Priča o admiralu Dragoljubu Bocinovu, Makedoncu koji je u početku Domovinskog rata našao u ulozi zapovjednika Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, njegovim težnjama da sačuva grad pod Marjanom od razaranja i tajnoj suradnji s Marinom Mihanovićem, potpredsjednikom Skupštine općine Split i zapovjednikom Stožera Civilne zaštite jedna je od onih priča koja bi bez presedana mogla poslužiti kao filmski scenarij.
Admiral Bocinov je naime, u rukama imao tajni plan napada na Split koji je sadržavao 24 točke, no on je odbio poslušnost Beogradu nastojeći sačuvati mir. A sve je počelo u trenucima kada je već postalo jasno da je rat neizbježan, kad su tenzije postale toliko opipljive da se lavina više nije mogla zaustaviti. No, Bocinov je duboko vjerovao u mir i upravo je on inicirao sastanak s Mihanovićem kako bi dogovorili svojevrsnu suradnju i pokušali spriječiti udar na grad. Sastanku je posredovala žena, čije ime za ovu priču nije važno, koja je igrom slučaja poznavala i Bocinova i Mihanovića. Kako su njih dvojica ipak bili na suprostavljenim stranama, nisu se mogli susresti na nekakvom javnom mjestu, ustvari, na nikakvom mjestu na kojem bi mogli biti viđeni, naposlijetku su se našli na sirijskom školskom ratnom brodu. Naši dobro upućeni sugovornici otkrivaju nam kako je Bocinov garantirao mir, a zauzvrat je tražio da nasilja poštede oficirske obitelji u gradu jer je znao da, ako oni dožive nešto loše, on neće imati opravdanja pred Beogradom za svoje odugovlačenje napada na grad. Kasnije je admirala Bocinova jedna pogreška stajala slobode i on je u Beogradu osuđen zbog veleizdaje. Ali, krenimo ispočetka.
- To je priča o ratu i o tome i da u tom ratu ima dobrih ljudi. Sjedište jugoslavenske kopnene vojske je bilo u Beogradu, a mornarice u Splitu što jasno govori koliko je jugoslavenskoj vojsci Split bio strateški važan. Napadnuti su Zadar, Šibenik i Dubrovnik i danas kad gledate na to vrijeme, nema nikakve logike da je Split pošteđen. Osim Bocinova, u cijeloj ovoj priči važnu ulogu igra i notorni Ljubiša Beara, koji je osuđen u Haagu za ratne zločine u Srebrenici, a koji je u to vrijeme u Splitu bio u kontraobavještajnoj službi. Naime, Bocinov je od Beograda dobio popis s 24 mete, od čega su njih četiri bile u Kaštelima. Beara je znao da je Bocinov dobio naredbe i znao je o kakvim naredbama se radi i njegov cilj je bio da ih Bocinov odradi. Među ostalim, mete su bile tvornica Jugovinil, zgrada policije i ona Skupštine općine, bivša takozvana Komanda garnizona, Radio Split, zgrada Pošte... Bocinov je sam svojedobno kazao kako je taj plan sakrio kod hrvatskog vojnika u promatračnici nedaleko od svog ureda. Na sastanak s Mihanovićem je donio kopiju i pokazao mu kakva Beograd ima očekivanja kao dokaz koliko je situacija ozbiljna – priča nam naš sugovornik.
Admiral Bocinov je tada otvoreno rekao da on to ne želi učiniti, ali da mu treba pomoć u očuvanju mira u gradu kako bi Beogradu mogao tvrditi da nema razloga za napad jer sve funkcionira. Na tom sastanku na sirijskom brodu obojica su prepoznali isti interes, a to je bila humanost i želja da ne bude stradavanja, a kako nam govori naš sugovornik, njih dvojica 'kliknuli' su kao ljudi iako su bili na suprotnim stranama. No, taj tajni pakt ozbiljno su narušile demontracije pred zgradom Banovine 6. svibnja 1991. godine kada su tisuće prosvjednika na koji su prvo krenuli škverani predvođeni čelnikom sindikata Jurom Šundovom. Putem su im se do Banovine na Zapadnoj obali, koja je tada bila sjedište Vojno-pomorske oblasti JNA, pridružili i mnogi drugi građani, radnici iz tvornica... Okidač za prosvjed bila je pogibija Josipa Jovića na Plitvicama, masakr policajaca u Borovu Selu i blokada Kijeva pored Knina od strane JNA.
Metak u leđa Saška Gešovskog
- Te demonstracije bile su logičan slijed događaja u narodu, bunt, pokazivanje otpora, i sasvim je jasno da ni organizatori prosvjeda i sva ta masa nije mogla znati da dogovor i da će ga svojim okupljanjem ugroziti. Marin Mihanović, kao i tadašnji splitski gradonačelnik Onesin Cvitan bili su potpuno nepremni za okupljanje koji je Bocinova doveo u vrlo tešku situaciju, i ugrozio sva njihova nastojanja jer je znao da će Beograd sve vidjeti na televiziji i novinama te shvatiti da im on prikriva stvarno stanje. Cvitan je tada odmah odvojio Šundova i pozvao ga na pregovore, a Mihanović je pokušavao smiriti masu. Želio je biti vidljiv u toj istoj masi, posebno Bocinovu, želio je da on u prvom redu zna da njihov dogovor vrijedi i da se on tog istog dogovora drži. Na tom prosvjedu stradava Saško Gešovski, 19-godišnji ročnik JNA koji je primio metak u leđa. Nije slučajno stradao upravo Makedonac. Pa i vojnici u oklopnom transporteru koji je štitio Banovinu bili su Makedonci. Gešovski je stradao da bi se Bocinova izazvalo na reakciju, a u svemu je ulogu imao upravo spomenuti Beara. Prosvjed je završio, i Bocinov tada čini pogrešku. Ljutito je nazvao Mihanovića na kućni telefon i tada je otkriven. Tko ga je mogao otkriti? Sigurno nije neki vojnik. Sve je odradila kontraobavještajna služba, dakle, isti taj Beara. Bocinov je uhićen i helikopterom prebačen do Sarajeva, a potom kombijem u Beograd. Zbog veleizdaje je osuđen na 18 mjeseci zatvora, no tih sedam dana dok je čekao pisanu presudu u kućnom zatvoru, makedonska tajna služba uspjela ga je izvući i prebaciti u Makedoniju – govori nam naš sugovornik. Spomenuti Gešovski bi, kako je nedavno izglasala Komisija za imenovanje ulica i trgova u Splitu mogao dobiti i spomen ploču kao netko tko je stradao pod nerazjašnjenim okolnostima.
Pa nisam ja mogao pucati u tebe, čovječe
A o tom periodu često je kasnije govorio i sam Bocinov.
- Ja sam se vječito vezivao za Ijude, jer sam humanist. Pa nisam ja mogao pucati u tebe, čovječe. Pazi, jedan mali promašaj u tabličnim uglovima na minobacaču, i ja bih pogodio dječji vrtić koji se nalazi na 10 metara od moje kuće. Pa znas što mi kaže sin: 'Tata, da si ti pucao, ja bih ti presudio.' Imali smo 480 granata od 120 mm s kojima je Split mogao biti srušen. Moja krivnja je što ja taj idiot nisam mogao biti. Meni je bilo jasno, poslije amputacije Slovenije, da Jugoslavije vise nema i ja bih bio glup oficir, slijep pored očiju, kad bih otvarao vatru po Splitu. Mogli su me zato ubiti. Ja sam sebe bio otpisao. Ja sam volio te Ijude kao sto volim svoju obitelj. Nema te sile koja bi me prisilila da rušim i da ubijam Ijude – kazao je svojedobno u intervjuu i sam Bocinov.
I dok je Bocinov svoje nadređene mudro izigravao, Vladimir Barović, zapovjednik JRM na Visu koji se također oštro protivio agresiji JNA na Hrvatsku, posebno u kontekstu sudjelovanja crnogorskih rezervista, počinio je samoubojstvo 29. rujna 1991. godine. Napisao je i pismo kojim je jasno poručio da ne može biti dijelom vojne mašinerije koja napada susjede s kojima su imali povijesne odnose što je bilo u izravnom sukobu s njegovim etičkim načelima. Znao je da zbog tog svoj stava, kojeg je Beograd bio svjestan, ima metu na čelu baš kao i Bocinov.
No, Bocinov je mislio na Split i u trenucima kad je već bio svjestan u koju opasnu igru se upustio.
- Nikad on nije okrivio Mihanovića da ga je izigrao, a kako bi pokušali izgladiti situaciju sugerirao je Mihanoviću da ode u Makedoniju žalovati se obitelji poginulog Saška. Mihanović se na tu temu čuo i s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je kazao kako trebaju organizirati izaslanstvo i otići u Makedoniju. No, prije nego je uhićen, Bocinov je napravio još nešto. Napravio je diverzije gdje god je mogao i kad je po njegovu uhićenju u Loru došao drugi zapovjednik, ništa nije mogao napraviti. I ono što je pokušao, nije uspjelo kvalitetno. Jednostavno su se povukli jer je Bocinov napravio toliku štetu, u bazi u Žrnovnici, u samoj Lori, na Kozjaku... - otkriva naš sugovornik.
No, iako je Bocinov napravio sve što je mogao tijekom tog proljeća '91. godine, jesen je Splitu donijela prva, ali i posljednja razaranja. U rano jutro 15. studenog 1991. godine s razarača “Split” Jugoslavenske ratne mornarice otvorena je topnička paljba, a odabrani su ciljevi poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor u trajektnoj luci na kojemu su poginuli upravitelj stroja Dinko Maras i prvi časnik Jure Klapić, a ranjen je kormilar Ante Vidović. Ranjeno je još šest civila. Napadnuti su i Brač te Šolta, no tek osnovana Hrvatska ratna mornarica odbila je napade nakon čega su se brodovi JRM-a povukli iz unutranjih teritorijalnih voda prema Visu i Lastovu. HRM je tako, u tom trenutku pod kontrolom imala sve luke, osim Dubrovnika.
Marin Mihanović spasio je Split
Kada govorimo o ulozi Marina Mihanovića, on je bio ne samo humanist, nego i nevjerojatan diplomata. Odlazak na sprovod Saške Gešovskog u Makedoniju, unatoč riziku i napetostima u trenutku kada su odnosi između Hrvatske i JNA bili izrazito neprijateljski, predstavlja čin političke hrabrosti i vizionarstva. Iako je u tom trenutku Mihanović mogao očekivati snažnu kritiku, posebno od strane lokalnih političara i HDZ-ovaca, stranke kojoj je i sam pripadao. Njegov odlazak na pogreb JNA vojnika bila je 'gesta mirotvorstva'. Time je Mihanović pokazao spremnost da preuzme odgovornost za smanjenje napetosti i spriječi daljnju eskalaciju sukoba, čak i u trenucima kada je dominantan politički sentiment u Hrvatskoj bio izrazito protivan JNA i Jugoslaviji.
- Njegov odlazak na sprovod vojnika JNA, koji je ubijen tijekom nasilja u Splitu, može se tumačiti kao čin 'političkog pragmatizma'. Mihanović je želio poslati poruku da rat nije neizbježan i da još uvijek postoji prostor za dijalog i smirivanje strasti. Ubojstvo Saške Gešovskog moglo je poslužiti kao potencijalna iskra za daljnju eskalaciju nasilja, vojnu odmazdu ili dodatnu militarizaciju sukoba. Mihanovićev čin odlaska na pogreb pokazuje da je on prepoznao tu opasnost i pokušao umanjiti prijetnju od daljnjih sukoba između hrvatskih i makedonskih aktera unutar JNA, a također i unutar vojske i civilnog stanovništva u Splitu. To je zahtijevalo iznimnu političku hrabrost. Hrvatska je tada bila u dubokom sukobu s JNA, a ubojstvo 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu dodatno je rasplamsalo mržnju i nepovjerenje između dviju strana. Mihanović je bio svjestan da bi ga taj potez mogao politički i osobno ugroziti, ali je svejedno odlučio preuzeti taj rizik jer je vjerojatno vjerovao da bi dugoročno to moglo pridonijeti smirivanju sukoba. Taj potez pokazuje njegovu spremnost na osobne žrtve u ime višeg cilja: očuvanja mira i sprječavanja daljnjeg nasilja. Njegovo inzistiranje na dijalogu, čak i s neprijateljskom stranom, ukazuje na političara koji nije bio vođen populizmom niti kratkoročnim ciljevima, već dubokim uvjerenjem da se sukobi mogu spriječiti kroz razum i pregovore. Mihanovićev potez vjerojatno je izazvao otpor unutar lokalnog HDZ-a i šire političke javnosti, zbog toga se Mihanović prilikom svoga odlaska na pogreb zaštitio autoritetom predsjednika Tuđmana jer se njegov čin mogao percipirati kao previše 'pomirljiv' ili čak izdajnički. Međutim, njegova spremnost da se suoči s takvim kritikama dodatno potvrđuje njegov karakter političara s dugoročnom vizijom, koji nije bio vođen trenutnim političkim interesima, već željom da spriječi nepotrebne žrtve i očuva stabilnost koliko god je to bilo moguće. Mihanović je, inače, služio vojsku u Makedoniji i bio je počasni član makedonske zajednice – kaže nam naš sugovornik.
O njegovim pregovaračkim vještinama govori i činjenica da je Mihanović kasnije bio diplomat, dok je Bocinov bio dio vojne strukture u Makedoniji, a kasnije i ministar obrane. Ono što ih je povezivalo na suprotnim stranama je bila humanost i ljubav prema jednom gradu, a njihov tajni dogovor u ratnim okolnostima predstavlja rijedak čin hrabrosti i ljudskosti.
