Boris Bućan: Odrezana glava psa u snijegu, ulje na platnu, 140 x 140 cm, 2012.
Rano je proljeće 2013. Prije četiri mjeseca, nakon godine teškog bolovanja i ispovijedanja, umrla mi je majka. Uznemiren sam i izluđen, u Sarajevo ne želim putovati. I neću, godinama, sve dok odlazak u rodni grad i konačno čišćenje Sepetarevca od svih naših života, ne povežem s knjigom u kojoj bih sve to mogao opisati. Ranjivost čovjekova, njegova slabost i osjetljivost, postoje sve dok se život ne pretvori u priču i u tekst, najbolje u romanesknu prozu i u fikciju. Razlika između fikcije i fakcije nije u tome što je prvo djelo mašte, dok je drugo dosljedno prenošenje zbilje u tekst. Fikcija je način na koji se zbilja može ispripovijedati tako da djeluje izmaštano, a događaj iz mašte može se ispripovijedati tako da izgleda kao gola zbilja. Nije to nešto novo: cjelokupna povijest književnosti, ili još šire, povijest pripovijedanja među ljudima, zasniva se na toj igri s fikcijom.
U rano proljeće 2013. pisao sam “Rod”, ali nisam bio spreman putovati u Sarajevo. Kada prvi put u taj grad otputujem, na ulicama, po trgovima, u dućanima s konfekcijom i u samoposlugama, iz daljine ću viđati svoju pokojnu majku. Prepoznavat ću je s leđa, po frizuri. Kad pogledam prema tlima vidjet ću njezine noge u karakterističnim njezinim cipelama. Nekoliko ću puta čuti i njezin glas. Vidjeti je kako prelazi Ulicu Vase Miskina, i ide prema Ekonomskom fakultetu. (Ta ulica zove se Ferhadija, ali u fikciji mogu koristiti njezin stari naziv.)
U rano proljeće 2013. u Zagrebu su priređene dvije izložbe. Putujuća izložba Pabla Picassa izazvala je priličan interes javnosti. Naročito onoga njezina dijela koji inače ne ide po izložbama. Otvorenje je bio veliki događaj za nacionalnu elitu. Nekoliko dana kasnije, u Gliptoteci, otvorena je druga, za nas mnogo važnija izložba, Borisa Bućana. Njezin naziv bio je “Stakleni ljudi”.
Stotrideset ulja na platnu, jednakih kvadratnih formata, mogu se opisati kao stotrideset crteža kistom, u dvije, najviše tri boje, s naslovom ispisanim u vrhu slike ili sa strane. “Stakleni ljudi” funkcionirali su kao cjelina, viđena samo tada, na toj izložbi, i kao Bućanov dnevnik u riječima i slikama. Osnovno narativno sredstvo ovoga dnevnika ono je kojim se Bućan i kao dizajner, a kasnije i kao slikar, gotovo opsesivno služi: asocijacija. Na slikama vidimo gledamo ono što slikara podsjeća na nešto drugo. Uz “Staklene ljude” nije bilo kataloga, samo malena knjiga Vere Horvat Pintarić, njezina album-antologija Bućanovih slika.
Izložba je trajala kratko, nekoliko puta sam je obišao i po drugom obilasku napisao sam esej za Pavićeve novine. U tom su eseju i ove riječi: “I onda nekoliko velikih, intimno važnih slika, koje se ovom gledatelju rastvaraju u naraciju – možda zato što mi se sve što me gane rastvara u neku priču – poput genijalne “Odrezane glave psa u snijegu”.
Tu sliku svedenu na konture i naznake, apstrakciju skoro, nosim s unutrašnje strane oka. Stajao sam pred njom dugo, zapanjen. I mogao bih tu zapanjenost opisati, samo što bih se tada udaljio od ove izložbe i od priče o njoj, pa bi to, recimo, bila Knjiga o Bućanu. Ili Knjiga o psu odrezane glave, koja leži u snijegu…” Doista, posljednji put sam, pred samo zatvaranje izložbe, došao u Gliptoteku samo da tu sliku gledam.
A na dan zatvorenja Boris Bućan nazvao je glavnog urednika, nije mene tražio, jer se nismo poznavali, i kratko zamolio neka mu dostave Jergovićevu adresu na koju bi mogao poslati sliku. Istoga popodneva pred našom se kućom zaustavio caddy, i dvojica radnika iznijeli su “Odrezanu glavu psa u snijegu”. Imao sam zid dovoljno širok za nju, tačno nasuprot postelji. Sljedećih dvanaeat godina bih, ujutro kada se probudim, najprije u nju pogledao.
Slika je od sive i bijele, s tragovima crne. Na slici: kolovoz, isprekidana crta, bljuzgavica i zgrnuti snijeg uz cestu, na snijegu odsječena pseća glava. Prizor sumoran, kao iz poljskih filmova iz pedesetih i šezdesetih godina, Jerzyja Kawalerowicza i Andrzeja Wajde. Neko je crno-bijelo vrijeme, stara cestra od Kaknja prema Zenici, djetinjstvo puno olfaktornih i vizualnih senzacija, dječjih bolesni i noćnih mora.
Novine kratko izvještavaju sa suđenja za verbalne delikte. Uhićeni profesor povijesti i filozofije, radnik na privremenom radu u inozemstvu, penzioner… Ekshibicionist u školskom parku pokazivao se gol ispod kišnog mantila, miran obiteljski čovjek, otac dvoje djece, malenog dječaka i djevojčice koja je sedmi razred, odlikašica. Čistačica u općini ispila esenciju i umrla. Živjela je sama u podrumskom stanu. U predgrađima povećava se broj bespravno sagrađenih kuća, bez struje i kanalizacijskog priključka. Na pročelju nekadašnje Landesbanke, danas Službe državnog knjigovodstva, postavljena je, u slavu partijskih jubileja, velika slika druga Tita…
To je zamišljana gledateljeva pozadina Bućanove slike “Odrezana glava psa u snijegu”. On je u nešto drugo bio zagledan kad ju je slikao. Razlika između dvije perspektive čini asocijativni kontekst slike. Poslije smo se nas dvojica jednom ili dvaput susreli, na Ilici i oko Britanskog trga. Čak smo si, tako sa sigurne distance, klimnuli glavama, razmijenili smo znakove prepoznavanja, ali upoznali se nismo. Pred sam kraj života poslao mi je preko Zlatana Vehabovića knjigu: fotografije snimane mobilnim telefonom, s prizorima koji Bućana opet na nešto podsjećaju. Tu je već otišao u potpunu apstrakciju. U knjizi je kratka, gotovo administrativno sročena posveta.
Gabrijel Jurkić: Bez naziva, ulja, 12 x 8 cm i 12 x 9 cm, 1934. i 1922.
Ove dvije sličice kupio sam u jednoj prodajnoj galeriji na Kaptolu. Na prvoj, jedva malo većoj, u daljini se, s proplanka, po oblacima naslućuje prva rumen sutona. S desne i lijeve strane rubovi su neke šume, dolje, u dolini vidi se tek jedno kućnu sljeme. To je već onaj Jurkić oslobođen iluzija o umjetničkim priznanjima, pripadnosti stilu i pokretu, i velikoj zajednici slikara, koji vođeni nevidljivom rukom Pariza, stvaraju novi pogled na svijet.
On sjedi negdje pri vrhu vododerine, niz koju se spušta kolska staza, na stoličici je na rasklapanje, i s malenim štafelajem. Slika ono to upravo vidi, i pomalo ga već nije briga kakva će mu biti slika. Svaki dan on tako izlazi van, pješači po brdima, hoda sve dok se ne umori, hoda sve dok mu se ne svidi neki prizor, onda rasklapa stoličicu i štafelaj, postavlja platno ili komad drvene pločice, i slika. Tako nastaju stotine minijatura, približno istih formata, koje poklanja, razdaje, posprema. Ako se umori prije nego što naiđe na prizor koji mu se sviđa, on sjeda tu gdje se zatekao, i slika. Možda je ovo takva slika: mirna i deskriptivna, tako da se tek na oblacima pozna da ju je naslikao on.
A druga, dvanaest godina starija, iz boljeg je životnog i stvaralačkog razdoblja: stjenoviti vrhovi pod snijegom, nad njima nebo. Proljeće u bosanskim planinama, ili, možda, rana jesen.
Bliže njemu predio je bez snijega, zelenilo prošarano bojama zemlje. Prizor naoko grublji, jednostavniji, nadahnut kasnim impresionizmom, sjećanjem na Moneta, a slika svijeta u slikarevu oku već teži apstrakciji. Nikada Jurkić neće naslikati apstraktnu sliku, ali u ta doba, ranih dvadesetih, još uvijek dovoljno mlad da dobro podnosi razočarenja, on slika u skladu s duhom trenutka. A slika mu je važnija od prizora koji gleda. Vlastiti doživljaj mu je od samog prizora važniji.
Te dvije Jurkićeve sličice, jednu pokraj druge, objesio sam u Zapruđu, iznad televizora. Kada mi pogled ode s utakmice koju na ekranu gledam, s vijesti iz svijeta ili s gruzijskog filma, gledam Jurkića u dvije njegove krajnosti. Jedna u kojoj slika da bi opravdao sebi svoje dugo gledanje u isti prizor, i druga u kojoj prizor čini sadržaj unutarnje čovjekove slike. Za prvu bi sliku netko tko umjetnika ne poznaje rekao da nije dobra, da je obična. Druga je genijalna, jurkićevska. I zapravo je vrlo neobično kako sam je za nikakve novce kupio u toj kaptolskoj galeriji. Između te dvije slike bjelina je zida, uža od metra, i život Gabrijela Jurkića Jedna drugoj one čine kontekst.
