Bog je buntovnik s razlogom, obožava kršiti pravila i provokacija mu nije strana. Bog je buntovnik, ako ste jedan od onih koji vjeruju da je Jean-Luc Godard Bog. A ako to mislite, niste jedini. Švicarski redatelj kojeg je obilježila francuska metropola toliko da je on obilježio svijet filma zauvijek, jedan je od onih čija se djela i nakon 50 godina oduševljeno gledaju i euforično prepričavaju. Detaljnu priču o njemu prije pet godina napisao je Antoine de Baecque, francuski filmski kritičar i publicist, a "Godard: Biografija" kod nas je ove godine objavio Sandorf. A bio Bog ili ne, Godard je bio buntovnik od rane mladosti čiji su život obilježile kontradiktornosti koje je obožavao. Rođen u Parizu, odrastao na švicarskoj obali jezera Leman, kasno se odlučio baviti režijom.
Htio je biti pisac, išlo mu je i slikarstvo, a onda se godinama bavio filmskom kritikom. U njegovoj je obitelji film bio zabranjeno voće – ni očeva ni majčina obitelj nisu blagonaklono gledali na tu, tada još novu i neshvaćenu umjetnost. Njegov otac Paul bio je liječnik iz buržujske obitelji. Majčina obitelj, Monodovi, bili su puno viša klasa. Godardov djed Julien, otac njegove majke Odile, jedan je od osnivača BNP Paribas, danas jedne od najvećih banki na svijetu. Jean-Luc ubrzo shvaća kako za njega ni na jednoj strani obitelji nema mjesta. Već kao tinejdžer bio je problematičan, padao je razrede i škola ga nije zanimala, a kako bi ga očvrsnuli, roditelji ga šalju u Pariz na školovanje. Umjesto matematike i fizike, Jean-Luc se zabavljao džeparenjem. Veliki redatelj cijeli je život bio poznat kao kleptoman.
Počelo je u djetinjstvu, kad je roditeljima iz novčanika krao sitniš, nastavilo se džeparenjem prijatelja, a krao je i veće iznose, primjerice kad je očistio blagajnu pariškog filmskog časopisa Cahiers du cinéma 1952. godine u kojem je radio. Kao 20-godišnjak odbačen od svojih bogatih obitelji upravo zbog krađa odlazi u Pariz gdje počinje obilaziti kino klubove i pisati filmske kritike. Jedna od konstanti koja prati lik Jean-Luca Godarda njegova je kontradiktornost, ponekad i podvojenost. Dok su ga neki doživljavali kao povučenog i smušenog filozofa koji ne može osvojiti djevojku, drugi su mislili da je agresivac opsjednut prostitutkama. Sredinom pedesetih godina Godard počinje snimati kratke filmove i usput radi kao ataše za tisak izdavačke kuće Fox.
Tako upoznaje sve koji nešto znače u filmskom svijetu, ali i uči kako prezentirati film publici. Iskustvo mu je dobro došlo kad je predstavljao svoj prvi dugometražni film, do kojega će proći još pet godina. Godard je snimio još nekoliko kratkih filmova, ali osjećao je da kasni za kolegama iz kinokluba. Svi su već naveliko snimali i Novi val je u pokretu, a te 1959. godine i na festivalu u Cannesu. Iste godine on konačno snima kultni film "Do posljednjeg daha". "Snimamo doslovce iz dana u dan. Pišem scene za doručkom na Dupont Montparnasseu. Cijela ekipa, uključujući snimatelja, smatra da je fotografija odvratna. Meni je lijepa. Nije važno kako je nešto snimano, nego je važno da je snimljeno i da je jasno", pisao je prijatelju. Cijela je ekipa bila šokirana Godardovim metodama snimanja.
Američka glumica Jean Seberg, koja je imala glavnu ulogu, htjela je odustati nakon prvog dana snimanja. "Ne mogu podnijeti tog nevjerojatno zatvorenog i neuglednog čovjeka koji ne gleda u oči kad govori. Iz dana u dan scenarij raste i postaje sve gori na svim razinama", pisala je nakon samo tjedan dana svojem agentu u Hollywood. No nakon nekoliko tjedana Godard i ona su se počeli razumijevati, a kratko su bili i ljubavnici. Njegov prvi film bio je svojevrsna revolucija. Bez šminke, s laganom kamerom i bez pravog scenarija, film koji se danas smatra prototipom Novoga vala, bio je i Godardov najveći uspjeh jer ga je lansirao među redateljske zvijezde i omogućio mu da provocira dalje. Prošlo je samo nekoliko dana od izlaska prvijenca kad je počeo pripremati "Malog vojnika", film o sukobu u Alžiru koji se dogodio prije tek dvije godine.
U filmu je tematizirao mučenje. Snimao je igrane filmove poput dokumentaraca pa je glumce tjerao do krajnjih granica kako bi na vrpci zabilježio prave osjećaje. Glumac Laszlo Szabo morao je doživjeti strujni udar, a kad je glavni glumac Michael Subor trebao snimiti scenu pokušaja samoubojstva, Godard mu je rekao da stavi žilet u usta i poreže se do krvi. "Ti si lud!", odgovorio mu je Subor, na što ga je već iznervirani Godard nazvao mlakonjom, uzeo žilet i povukao si crtu po zapešću. Mirno mu je rekao da se "mora vidjeti da krvari". On je krvario idućih 45 minuta, ali je nastavio raditi. U "Malom vojniku" se prvi put pojavljuje njegova prva žena i dugogodišnja muza Anna Karina. Rođena Dankinja, u Pariz je pobjegla od nasilnog oca i prije glume se bavila manekenstvom.
Zaljubili su se na snimanju, vjenčali se i zajedno snimili osam filmova od 1960. do 1967. godine – Godardova najplodnija i, po mnogima, najbolja faza. Njihov je odnos bio buran, ali on je bio toliko zaljubljen da je čak dopustio da se šminka za njegove filmove – što nije bilo dopušteno nikome. "Svađali su se, vrijeđali, voljeli, vikali... Katkad ih je bilo teško pratiti. Bila je to ljubav na njihov način", rekao je o "it" paru Novoga vala glumac Jean-Claude Brialy. No sve se počelo urušavati kad je Anna izgubila dijete. Počele su svađe, Godard bi odlazio na dva-tri tjedna i ne bi se javljao, a počeli su se međusobno i varati
"Anna me je napustila radi mojih brojnih nedostataka, ali dobro sam znao koji je bio pravi razlog: više nisam mogao s njom razgovarati o filmu", rekao je Godard godinama poslije njihova razvoda. No dvije godine nakon rastave još su radili skupa. Nakon Anne uglavnom je imao kraće avanture s glavnim glumicama u svojim filmovima, a drugi se put oženio glumicom Anne Wiazemsky, koja je glumila u "Kineskinji" i "Vikendu". Bilo je to 1967. godine, kad završava njegova prva faza stvaralaštva i on postaje izrazito političan te u idućih desetak godina snima filmove koje nisu prihvatili ni kritičari ni publika. Za široku publiku ponovno počinje snimati 1979. godine, kad se i drugi put rastaje. Posljednji film "Zbogom jeziku" Godard je snimio prije dvije godine, i to u 3D tehnici, za što je osvojio nagradu žirija na Festivalu u Cannesu. S 85 godina navodno radi na novom filmu.
