dobrih deset godina. Čistio je javne zahode, radio je kao pomoćno osoblje u psihijatrijskoj bolnici, prodavao je igračke u trgovačkom lancu Macy's, pleo je havajske vijence i što sve ne.
Iskusio je najgore posljedice predrasuda i konfekcijskog pristupa izboru glumaca u filmskoj industriji toga doba jer svi su za glavne uloge tražili visoke, anglosaksonske glumce, među kojima je oniži židovski mladić bio strano tijelo.
Srećom pa se vrlo rano sprijateljio s drugom dvojicom budućih glumačkih veličina koji su, kao i on, inzistirali na karakternim ulogama i koji se nipošto nisu uklapali u stereotipe tog doba; Robertom Duvallom i Geneom Hackmanom.
I onda, 1967., sasvim nenadano Mike Nichols mu je ponudio glavnu ulogu u "Diplomcu". Film je savršeno pogodio u osjećaj nesigurnosti američkih mladih u doba kulminacije Vijetnamskog rata i pokazao je da za glavnu ulogu više ne moraš izgledati kao Robert Redford.
Njemu se, međutim, rekao je, nikada nije dogodilo da mu priđe kakva prsata ljepotica i zatraži ga da se potpiše na nju. "Ponudili su mi mnoštvo usranih uloga i više nisam htio snimati filmove, htio sam se sasvim posvetiti kazalištu", otkrio je.
Ali, uto je došla i 1969. i glavna uloga u drami "Ponoćni kauboj". Uloga Ratsa Rizza bila je nešto s čime se konačno mogao poistovijetiti: "Još u školi sam bio autsajder koji je uvijek promatrao sa strane. Potom sam došao u New York i radio sve te čudne poslove, pa ako čistiš zahode kako bi preživio, onda nisi daleko od toga da budeš netko poput Ratsa." I tako je krenulo.
Dustin Hoffman danas ima 78 godina, ne pati od nikakve taštine i brutalno je iskren. Rekao je da postoje glumci koje redatelji traže zbog njih samih, njihove dominantne osobnosti, poput Jacka Nicholsona, kao i oni drugi. "Volio bih da sam kao Jack Nicholson. Ali, mene su uvijek tražili zbog onoga kako bih odigrao neku ulogu", objasnio je.
Rekao je i to da je njegova uloga sredovječne žene u "Tootsie" jako utjecala na izgradnju njegove vlastite feminističke svijesti o feminizmu. Shvatio je, naime, koliko je zapadno društvo nesklono davati poštenu šansu sredovječnim ženama prosječne vanjštine, jer se ne uklapaju u društveni ideal savršene ljepote.
"Shvatiš da su ti cijelo vrijeme lagali, da si tu laž prihvatio i da si ju živio. A to me je promijenilo", rekao je. On je danas vlasnik čak dva Oscara; za "Lennyja" 1974. i za "Kramera protiv Kramera" 1979. i još uvijek nije rekao svoju posljednju riječ u svijetu filma.
