"Papafigo - iz špilje u špilju" nova je prozna knjiga kratkih priča pisca i umjetnika Ivice Jakšića Čokrića Puka iz Bola na Braču, koji svoju biografiju voli sabiti u nekoliko riječi - "antifašistički umjetnik, borac protiv demokracije, turizma i Coca-Cole".
Knjiga je predstavljena u Bolu, gdje je autor, uz promociju, organizirao i izložbu "Najebali moj galebe", prikazavši skulpture galebova od različitih materijala, te izveo i show - performans brijanja svoje dugogodišnje brade koristeći tijelo kao umjetnost i dokazujući koliko vješto njegovo stvaralaštvo meandrira kroz različite umjetničke forme: književnost-likovnost-performans.
Ivica Jakšić Čokrić Puko autentična je i neponovljiva figura domaće umjetničke scene koja govori i stvara iz svoje izmještene pozicije otočanina koji sa svojeg škoja vidi bolje od mnogih koji su (navodno) u centru društvenih i kulturnih zbivanja. On je pisac, pjesnik, redatelj, scenarist, glumac... Sve što radi, radi angažirano i promišljeno, uvijek u skladu s problemima vremena. U knjigu "Papafigo..." kao da je zgusnuto utisnuo svu svoju filozofiju, sve ono kako vidi i doživljava svijet oko sebe.
Zbirka je to od 98 sažetih metaforičnih crtica koje dovode u pitanje baš sve - faze ljudske zajednice počevši od one prvotne koja je živjela u špiljama do modernih zajednica koje žive u vlasti konzumerizma te instant vrijednosti trendovskog i trivijalnog. Ako je špilja početak, mjesto i prostor iz kojeg je krenuo ljudski rod u takozvani put prema napretku, autor kroz svoje crtice poručuje da unatoč napretku koji nas je doveo u komfor i uređeni život, na spoznajnoj razini zapravo nismo odmakli previše iz te prvotne špilje.
Špilja je prostor našeg povlačenja i, slikovito, prostor življenja kakvo god ono jest. "Papafigo..." je pravi mozaik, patchwork misli i izreka u kojem su osvijetljeni momenti naše sadašnjosti - moglo bi se reći da je "Papafigo..." jedna distopijska satira mekog srca u kojoj će čitatelj sresti likove iz lokalne zajednice, ali i prepoznatljive likove iz političkog i javnog života.
Od prve stranice jasno je da autor kao književni postupak koristi apsurd i zaumnost, podsjećajući na avangardnog ruskog satiričara Danila Harmsa, a kad kao lika poveznicu uvodi Danilovu babu, asocijacija na Harmsa je neizbježna.
"Papafigo..." je supstrat poruka, intertekstualno premrežen, bogat citatima književnosti (Krleža, Ujević, Nazor i dr.), filozofije, riječima otočkog bolskog idioma koji knjizi daje poseban šarm i snagu, no bogat također frazama kojima se razmeće svijet medija i politike, stoga je jedno od zanimljivih pitanja koje knjiga otvara upravo pitanje jezika. Kao na dlanu, autor nam servira izmišljeni, konstruirani parajezik kojim se služe politika i mediji, izvlači uljepšane fraze iz agencijskih vodiča i PR-ovske floskule.
Koristi ih ne zato da poboljša literarnost teksta, baš naprotiv, da upozori koliko je važno bdjeti nad vlastitim jezikom kako ne bismo postali robovi umjetnih i sadržajno praznih jezičnih konstrukcija, a da toga nismo ni svjesni. Jedna od važnih tema koja je u podlozi mnogih priča, a kojom se autor bavi i u svojim dosadašnjim proznim i pjesničkim knjigama, kao i umjetničkim radovima je i fenomen turizma, primjerice, opsesija uspjehom turističke sezone.
Mještani Pukotova Bola prepoznat će bolna mjesta i likove svoje sredine, no Jakšić oduvijek tako piše i stvara - on nikad nije bio ugodan umjetnik iz pitoresknog ljetovališta s romansiranim pogledom na prostor u kojem živi, uvijek je bez straha ubadao u nezgodna mjesta otkrivajući gdje su to zajednica i pojedinac podbacili, gdje su izdali sami sebe i odigrali sami protiv sebe.
S obzirom na guste slojeve teksta, "Papafigo..." bi se moglo čitati u malim dozama, svaki dan jedna crtica za razmatranje - krećući se uvijek dalje, iz špilje u špilju, bilo onu vanjsku, špilju duha vremena, ili onu vlastitu, špilju osobne ljudske nutrine.
