Amerika. Mjesto prijelaza. Sudar svjetova. Uzlet Novog uz evoluiranje Starog donio je uzlet sasvim nove kulture. Postojeće i sveprisutno, a opet tako mitsko odrednica je geografskog što ga Amerika zauzima na karti i prostornog u stvarnom životu. Imajući to na umu, lakše je shvatiti zašto Britanac Neil Gaiman za sraz “svojih” starih i novih bogova odabire referencijalnošću ispunjen, ali još dovoljno prazan američki prostor. U tradicijom natopljenoj Europi ili tradicijom sapetoj Velikoj Britaniji priča ne bi bila jednako uvjerljiva. Teško je danas, kad se Neil Gaiman profilirao u jednog od najvažnijih pisaca s početka tisućljeća, i zamisliti situaciju iz 2001., kad su nastali “Američki bogovi”. Gaiman je bio poznat samo zagriženim poklonicima stripovske umjetnosti, s “Nevermoreom”, književnom adaptacijom njegova scenarija za BBC, i “Zvjezdanom prašinom”, kao prvim izletima u književne vode. No upravo ga je citatnošću ispunjeno, opsežno djelo o srazu tradicije i modernosti, spoj američkog romana, fantastične priče i komadićaka raznorodnih, modernih i antičkih mitologija prokazalo kao vrsnog slalomaša neopterećenog žanrovskim ili kojim drugim književnim podjelama. Priča započinje puštanjem Shadowa Moona, osuđenog razbojnika, iz zatvora.
Razlog, kako to često biva, nije dobar - u prometnoj je nesreći izgubio suprugu, a njegovi dani besciljne tuge bivaju prekinuti kad mu tajanstveni Gospodin Srijeda ponudi mjesto svojeg tjelohranitelja. Ispostavi se da je Srijeda božanstvo bez velike pastve i to, pokazat će se, ne jedino uhvaćeno u pokušaju preživljavanja suludog američkog životnog ritma. No božanska ekipa ima problem - rijetki još vjeruju u njih, a bez vjerovanja njihovo je postojanje sasvim beznačajno. U Americi se, a ni ostatak svijeta na to nije imun, štuju nova božanstva - ona s televizije, interneta ili shopping centara te je, naravno, na pomolu prava oluja. Ovaj put ne između vjernika i nevjernika, nego između pravih i još “pravijih” božanstava. Tko će pobijediti možda i nije bitno jer u takvoj bitki pobjednika zapravo nema. Pobjednik je, možda, sam čitatelj kojem narativ “Američkih bogova” može poslužiti kao povećalo za novo iščitavanje dobro mu poznatih mitologija. Ono najvažnije u knjizi veće je od priča njezinih junaka, a sadržano je u osvješćivanju uloge koju Stari Bogovi, kroz utjecaj na sliku o svijetu, i Novi Bogovi, kroz oblikovanje ljudskih potreba i prioriteta, igraju u ljudskim životima.
Mitologije koje nazivamo “tradicijom” oblikuju granice naših kultura, ali kako se granice kultura mijenjaju, bogovi pristaju žrtvovati čak i besmrtnost kako bi se održali na životu. Jer živi su samo dok postoji vjera u njih. Kolika je važnost “Američkih bogova” u granicama popularne kulture svjedoči i objavljivanje posebnog, integralnog izdanja povodom desetogodišnjice izlaska knjige 2011. “Od autora preferirana verzija” je “podebljana” za 12.000 riječi koje izravno otvaraju prostor svojevrsnim nastavcima priče o Shadowu, “Crnog psa” i “Monarha udoline”. Nakon što je Algoritam 2003. objavio “prvu” verziju, Mitopeja, u minucioznom, dorađenom i poboljšanom prijevodu istog prevoditelja donosi za 60 stranica opsežniju inačicu, ilustracijama Daniela Egneusa pojačanog cjelovitog teksta. Premda su ljudi iz Gaimanove marketinške kuće 2001. nudili povrat novca svakome tko “ovo djelo ne bude smatrao boljim od Kingovih romana”, dva se majstora ne mogu usporediti. Dok jedan golim rukama kopa po najgoroj američkoj prljavštini i ostvaruje najgore noćne more, drugi kroz Ameriku kao metaforu upućuje na neuralgične točke svjetskog društva.
