Poznati i hvaljeni dramatičar i scenarist Ivan Vidić jedan je od izvođenijih, objavljivanijih i prevođenijih u svojoj generaciji; osim dvadesetak kazališnih komada izvođenih u brojnim kazalištima, tridesetak radiodrama, scenarija za filmove i libreta za opere, uvršten je u antologije ne samo hrvatske nego i europske drame, prevođen na desetak jezika i izvođen u inozemstvu ("Ospice", "Groznica" itd.). No povremeno se javi i proznim glasom, koji ne prođe izvan radara, kao nekakav nusproizvod ili odlagalište ideja koje nisu uobličene u dramskoj formi, a eto upravo se to dogodilo i nedavno, s objavljivanjem zbirke priča "San od tisuću ljeta".
Osobina Vidićevih dramskih tekstova, između ostalog, jest prepoznatljivost obrisa stvarnosti u kojima se zrcale likovi i situacije u raznim i raznolikim dramskim formama, stoga njegov prvi transfer u prozu, roman "Gangabanga" otprije 12 godina, nije začudio svojim odabirom žanra (krimić) niti njegovom dopunom koja ga je odvukla u pravcu satire.
"Bajka iz zemlje negativnih salda", s glavnim junakom bivšim braniteljem, kritičnošću prema tranzicijskom kapitalizmu i konzumerizmu, antikorporacijskim i anarhističkim idejama, bila je dopunjena i brojnim generacijskim i revolucionarnim, gotovo esejističkim dionicama i svakako izrazitim kritičkim odnosom prema pojavama recentne hrvatske zbilje. Kombinacija različitih pripovjednih tehnika, diskursa i digresija na trenutke je opterećivala i rasipala taj njegov prvi roman kao cjelinu, no ni u kojem segmentu nije nedostajalo ideja, pa i dramske dinamike.
Vidić se u međuvremenu oglasio i knjigom "Violator/Ona govori", kombinacijom lirske ljubavne proze i snažne alegorijske proze s glavnim junakom smještenim među zidovima psihijatrijske bolnice, u kojoj je eksperimentirao na više razina. Njegova nova zbirka priča sadrži ponešto od obje prijašnje knjige, no premda s romanom dijeli idejni okvir i nagnuće prema satiri, moglo bi se reći da je kraća forma, forma pripovijesti, mnogo bolje "sjela" odabranoj tematskoj preokupaciji.
Dvadeset priča koje donosi ova Vidićeva zbirka, i već od samog naslova iskazuje svoju satiričnost, prepune su namjernog zaoštravanja i pretjerivanja, čak i nadrealnih elemenata, s jednim glavnim razlogom – da bi se njima izazvao gorki smijeh i osjetio taj dramatični trenutak prepoznavanja, onaj u kojem, čitajući o vranama, teškim vremenima u kojima je i voda postala nedostupna ili o dvjema sestrama u suvremenoj bajci o opreci sela i grada, zastanemo uz pomisao kako je sve o čemu čitamo i čini nam se konstrukcijom, zapravo itekako moguće i postojeće upravo u ovom našem svijetu, sad i ovdje.
Zbog toga u Vidićevim pričama i ne postoji opreka između stvarne i paralelne stvarnosti, koliko god nam se to na prvi pogled može činiti, čak i onda kad je "pravi" život sveden na onaj koji se prikazuje na TV prijamnicima.
Čitav je niz aktualnih i gorućih tema kojih se Vidić dotaknuo u svojim pričama i začinio ih prepoznatljivim motivima stvarnog života, pa u svijetu ispražnjenih i prodanih prirodnih resursa, simbolici ropstva u krletci, grotesknom novom razredu Akademije, kupusarstvu ili Bandi Velikog petka prepoznajemo konkretno stanje zemlje (i šire od nje) kojom vladaju izrabljivanje ljudi, korupcija, besmislena birokracija, ekonomska kriza, političke igre, prezir prema umjetnicima, estradne zvijezde i njihovi "vlasnici", kojekakve interesne skupine i posvemašnja glupost koja se iz svega toga može iščitati.
U tome je smislu Vidićeva zbirka itekako kritična, angažirana i tužna, bez obzira na doze smijeha koje kod čitatelja izaziva, i to vrstom humora koji nikad nije baziran na dosjetki, jer je možemo čitati kao rezultat sveopćeg pesimizma koji je pronašao svoju literarnu nišu upravo u ovakvoj formi pomalo uvrnutih satira.
Zanimljivost je ove zbirke i u načinu na koji su neke od priča povezane, ulančane, vezane jedna uz drugu pojavom istih likova ili neke vrste nastavka, što utječe na kompozicijsku dinamiku i dojam cjeline zbirke koja nije tek odlagalište "rasutog tereta" koji se pisao i sakupljao tijekom godina.
Istina, kod nekih je priča primjetno gomilanje pretjerivanja jer Vidić definitivno nije pisac kojeg odlikuje posvemašnja pročišćenost i kristalna jednostavnost pripovijedanja; njegov je stil digresivan i pun znakova, ponekad eruptivan, ali sve to još funkcionira i ne nagriza odabranu formu. Tisućljetni san, o čijem otrežnjenju ovdje piše, san je sazidan od mnoštva uvjerljivih etičkih i estetičkih postulata koji su se u svojoj recentnoj stvarnosnoj dimenziji rasuli na dijelove od kojih je moguće sastaviti tek ovako groteskne, zabrinjavajuće i na tužan način smiješne slike.
