Sir Tom Stoppard, jedan od najvažnijih dramatičara modernog doba, oskarovac i scenaristički genij, preminuo je u subotu u svom domu u Dorsetu u Engleskoj. Imao je 88 godina. Iako ga svijet pamti kao "najengleskijeg od svih Engleza", čovjeka koji je svojim riječima redefinirao britanski teatar, njegova životna priča počinje u srcu Europe.
Stoppard, rođen kao Tomáš Sträussler, bio je majstor jezika, intelektualne akrobatike i egzistencijalne komedije. U našim krajevima, u suradnji s čuvenim Jadran Filmom, snimio je svoj jedini igrani film "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi". Taj je film 1990. godine u Veneciji senzacionalno pobijedio Scorsesejeve "Dobre momke", a kulise za tu apsurdističku dramu pružili su dvorci bivše države.
Sir Tom Stoppard
Kada se spomene Tom Stoppard, većina prvo pomisli na "Zaljubljenog Shakespearea" ili njegove kompleksne drame poput "Arkadije". Međutim,godine 1990., Stoppard se odlučio na hrabar potez – samostalno režirati filmsku adaptaciju svoje najpoznatije drame "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi". Budući da je tražio specifičnu atmosferu koja bi dočarala turobni, ali veličanstveni Elsinore, te nadrealne pejzaže kojima lutaju njegovi zbunjeni protagonisti, izbor je pao na tadašnju Jugoslaviju.
Produkcija je bila smještena u Zagrebu. Glavne uloge, dvojicu sporednih likova iz Hamleta koji nemaju pojma što im se događa, tumačili su mladi Gary Oldman i Tim Roth, dok je Richard Dreyfuss briljirao kao Glavni glumac putujuće trupe.
- Bilo je to čudesno, intenzivno razdoblje. Mislim da smo snimali 35 dana - rekao je Stoppard godinama kasnije, prisjećajući se vremena provedenog u Zagrebu.
Zanimljivo je kako su lokacije diktirale atmosferu filma. Iako je originalni scenarij predviđao otvaranje filma na morskoj obali, Stoppard nije bio zadovoljan izgledom lokacija na Jadranu koje su mu prvotno ponuđene, jer nisu odgovarale njegovoj viziji "ničije zemlje". Umjesto toga, kultna uvodna scena, u kojoj Rosencrantz baca novčić koji više od sto puta zaredom pada na "glavu", snimljena je u jednom kamenolomu u Zagrebu.
Dok je ekipa bazu imala u Zagrebu, ključne scene interijera kraljevskog dvorca snimane su u neposrednoj blizini, u dvorcu Brežice u Sloveniji. Taj renesansni dragulj, sa svojom slavnom Viteškom dvoranom oslikanom baroknim freskama, "glumio" je dvorac Elsinore.
Stoppard je iskoristio arhitekturu dvorca na genijalan način. Viteška dvorana pružila je vizualno raskošnu, ali i pomalo klaustrofobičnu pozadinu za egzistencijalne rasprave dvojice antijunaka. Scena s teniskim mečom bez lopte, koja je jedna od vizualno najupečatljivijih u filmu, duguje svoju estetiku upravo tom prostoru.
No, nisu samo lokacije bile "naše". Stoppard je u svoj tim uključio i vrhunske hrvatske umjetnike. Zlatko Bourek, čuveni hrvatski akademik, slikar i redatelj, bio je zadužen za koreografiju lutaka, elementa koji je u filmu imao ključnu simboličku ulogu unutar "predstave u predstavi". Ivica Boban radila je kao koreografkinja pantomime, pomažući glumcima da svladaju fizički teatar koji je Stoppard zahtijevao. Još su deseci domaćih filmskih radnika bili uključeni u projekt.
Osim kreativnog tima iza kamere, film je bio i prilika za neke od naših najpoznatijih glumaca da stanu rame uz rame s budućim holivudskim zvijezdama. Uloge članova glumačke trupe koji prate glavne likove, tumačili su domaći glumci.
Livio Badurina, Željko Vukmirica, Tomislav Maretić i Mladen Vasary bili su dio te groteskne povorke. Sven Medvešek utjelovio je Laerta, Vilim Matula Horacija, a Ljubo Zečević Osrica.
Tim Roth i Gary Oldman, tada mlade nade britanskog glumišta, često su se i sami gubili u kompleksnom tekstu, baš kao i likovi koje su tumačili. Roth je kasnije priznao da je bio "mlad i glup" te prilično nervozan zbog šekspirijanskog jezika, sve dok mu Stoppard nije "izbio strah" savjetom da dijaloge tretira kao moderan razgovor.
- Gary je bio nevjerojatan kazališni glumac, svi smo hrlili gledati ga. On je bio spremniji od mene. Ja uopće nisam bio spreman - priznao je Roth, dodajući kako mu je Stoppard puno pomogao.
Tim Roth i Gary Oldman u filmu
Od Zlína do viteške titule
Iako je Stoppard postao sinonim za britansku kulturu, njegov životni put bio je sve samo ne tipičan. Rođen je 1937. godine u Zlínu u Čehoslovačkoj kao Tomáš Sträussler. Njegov otac, Eugen, bio je liječnik zaposlen u tvornici cipela Bata. Kada su nacisti okupirali Čehoslovačku, obitelj je, budući da su bili židovskog podrijetla, morala bježati.
Bijeg ih je prvo odveo u Singapur. No, mir nije dugo trajao. Japanska invazija 1942. godine ponovno ih je natjerala u bijeg. U tom kaosu, mali Tomáš, njegov brat Peter i majka Martha uspjeli su se ukrcati na brod za Indiju, no otac Eugen je ostao. Kasnije su saznali da je poginuo kada su japanske snage bombardirale brod na kojem je bio. Ta trauma, gubitak oca i stalna selidba, obilježili su Stoppardov rani život, iako je on rijetko o tome govorio javno sve do kasnijih godina.
U Indiji, točnije u Darjeelingu, majka je upoznala britanskog bojnika Kennetha Stopparda. Udala se za njega 1945. godine, a obitelj se preselila u Englesku. Mali Tomáš Sträussler postao je Tom Stoppard. Uzeo je očuhovo prezime, naučio jezik i postao, kako je sam u šali govorio, "lažni Englez".
- Došli smo u Englesku i ja sam postao Englez. Bilo je to kao da sam navukao novi kaput koji mi je savršeno pristajao - znao je reći.
Napustio je školu sa 17 godina i počeo raditi kao novinar u Bristolu. Njegova glad za pisanjem bila je neutaživa. Počeo je pisati drame, a 1966. godine dogodilo se čudo. Njegova predstava "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi" izvedena je na festivalu u Edinburghu i preko noći postala senzacija. Ideja da uzme dva sporedna lika iz Hamleta i stavi ih u centar pozornosti, dok se radnja Shakespeareove tragedije odvija negdje u pozadini, bila je revolucionarna.
Osvajanje Oscara i povratak korijenima
Stoppardova karijera nakon tog uspjeha bila je niz trijumfa. Njegove drame "Jumpers", "Travesties" i "The Real Thing" osvajale su nagrade Tony i Olivier. Bio je majstor dijaloga, poznat po tome što je u svojim djelima spajao visoku filozofiju, fiziku, povijest i slapstick komediju.
No, široj publici postao je najpoznatiji 1998. godine kada je, zajedno s Marcom Normanom, napisao scenarij za film "Zaljubljeni Shakespeare". Film je postao globalni fenomen i osvojio sedam Oscara, uključujući onaj za najbolji originalni scenarij.
Njegova posljednja velika drama, "Leopoldstadt" (2020.), bavi se sudbinom židovske obitelji u Beču kroz prvu polovicu 20. stoljeća. Bilo je to njegovo najosobnije djelo, svojevrsno priznanje vlastitog podrijetla i suočavanje s holokaustom koji je desetkovao njegovu širu obitelj, a kojeg je on pukom srećom izbjegao.
- Postojao je trenutak na početku, kada smo mogli reći ne. Ali nekako smo ga propustili - jedna je od ključnih rečenica iz "Rosencrantza", koja se može primijeniti i na tragične sudbine likova u "Leopoldstadtu".
Zlatni lav koji je šokirao Veneciju
Vratimo li se na njegovu zagrebačku avanturu, uspjeh filma "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi" bio je doista neočekivan. Na Venecijanskom filmskom festivalu 1990. godine, apsolutni favorit bio je Martin Scorsese s remek-djelom "Dobri momci". Nitko nije očekivao da će debitantski film jednog dramatičara, snimljen u Jugoslaviji s budžetom koji je bio sitniš za holivudske pojmove, uzeti glavnu nagradu.
No, žiri predvođen piscem Goreom Vidalom odlučio je drugačije. Vidal je bio oduševljen filmom.
- Mislio je da film odražava sve ono što bi filmski festival u Veneciji trebao slaviti - rekao je producent filma Michael Brandman.
Stoppard je tako postao jedan od rijetkih ljudi u povijesti koji su osvojili Oscara, Tonyja i Zlatnog lava. Iako nikada više nije režirao film, izjavivši da se "ne smatra filmskim redateljem", taj jedan izlet u režiju ostavio je neizbrisiv trag.
- Teško je objasniti zašto sam to na kraju učinio. Moje sjećanje je da je bilo lakše dobiti ono malo novca koji nam je trebao ako pisac režira. Mislim da je teorija bila, budući da nikad nisam režirao film, možda ispadnem sjajan filmski redatelj - skromno je komentirao Stoppard.
Kraljica Elizabeta II. proglasila ga je vitezom 1997. godine, a 2000. godine dobio je prestižni Red za zasluge (Order of Merit). Iza sebe je ostavio četiri sina i opus koji će se izvoditi dokle god postoje kazališta.
