Ništa u Italiji prije petnaestak godina nije više uzdrmalo javnost od spisateljskog para Monaldi&Sorti, čiji je serijal povijesnih romana o kastratu, diplomatu i špijunu iz 17. stoljeća, Attu Melaniju, bocnuo Vatikan i državnu vlast u najbolnije mjesto.
Knjige ovog spisateljskog dvojca, redom "Imprimatur", "Secretum", "Veritas" i "Mysterium", prikazuju tajnu povijest Katoličke crkve, a Berlusconi je zabranio objavljivanje njihovih knjiga u domovini jer se nije htio zamjeriti Vatikanu, i to iz razloga što su Monaldi&Sorti kroz serijal ponudili javnosti inače nedostupne arhivske materijale koji prokazuju papu Inocenta XI. kao onoga koji je financijski pomagao protestantskog junaka Vilima Oranskog, koji je s prijestolja maknuo katoličku dinastiju Stuarta.
Na pitanje kakva je danas situacija s dostupnošću njihovih romana u domovini i na talijanskom jeziku, kažu sljedeće: "Naš debitantski roman ‘Imprimatur’ objavljen je 2002. i otad su se stvari u Italiji promijenile. U posljednjih 18 mjeseci naše prethodne knjige počele su se prvi put objavljivati u našoj domovini i na našem materinjem jeziku, a primijetili smo i da su talijanski mediji promijenili stav prema našim djelima.
S jedne strane, nakon Karola Wojtyle i Silvija Berlusconija uslijedila su još dva pape i nekoliko premijera. Dogodile su se promjene u državnoj politici i Crkvi i mnoge prijašnje okamine su omekšale. Također, mnogi veliki tiskani mediji su izgubili monopol i sad se moraju boriti za čitanost poput svih drugih uz pomoć zanimljivih sadržaja."
Rita Monaldi i Francesco Sorti doživjeli su takav bojkot u vlastitoj zemlji da su sa svoje dvoje djece preselili u Beč. Njihov talijanski izdavač Mondadori nakon cijele hajke poslije objavljivanja prvog dijela "Imprimatura" pao je u ruke Berlusconija, pa su Monaldi i Sorti počeli objavljivati kod nizozemskog izdavača.
Istraživanja za ove vrhunske povijesne romane bila su dugogodišnja, mukotrpna, iscrpna; kažu da financijski puno troše ne bi li pribavili sve te arhivske materijale, a dok su prije bez problema mogli ulaziti u Vatikansku knjižnicu, u vrijeme velikog progona i to im je bilo zabranjeno. Stoga nije ni čudo da su postali svjetski poznati i da njihovi povijesni romani naveliko nadilaze frivolnost sadržaja jednog Dana Browna.
Njihov posljednji roman "Malaparte, smrt kao ja", objavljen u Frakturi, opet se dotiče bolne talijanske povijesti, ovog puta nešto recentnije, one fašističke. Njihov glavni junak je Curzio Malaparte, za kojeg dvojac kaže da je "velik pisac, politički prevrtljivac, ratni heroj, ženskaroš, majstor mačevanja, ratni izvjestitelj, fotograf, poliglot, filmski redatelj, arhitekt amater, fašist, komunist, pred kraj života možda i katolik, koji je živio u jednoj od najljepših vila na Capriju, koju je sam projektirao i sagradio".
Malaparte je bio stvarna povijesna ličnost, a sve ovo navedeno i više je nego dovoljno da postane jedan od velejunaka njihova novog romana. Ali, opet, tu je to kopkanje po fašističkoj Italiji pa me zanimalo jesu li opet naišli na probleme u vrijeme istraživanja o temi.
"Općenito u Italiji moraš biti oprezan ako ćeš dirnuti u temu odnosa fašizma i intelektualaca. U Italiji i Njemačkoj mnogi su umjetnici, intelektualci i novinari bili fašisti i nacisti, a zatim se nakon rata, kako bi spasili karijeru, okrenuli drugim strankama, a da nisu nikad upali u probleme zbog svoje prošlosti. Biti antifašist u Italiji u vrijeme fašističke vlasti nije bilo ništa lakše nego danas biti antiislamist u radikalnoj muslimanskoj zemlji. Prema našemu mišljenju, Malaparteov moralni grijeh počiva u onome što je privatno činio."
Već na samom početku romana, dok Malaparte uživa na raskošnoj zabavi okružen ženskom pažnjom, prilaze mu djelatnici OVRA-e i upozoravaju ga da je osumnjičen za ubojstvo engleske pjesnikinje koju su našli podno litice na kojoj strši njegova vila. Malaparte kao Malaparte, sve okreće na šalu, ne dopuštajući da mu ijedna vlast, pa bila ona i fašistička, patronizira i umanjuje njegov javni ugled. "Njegov najveći grijeh nije bio u tome što je tijekom 30-ih i 40-ih u Italiji bio fašist", naglašavaju Monaldi i Sorti.
"Često je bio okrutan prema svojim ljubavnicama, manipulirao je i iskorištavao ih. Pomogao je ublažiti kaznu za ubojicu jednog od talijanskih socijalističkih vođa, Giacoma Matteottija. Kao urednik časopisa Prospettive objavio je nepotrebno okrutne članke usmjerene na Crvenu armiju u Španjolskom građanskom ratu. Sve je to mogao izbjeći."
S obzirom na dugotrajno istraživanje o Malaparteu, pitam ih što im je bilo posebno intrigantno što su otkrili o ovom enfant terribleu, a oni otkrivaju zanimljivu epizodu o pismima privatne Mussolinijeve vidovnjakinje Madame Carmen, koja govore koliko je zapravo Duce bio praznovjeran.
Druga intriga veže se upravo uz pjesnikinju Pamelu Reynolds, čiju je smrt OVRA smjestila Malaparteu. Originalna fotografija koju su Monaldi i Sorti pronašli otkriva da su sve njezine fotografije koje su bile u optjecaju do danas bile izmanipulirane i poružnjene s ciljem da se njezina smrt prikaže kao samoubojstvo. Bio Malaparte nevin ili ne, njegova prirodna klaunerija i nepoštivanje ikakvih autoriteta ima veze i s našom političkom poviješću.
Postoji jedna epizoda u kojoj se Malaparte susreo s Pavelićem i u svojoj knjizi "Kaputt" naveo je da je na stolu između njih stajala košara puna ljudskih očiju. Međutim, Monaldi i Sorti kažu da je "tom sastanku prisustvovao i talijanski ambasador koji nije spominjao nikakve oči. Ta priča s ljudskim očima sigurno je tipičan produkt Malaparteove svemoguće mašte i njegove sposobnosti izmišljanja.
Ipak, 1941. Malaparte je doista posjetio Zagreb i Novi Sad, a 12. svibnja održao je govor u Talijanskom kulturnom institutu u Zagrebu. Već 20. tog mjeseca bio je u Monfalconeu na sastanku s Mussolinijem i Pavelićem. Za tad fašistički dnevni list Corriere della Sera opisao je skup kao pozitivan događaj, a poslije u ‘Kaputtu’ sve je preokrenuo naopačke." Nije ni čudo da je Malaparte skupa sa svojim životom intrigantan povijesni lik, ali i nevjerojatno plodan književni junak, čiji život bi se u romanu mogao rastegnuti i na više od ovih 500-tinjak stranica, kloliko su ispisali Rita Monaldi i Francesco Sorti.
S obzirom na to da je Curzio Malaparte i sam po sebi često uskakao u usta fabriciranjem događaja, zanimalo me koliko su stvari i događaji opisani u romanu "Malaparte, smrt kao ja" doista povijesno konzistentni, a koliko su autori morali upregnuti vlastitu maštu. "Priče u našim romanima uvijek su istinite, a fikciju koristimo samo kako bismo popunili crne rupe stvarne povijesti, trenutke i situacije o kojima nema dovoljno zapisanih detalja.
Na kraju svake knjige razgraničimo ono što je stvarnost a što fikcija te navedemo sve naše izvore koje smo koristili pri istraživanju. Primjerice, Pamela Reynolds doista jest umrla 1935. pavši s litice na Capriju – kao što je tvrdio i Malaparte – ali to da je mu je OVRA smjestila dio je i Malaparteove, ali i naše fikcije. Jednako tako, razglednica dr. Forstera Hitleru, koja je ukradena iz vile Mone Williams, je izmišljena.
No povijesno je dosljedno to da je Hitler u Prvom svjetskom ratu primljen u njemačku ratnu bolnicu za slijepe vojnike i da je prošao psihoterapiju s dr. Forsterom, koji je bio čuvar mnogih njegovih tajni i naposljetku umro pod misterioznim okolnostima", govori ovaj spisateljski par.
Stoga nije ništa čudno što se njihovi povijesni romani ne mogu svesti pod nazivnik običnih povijesnih romana; prije svega su to detaljno razrađene povijesne priče koje se uvelike oslanjaju na faktografiju, a tek onim malim, književno lijepim dijelom, na fikciju. Ne čudi ni to što su se u spisateljsku karijeru bacili s pričom o Attu Melaniju jer, naime, Rita je inače klasična filologinja koja se specijalizirala za liturgijski jezik Katoličke crkve, a Francesco je muzikolog čija je uža specijalnost rimska opera 17. stoljeća.
Njihova karijera čisti je dokaz koliko književnost može biti politički potentna i izazvati cijeli val bojkota i zabrana za koje smo svi mislili da pripadaju nekim drugim, diktatorskim vremenima. Ali kako i sami kažu, cenzura u Italiji je splasnula, a koliko je talijanska javnost žudjela za njihovim djelima, govori i činjenica da su Monaldi i Sorti potpisali ugovor s Palomar Filmom, najvećim talijanskim nezavisnim producentom, za scenarij o megalomanskom projektu TV serije o Danteu i Božanskoj komediji.
"Jednako tako, u Velikoj Britaniji postoji snažan interes za ekranizaciju romana o Malaparteu", navode u našem razgovoru. Njihov fokus u sljedeće dvije godine bit će pretežno posvećen filmskim i TV projektima, ali ipak imaju namjeru napisati posljednja dva naslova iz serijala o Attu Melaniju.
Ovaj bračni par dolazi i na Festival svjetske književnosti, stoga svi koji žele znati kako izgledaju i zvuče suvremeni talijanski književni prognanici iznimnog književnog talenta i nevjerojatnog radno-istražiteljskog fokusa, neka dođu i uživo se uvjere da naizgled bezopasna beletristika može itekako zatresti temelje najtvrđih državnih vlasti.
