Kultura
179 prikaza

Boldini ili sjaj vremena koje predosjeća katastrofu

1/5
Ono što je fascinantno bilo je upravo uzbuđenje s kojim su te žene ulazile u njegov atelier i dopuštale mu da trajno zabilježi sve njihove skrivene tajne

Prije desetak dana, tijekom mojeg kazališnog posjeta Bologni, prijepodne, dok sam čekala na vrijeme odlaska, šećući uokolo gradom prošla sam savim slučajno pokraj palače Albergati. Zaintrigirao me je plakat izložbe meni posve nepoznatog slikara koji je umro prije 90 godina. Ta je godišnjica bila i povodom ove zanimljive izložbe koja pak upućuje na još zanimljiviju epohu čije se sjene na neobičan način upisuju i u naše vrijeme. Giovanni Boldini rođen je u Ferrari 31. prosinca 1842.godine. Još kao dječak pokazivao je neobični talent te ga je otac Antonio podučavao crtanju. Godine 1864. seli se u Firenzu, gdje se sprijateljuje s Micheleom Gordigianijem i Cristianom Bantijem, obojicom tad već priznatih i financijski stabilnih slikara. Boldini 1865. portertira brojne umjetnike koji se okupljaju u Caffè Michelangiolo, ali njegovu upečatljivu inovativnu metodu slikanja prvi prepoznaje Telemaco Signorini, koji mu i pomaže da se predstavi na prvoj izložbi. On ga upoznaje s Isabellom Falconeri, koja vrlo brzo postaje njegovom patronom. U lipnju 1867. s grčkim plemićem i prijateljem Boldini prvi put putuje u Parizu, gdje posjećuje Svjetsku izložbu i upoznaje se s djelima Courbeta i Maneta. Ali ono što je možda i puno važnije za njegovu karijeru je njegova fascinacija kozmopolitskom atmosferom Pariza koji mu ne nudi samo brojne umjetničke prilike, nego i one dalekosežne prednosti što će s neobičnom lakoćom iskoristiti na putu prilično kratkog uspona u pariško društvo. Uskoro putuje u London i tamo ostaje pet mjeseci družeći se s predstavnicama one visoke klase kojoj nije pripadao. Vraća se u Pariz, unajmljuje studio na Pigalleu, gdje živi s modelom Berthe. Odustavši od žanrovskog slikarstva, Boldini se vraća prijašnjem osobnom stilu i posvećuje portretiranju. Njegov novi model i ljubavnica, grofica Gabrielle de Rasty uvodi ga u visoko društvo i postaje u iznimno kratkom vremenu dijelom tog prestižnoga kružoka. Izlaže na Salonu 1879. i postaje članom “Odbora francuskih slikara u Francuskoj”. Godine 1880. putuje u Nizozemsku, 1886. u Berlin, 1887. u Veneciju i 1889. u Španjolsku i Maroko s Degasom. Na Svjetskoj izložbi 1889. godine u Parizu, Boldini se istodobno predstavlja i kao umjetnik i kao izbornik talijanskih umjetnika. Na toj je izložbi njegova slika “Bijeli pastel” nagrađena zlatnom medaljom. Godine1895. venecijanski gradonačelnik Riccardo Selvatico poziva ga da bude član izbornog odbora prvih venecijanskih Biennalea.

 | Author:

Na Salonu du Champ de Mars 1896. Boldini je izložio portret pjevača Charlesa Maxa i markize Marguerite Rochefort-Luçay. Godine 1897. izlaže u New Yorku u galeriji Boussod-Valadon & Co. na Petoj aveniji, dok se 1898. vraća u Pariz, gdje na Svjetskoj izložbi 1900. ponovno osvoja Grand Prix. Na Salonu 1911. izlaže pet slika i u to vrijeme sreće Linu Bilitis, novi model koja mu je pozirala do 1919. Godine 1926. upoznao je tridesetogodišnju Emiliju Cardonu, novinarku torinske Gazetta del Popolo, s kojom se tri godine kasnije i oženio. Umro je u Parizu 11. siječnja 1931. godine. No ono što ga izdvaja od ostalih je upravo činjenica da je bio jedan od natraženijih i najmodernijih slikara belle époque, renomirani portretist glamuroznih žena, uglavnom najpoznatiji talijanski umjetnik na prijelazu stoljeća. Njegov virtuozni stil označavao je nepogrešivo brz, živopisni potez kista kojim je hvatao svjetlost, formu, pokret i ekspresiju lica, pogleda, tijela. Iznimno je bio koncentriran na detalje, na nabore svilenih haljini ili crvenih šalova, ali i na pažljivo ocrtavanje atmosfere u sobama u kojima je portretirao mnogobrojne predstavnice pariškog društvenog života. Ono što je fascinantno bilo je upravo uzbuđenje s kojim su te žene ulazile u njegov atelier i dopuštale mu da trajno zabilježi sve njihove skrivene tajne. Boldini je bio kralj budoara, zavodnik koji je zavodio prvenstveno kistom i neobičnom senzibilnošću s kojom je uspijevao prepoznati fluidnost trenutka u kojem je živio te je možda stoga bio najtipičniji predstavnik belle époque. Enciklopedija nas uči da belle époque (lijepo razdoblje) predstavlja prvo desetljeće 20. stoljeća, doba pustopašna života viših društvenih slojeva u zapadnoj Europi, a posebice u Parizu: vrijeme bonvivana, gurmana, larpurlartista, gizdelina, lakih zabava i galantnih pustolovina. To je i doba ekonomskog rasta, bezbrižnosti, vjere u budućnost i optimizma koji je brutalno prekinuo Prvi svjetski rat u kojem donedavno slavljena tehnika korištena tad u masovnim ubojstvima gubi svoj prijašnji sjaj te sve iznenada dobiva neku drugačiju, mračniju i mnogo tragičniju auru. Neki pak povjesničari smatraju da se kraj la belle époque poklapa s potonućem putničkog broda Titanic 1912., događajem koji su mnogi shvatili kao dokaz da su tehnika i znanost bespomoćno stajali pred prirodnim katastrofama. Zavodljivost žena na Boldinijevim platnima, ali i samih Boldinijevih platna uvjerljivo svjedoči o sjaju vremena koje predosjeća katastrofu. Ona se očitava u sjetnim pogledima žena koje unatoč svom podrijetlu ili statusu što su ga stekle udajom pristaju pozirati slikaru koji je tad zvijezda pariških salona, znajući kako se negdje na horizontu pojavljuje kataklizma koja će zuvijek promijeniti njihove živote. Ta potreba da se zaustavi trenutak bezbižnosti i nepodnošljive lakoće prepoznaje se u svakom potretu mladih, starih, siromašnih, bogatih, udanih, slobodnih, raspuštenih ili napuštenih Boldinijevih žena, čija je ljepota tako fragilna da umjesto uzdaha izaziva tugu.

 | Author:

Jedan drugi Talijan, onaj kazališni, Pippo Delbono ovih dana osvaja europske metropole najnovijom predstavom “Ljubav” (Amore). Izgubio je prije nekoliko godina majku, o čemu je svjedočio u predstavi “Evanđelje”, izgubio je svog kazališnog pratitelja Boboa, čini se da je toliko puta izgubio vjeru u život, ali nikad ne u kazalište. Svjedoči o kataklizmi, ali ne kao Boldini prije, nego nakon nje. U crvenoj kutiji u kojoj niže scenske prizore sve je ogoljeno i sve se već dogodilo, nema oslikanih tapeta ili cvjetnih draperija s Boldinijevih platna, ali se osjeća nešto od one lakoće koja je došla nakon katastrofe. No ista je tuga koja se očitava s platna ili se upisuje u Delbonove prizore očajne samoće.

 | Author:

- U doba nesavladivih teškoća, pogodila me je razorna snaga koje me je doslovno prebacila u stanje razdiruće izolacije. Bio sam preplavljen nečin što je bilo veće od mene. Osjećao sam se kao da živim u setu kineskih kutija načinjenih od razdvajanja i boli, i to tako da je svaka manja kutija sadržavala veću bol od one malo veće. U njima se svatko osjeća kako se nalazi pred zidom koji skriva veći zid i blokira svaki izlatak - piše Delbone i kaže kako naslov “Ljubav” nema retoričko značenje, nego nudi očajničku potragu za izlaskom. I upravo je ta ljepota očajnika koji tragaju za izlazom ono što se očitava kao najveća snaga predstave “Ljubav”, koja je rađena u Portugalu te se kroz nju provlači glazba fada. U vremenu kad nam se smrti nameću prvenstveno u brojkama koje se ponavljaju u vijestima, a naši najmiliji umiru po bolnicama bez mogućnosti da nas vide ili da ih dodirnemo, ljubav je, poručuje Pippo Delbono, jedini izlaz. U toj svakodnevnoj borbi koju nikad do sada na taj način nismo ni osjetili ni vodili, na pozornici fraza besmrtna ljubav dobija ono značenje koje nam je danas itekako potrebno. Na to značenje upozorava umjetnik koji se sa smrću godinama bori u svojim predstavama i izravno poručuje da nas samo ona može spasiti od simboličke ili doslovne smrti koja na nas vreba iz traume pandemijske nemoći. Poslije svega što nam se dogodilo, počnimo od beskrajnog istraživanja, nastavimo se kretati s više ljubavi, u protivnom ćemo se vratiti gdje smo bili prije i ponovno se suočiti s užasnim iskustvom koje nam nije ponudilo nikakav smisao riječi ljubav. Vratimo se stoga u vrijeme koje je imalo svoje značenje, u onaj trenutak kad su ljudi mogli voljeti jedan drugog i razgovarati jedni s drugima o ljubavi s nostalgijom fada kako bismo od sebe odgurali tako blisku prezentnost same smrti, bilježi Pippo Delbono. Prizori njegove “Ljubavi” u čudnim tragovima krhkosti ovoga vremena korespondiraju sa snovitim ženama s platna Giovannija Boldinija.
 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.