Jezik je dodatna, komplementarna dimezija vizualne umjetnosti. Vizualna umjetnost često traži dodatno tumačenje i analizu pa nije čudno da tako dolazimo do jezika. Dugo promišljam o nazivima izložbi ili pojedinačnih slika, jer naziv može bitno nadograditi cijelu misao ili ideju iza rada ako se dobro i pametno usmjeri.
Jednom ste izjavili da vas zapravo ne zanima angažirano, političko slikarstvo, kojim biste na kritički način pokazali našu svakodnevnicu. Je li to točno?
Mislim da su tu izjavu izavdili iz konteksta u kojem je izrečena. Moj stav je upravo suprotan. Političko djelovanja kroz slikarstvo je dobra stvar, naravno, ako je umjetnik to u stanju suvislo slikom komunicirati. Tad su mi postavili pitanje o slikarstvu kao tradicionalnome mediju u odnosu na novije umjetničke prakse koje su puno političnije u svojem izrazu. Branio sam svoj nesuvremeni medij, no opće je poznato da postoje politički te društveno angažirani slikari, poput Luca Tuymansa, Marlene Dumas ili Gerharda Richtera u nekim svojim ciklusima. Jednako, ne postoji student umjetnosti koji ne zna za Picassovu ‘Guernicu’ i sve o čemu ta slika govori. Takvo slikarstvo itekako može biti potentno i snažno. No u mojoj umjetničkoj praksi ta je političnost i društvena kritika egzistirala na periferiji moje pažnje. Moj fokus je bio u osobnom i privatnom, nekako su me više zanimali pojedinci nego cijela društva. Isto tako mi je jasno da kao individualac ne postojim izvan društva pa je nemoguće izbjeći politiku niti imam takve ambicije. Kako sam sve stariji i aktivniji član društva, a postao sam i roditelj, vjerujem da ljudi trebaju biti i politički odgovorni.
Rođeni ste u Banjoj Luci, a odrastali ste kao izbjeglica na Pešćenici u Zagrebu. Kako je rat, odlazak iz Bosne i Hercegovine i dolazak u Hrvatsku utjecao na vaše iskustvo slikara?
Dolazak u Zagreb bio je uvelike obojen dječjim viđenjem svijeta. Došavši na Pešćenicu na pragu puberteta, ozbiljni događaji kojih se danas sjećam iz svoje zrele perspektive tad su mi djelovali kao usputne prepreke. Koliko god ta izbjeglička, tranzicijska priča, koja je tipična za mnoge obitelji, koje su zbog rata izmještene iz svog prostora, bila teška, moram reći da sam dolaskom u Zagreb te u prvim mjesecima i godinama života u novom gradu imao dosta sreće. Ta ratna priča nije bila nimalo jednostavna, ali ne bih se sažalijevao jer je na kraju sve sretno završilo. Pitanje je gdje bih završio da nas rat nije doveo ovdje i u kojem bi se smjeru odvio moj put, odnosno bih li se uopće počeo baviti umjetnošću.
Za vas kažu da vrlo dobro kotirate na tržištu Hrvatske, ali i Europe. Što to konkretno znači? Kakvo je tržište u Hrvatskoj, tko kupuje vaše slike?
Mogu govoriti samo o sebi i teško mi je generalizirati. U Hrvatskoj postoji tržište, ali je malo i jako se teško izboriti za suvislu poziciju, kako kritičku, tako i tržišnu. Potrebno je puno sreće uz enormni trud i djelovanje na takoreći više frontova. Tu je puno oprečnih faktora, no činjenica jest da sustav nakon Akademije praktički ne postoji, čime je situacija nezavidna za gomilu mojih kolega. Generalno, onaj nekadašnji čarobni srednji sloj koji je kupovao umjetnine više ne postoji. Moje slike uglavnom kupuju oni kojima je to određena strast i međusobno se uvelike razlikuju. Generalno gledajući, strast prema umjetnosti im je jedino što ih kao kolekcionare povezuje. Slika nije nužnost u životu, stoga kad se netko odluči na kupnju mojeg rada ili rada mojih kolega, uvijek će imati moje poštovanje.
Jednom ste izjavili da stvarate u ciklusima svake dvije godine. Koji je vaš ritam rada?
Točno, sporo radim, premda sam se s vremenom nešto ubrzao, ali i dalje za neki veći projekt pripreme traju dulje.
Izlagali ste, osim u Hrvatskoj, i u Italiji, Austriji, Njemačkoj i SAD-u. Kakva je bila recepcija vaših radova kod publike i kritike?
Umjetnički život je nomadski i, kao što sam ranije spomenuo, zahtijeva djelovanje na što više polja. Na papiru nečiji CV zvuči sjajno i egzotično, ali iza toga leži gomila truda, entuzijazma i rada, koji je često neisplativ. S druge strane, ljudi koji organiziraju izložbe u inozemstvu nisu uvijek uspješni. Kad se sve to sumira, umjetnički život nije toliko uzbudljiv koliko izgleda. S druge strane, ne postoji drugi put do kvalitetnog rasta i razvoja nečije umjetničke prakse. Jer umjetnik koji radi sam u svojem ateljeu i nigdje ne izlaže - ne postoji.
Radite kao asistent na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti? Jeste li zadovoljni tim podvojenim statusom - s jedne ste strane slikar, a s druge učitelj, pedagog?
Ta dva zvanja su komplementarna, osobito kad imate dobre i talentirane studente. Edukcija mladih ljudi je prekrasan, ali i odgovoran posao, a s druge strane time na neki način vraćam društvu onu pažnju i priznanje koje društvo poklanja nama umjetnicima. Ujedno je i specifičan posao jer se znanje u umjetnosti uvijek veže uz iskustvo, dakle umjetnici koji baštine iskustvo djelovanja i izlaganja na umjetničkoj sceni posjeduju gomilu praktičnog znanja koje se ne može zamijeniti s klasičnim akademskim znanjem. Ja predajem praktični predmet i nastojim studentima davati svoj doprinos.
