Rijetka je bila prilika tijekom trajanja Festivala svjetske književnosti poslušati kako funkcioniraju najrazvijenija tržišta knjiga u Europi, stoga je vrijedilo poslušati predstavnike francuskog Ministarstva kulture i komunikacija Nicolasa Georgesa i Rémija Gimazanea koji su, osim radnog sastanka u hrvatskom Ministarstvu kulture, održali i javnu tribinu na temu "Pomoć knjizi i autorima u Francuskoj", dok je Michael Kruger, glavni urednik ugledne nakladničke kuće Hanser iz Münchena, održao predavanje "O suvremenom njemačkom nakladništvu, trendovima i autorima".
Iako u mnogim segmentima slični (npr. regulacija tržišta Zakonom o fiksnoj cijeni knjige), pokazalo se da je Hrvatskoj zbog sustava potpora nešto bliži način na koji Francuzi pomaže knjigu i nakladništvo, dok nam u oba primjera uzor mogu biti uređeni profesionalni odnosi svih aktera (autori, izdavači, distributeri, knjižari,...) na tržištu knjige. Na francuskom se knjižnom tržištu godišnje objavi 70 tisuća novih naslova, a obrne oko 4,5 milijardi eura.
U tom biznisu s knjigom zaposleno je više od 80.000 ljudi, među kojima je i oko 9000 autora-profesionalaca, uvećano za još veći broj autora koji imaju neko drugo "primarno" zanimanje jer si samo od pisanja ipak ne mogu svi osigurati egzistenciju. No zato postoji razrađeni sustav potpora, težak i više od 40 milijuna eura, koliko godišnje prikupi samo Centar za knjigu, samostalna institucija koju nadgleda Ministarstvo kulture.
Podupiru se autori, ali i nakladnici i knjižari, knjižnice, manifestacije... U tom dijelu i hrvatsko Ministarstvo kulture uglavnom ima slične linije potpora, osim što su neusporedive francuske i hrvatske brojke. Ono što je za nas važnije, pa i poučnije, to je načelo solidarnosti utkano u svojevsrnu etiku poslovanja s knjigom u Francuskoj, na kojem postoji jasna podjela uloga u tzv. lancu knjige, ali na način da se nitko nikome ne upliće u njegov primarni posao jer su svi svjesni međuovisnosti jednih o drugima.
Umjesto jalovih hrvatskih prepucavanja, poput "tko je prije... pisac ili nakladnik (i svi ostali)", u Francuskoj postoji svijest da je lanac čvrst koliko su jake i njegove najosjetljivije karike, a to su u prvom redu autori i knjižare, ali i mali nakladnici.
Zanimljivo je da su prve mjere, tj. osnivanje posebnog fonda za potporu razvoju knjižarstva potaknuli sami izdavači (još i prije nego što su usustavljene kroz Centar za knjigu i Ministarstvo kulture) svjesni da bez stabilne i raznolike knjižarske mreže nije održiva kvalitetna distribucija knjiga, tim više što su knjižare, osim mjesta prodaje, i onaj najvažniji izlog iz kojeg ljubitelji knjiga mogu najneposrednije vidjeti što sve francusko izdavaštvo nudi.
Osim knjižara općeg tipa ili velikih multimedijalnih centara, brojne su i knjižare specijalizirane za pojedina područja, a u manjim mjestima te knjižare postaju i važni kulturološki punktovi u zajednici u kojoj djeluju. Raznolikost ponude rezultira i da 70% stanovnika Francuske pročita barem jednu knjigu godišnje, a 40% ih koristi usluge knjižnica koje su u sve većem broju medijateke koje, osim knjiga, nude i različite digitalne formate
Izdavačima nije formalno zabranjeno imati vlastite knjižare, no puno im je važnija mreža neovisnih knjižara koje, za razliku od nakladničkih, mogu aplicirati za niz poticajnih mjera (porezne olakšice, ciljani i povoljni krediti, kratkoročne pozajmice...), no moraju se izboriti za oznaku izvrsnosti (u ponudi i prezentaciji knjiga), koja je preduvjet da bi uopće mogli zatražiti poticaje, i ta se njihova izvrsnost svakih nekoliko godina iznova pripituje.
Nelojalnu konkurenciju na tržištu i rat cijenama (velikim popustima) brani Zakon o fiksnoj cijeni knjige, koji još od početka ‘80-ih osigurava ravnopravnu tržišnu utakmicu, a jednako se "tvrdo" Francuska postavila i prema EU komisiji izjednačavajući prije svih ostalih članica PDV na tiskanu i elektroničku knjigu ili kad je svoja pravila nametnula i predatorskom Amazonu.
