Kršćanski mediji u Sjevernoj Americi već danas dižu uzbunu pred premijeru filma “Koliba”, iako će film prvi put biti prikazan tek u studenome.
“Taj film će biti najveća obmana koja će biti podvaljena u 200 godina Crkve”, zavrištao je nedavno James B. DeYoung, profesor jezika i književnosti Novog zavjeta iz Portlanda u Oregonu.
U svojem osvrtu na ono što smatra najgorom duhovnom pošasti u društvu još od kolonijalnih vremena i “kućom obmane koju treba srušiti”.
Riječ je o ekranizaciji prve knjige kanadskog autora Williama Paula Younga koju je ovaj, otkako ju je napisao 2005., do danas prodao u 25 milijuna primjeraka.
Ovim izrazito vjerskim romanom Young je u rekordnom vremenu postao i milijunaš te najpopularniji kršćanski pisac na svijetu. Prvijenac mu je na top listi bestselera New York Timesa na prvome mjestu proveo čak 70 tjedana, a glavnu ulogu u filmu igrat će Sam Worthington.
"Mislim da nam se Bog više ne želi objavljivati preko proroka. Sad govori kroz magarce", komentira danas Young referirajući se na anegdotu iz Biblije s Balamovom magaricom.
Osvrt na sebe kao širitelja riječi Božje i istodobno kao na magarca, autoironičan je samo do činjenice da je Young u međuvremenu napisao još dva romana, “Prekretnicu” i “Evu”, koja je upravo izišla i u Hrvatskoj, s perspektivom da oba budu podjednako komercijalno uspješna. Da je riječ o svetogrđu, konzervativniji teolozi i kršćanski fundamentalisti vrištali su već zbog “Kolibe”.
U toj knjizi Young je Boga prikazao kao crnkinju, pa ako je taj roman izazvao takve reakcije, za očekivati je da će se pošteno iznervirati i zbog “Eve”.
Riječ je o vjerskoj priči na temu biblijskog Postanka, napisanoj u manjem dijelu u maniri ZF-a, a u većem kao primjerak klasične popularne vjerske literature.
U romanu, primjerice, prva žena na svijet dolazi tako što je Adam nakon devet mjeseci trudnoće rodi svojevrsnim carskim rezom. A nakon nekog vremena Adam bude taj koji se sprijateljio sa zmijom i koji je napravo Bogu dar mar po rajskom vrtu.
Sebe je odavno javno odredio kao duhovnog čovjeka, ali ne i religioznog. Jer religije su strogo hijerarhijske strukture, koje on doživljava kao pervertirani oblik vjere koji se sveo na nasilje nad ljudima i prirodom umjesto da širi duhovnost.
Ovakav kakav je danas, Young se oblikovao kroz niz trauma iz djetinjstva, ali i nekih lijepih životnih iskustava.
Rođen je u izrazito kršćanskoj protestantskoj obitelji koja ga je povela sa sobom u misionarsku avanturu u Zapadnu Papuu, tada još nizozemsku koloniju, dok još nije imao ni godinu dana.
Cilj im je bio pokrstiti urođeničko pleme Dani, njih između 40 i 60 tisuća, raštrkanih po desecima kilometara brda.
Dani bijelce nisu nikad ranije vidjeli, a on je s druge strane, kao sasvim mali dječačić, postao prvi bijelac koji je naučio njihov jezik i bio ga u stanju tečno govoriti.
No u animističkom društvu štovanja duhova u stijenama, drveću i životinjama te kulta svojih predaka, počelo je i njegovo prvo seksualno zlostavljanje.
"Seksualnost u toj kulturi bila je vrlo otvorena. Seksualnost kojoj sam ja bio izložen dogodila mi se prije nego što sam imao pet godina, a moji roditelji o tome nisu znali baš ništa", prisjeća se Young.
Otac je bio strog, hladan, vjerski fundamentalist i nije se usudio povjeriti mu se. A i jednom prilikom je, kao član plemena, dok roditelja nije bilo, prisustvovao raspravi o tome treba li bijelcima vjerovati ili bi ih bolje bilo pobiti.
"Zato sam tu traumu zakopao u sebi", kaže Young.
Kršćanski svijet mu je donio još manje dobrog. U dobi od šest godina poslali su ga u misionarsku školu gdje se seksualno zlostavljanje nastavilo, gdje je ono bilo običaj postupanja s mlađima od sebe.
"Seksualno zlostavljanje jedno je od najdublje destruktivnih za ljudsku dušu jer djeca nemaju kapacitet boriti se protiv traume, samookrivljuju se, što sam i ja radio desetljećima. U osnovi bića razvijete duboki sram i sve se svodi na traženje sigurnosti. To ili ćete liječiti ili ćete početi izdavati druge, što sam ja učinio. Bježao sam od svega. Mnogo puta sam bio na rubu samoubojstva. Ali ni to nije dno jer je i to samo bijeg. Dno dosegneš kad ustraješ i preživiš", otvoren je Young.
Unatoč svemu, papuanskim urođenicima je i danas fasciniraniji nego zapadnom kulturom. Ne smatra se pripadnikom nijedne religije, ali vjeruje u kršćansko sveto trojstvo pa mu je zanimljivo kako je njegovo pleme i prije dolaska bijelaca imalo priče o vječnom životu, postanku i iskupljenju.
"Neovisno o bijelim misionarima shvatili su transcendentnost Isusa Krista i njegovu božansko ljudsku prirodu čim su njihove predaje povezali s Novim zavjetom koji su im ovi ispričali", kaže Young.
Naposljetku je povratak u zapadni svijet bio po njega još jedna trauma. Osjećao se kao potpuni stranac.
U njemu se godinama gomilalo sve ono što je potiskivao, od nekog trenutka u životu tonuo je sve dublje, odao se alkoholu, nije zapravo napravio ništa posebno kvalitetno od svojeg života, da bi naposljetku počeo varati suprugu s njezinom najboljom prijateljicom.
"Nisam više mogao. Bio sam pred izborom ili se ubiti ili joj sve priznati i početi se liječiti", priča dalje.
Tako je, zapravo, došao do inspiracije da napiše svoj prvi roman, o suočavanju čovjeka slomljenog gubitkom kćeri s krajnje nekonvencionalnim Svetim trojstvom.
Ekranizaciju svoje “Kolibe”, kaže, jedva čeka. Prvotno je redatelj i jedan od glumaca trebao biti Forest Whitaker, koji se naglo posvetio nekim drugim projektima, što je odgodilo početak snimanja.
"Neke stvari će u filmu, naravno, biti drugačije nego u knjizi. Nisam zapravo još ni siguran hoće li i taj dio biti prikazan, ali riječ je o dijelu kad Mack ulazi u preobraženu kolibu i dolazi do mjesta na kojem bi se trebala nalaziti mrlja od krvlji negove ubijene kćeri. Mislim da nisam dobro postupio što sam u knjizi napisao da je mrlja nestala. Nije to magija, pa da nestane samo zato što je netko nekakav gubitak uspio zaliječiti. Jako sam počašćen što će toliko kreativnih ljudi postaviti na film nešto što je izvorno djelo moje kreativnosti. I ne smeta mi mogućnost da netko nešto drugačije protumači nego što sam ja tumačio dok sam pisao", oduševljen je Young filmom.
Koliko će se na njega sručiti drvlja i kamenja kad film ugleda svjetlo dana, kaže da ga uopće ne brine. Obožava citirati francuskog kršćanskog anarhista i teologa Jacquesa Ellula kad je ovaj svojedobno rekao da svaki pojedini redak u Svetom pismu može imati 77 različitih tumačenja.
Plus još jedno samog Boga. Stoga, kad ga optužuju za biblijski revizionizam, on to doživljava jednostavno kao puki pokazatelj da netko drugi u vezi neke epizode iz Biblije ima drugačije mišljenje. Ništa drugo.
A njemu je gnjavaža uopće se na to osvrtati. On, uostalom, ima na svojoj strani jednu bitnu prednost u odnosu na one koje fundamentalistički krugovi napadaju, a nemaju njegovo iskustvo.
"Imam tu sreću da su ti krugovi krutog razmišljanja i skučenih svjetonazora zapravo moji ljudi. To je svijet u kojem sam odrastao i zato razumijem suštinu njihova osuđivanja, razumijem koliko su ograničeni u svojem poimanju svijeta i čega ih je strah. Moj prikaz Boga za njih i jest heretički. Ono što pišem napada njihove hijerarhijske strukture, njihove svetinje pristupačne samo nekolicini ili prostore koji su zatvoreni, koji su tajni. A to je za njih jako nezgodno", objašnjava Young.
Strogu hijerarhijsku strukturu smatra i glavnim uzrokom zašto se određeni, često baš konzervativni krugovi u Katoličkoj crkvi desetljećima tako žestoko opiru razotkrivanju skandala s pedofilskim zlostavljanjem.
"Naprosto se plaše da će ostaviti dojam slabosti i nesavršenosti ako priznaju što se događa u njihovim redovima. To bi onda značilo i otvaranje prostora za sumnju u njihovu moć. Ali nije to rezervirano samo za katolički kler. Slično se događa već nekoliko godina i u protestantskim krugovima", primjećuje on.
Svoj sukob s tvrdim vjerskim institucijama doživljava kao sukob zapovijedi po kojoj se drugome ne treba činiti ono što se ne želi činiti ni sebi samom i stroge hijerarhijske strukture unutar organizirane religije.
"Hijerarhija ne može postojati bez primjene sile. I zato je prekrasan osjećaj ne pripadati tom svijetu, svijetu u kojem vrijedi pravilo da preživljavaju samo najsnažniji. Zato bih i volio kad bi se kršćanska religija, loša religija, još jednom ponavljam loša, kad bi se pridružila svijetu jednakih i slobodnih", ističe Young.
Društveni darvinizam kojem se odbija povinovati on također doživljava kao jednu izvitoperenu religiju. Stroga društvena hijerarhijska struktura jako ga podsjeća na vjerske strukture.
"To je prisutno i kod klasnog raslojavanja društva. Stvara se hijerarhija čiji članovi također pokušavaju zadržati svoje pozicije moći silom. Čak i na Zapadu krajnji je trenutak da počnemo razumijevati da je industrijsko-vojni kompleks u samoj svojoj suštini sustav žrtvovanja. Ideologije su nam potrebne kako bismo uvjerili roditelje da pristanu na to da njihovu djecu žrtvujemo bogu nacionalne sigurnosti ili bogu osobne materijalne zarade. Pritom ih odijevamo u ceremonijalna odijela, izgovaramo magične riječi na svečanim skupovima, imamo svoje rituale kako bismo opravdali pogubljenje tolike djece... Konačno, nacionalne himne primjenjuju se kao svete pjesme u tim ritualima žrtvovanja. Sve je to dio jednog magijskog obreda", smatra Young.
Za Isusa Krista smatra da mu nije bilo na kraj pameti stvarati novu vjeru, nego je samo došao ljude potaknuti da budu jedni prema drugima dobri. Stoga se i slaže da je ono što danas nazivamo kršćanstvo zapravo pavlinizam po Sv. Pavlu, koji je religiju izgradio nakon njegove smrti i na temelju njegova života.
Nasuprot svoje nepopularnosti među dijelom vjernika, on zapravo relativno dobro kotira među ateistima i agnosticima.
"To je zato što u boga u kojega oni ne vjeruju ne vjerujem ni ja. Ha, ha, ha! A i zato što ja nikoga ne želim preobratiti", smije se on.
