U mladosti se, spomenuo nam je usput, družio s Brankom Miljkovićem. “Miljković je”, kaže naš sugovornik, “bio strašno violentan. Posjedovao je energiju koju ste mogli vidjeti. A istovremeno je, zapravo, bio uplašen. Došao je iz provincije, iz unutrašnjosti, i ja sam mu, kao i svim takvim nadarenim ljudima, spomenuo bih, recimo, Milovana Danojlića, nastojao pomoći gdje god sam mogao.”
Miljkovića i Ćosića istodobno su, prisjetio se, izbacili iz Partije. “Iz Partije su nas izbacili zato što nismo dolazili na sastanke. Nikakav drugi razlog nije postojao. I onda je opet jedna, posle vrlo važna liberalka, Zaga Golubović, koja nas je izbacivala, rekla: ‘evo dva retka izuzetka’. Miljković je bio samosvojan i grandiozan pesnik, a istovremeno malo splašen. Imao je razne erotske probleme. On je uglavnom jurio ulične devojke. Mnogo puta sam ga noću spašavao iz takvih situacija. Naravno, posle, kad je otišao u Zagreb, izgubio sam vezu s njim i bilo mi je žao.” S Borom Ćosićem razgovarali smo na našemu materinjem, danas zabranjenom, hrvatsko-srpskom jeziku, pa je intervju (ili subesjeda, kako bi rekao pokojni Bulcsu Laszlo) tiskan onako kako je i tekao...
Uz Boru Ćosića stalno je mali pas, mješanac, kojeg je lani udomio iz nekog bosanskog azila.
“Prošle godine kad smo ga dobili, kad je došao u Berlin, izbezumio se od grada, ljudi i vreve”, kaže Ćosić, s kojim smo razgovarali u Sheratonu, pijući kavicu s hladnim mlijekom i mineralnu vodu. “Strašno je simpatičan, pitom, ne pravi nikakve probleme, ništa. Izvukli smo ga iz tog azila, gdje je bio sedam godina. A ovih godinu dana otkako je u civilizaciji, potpuno se promenio. I strašno je omiljen kod prijatelja, to je postigao baš tom svojom finoćom, zapravo. U stvari, mogu reći, proleteri postanu najbolji, postanu simpatični kad malo dobiju, je l’, od života.”
BestBook: Kako se zove?
Zove se vrlo čudno, s obzirom na pitomost. Zove se Rambo.
BestBook: Ha, ha, ha... Recite, što vam Rambo znači u životu?
Poslije dvadeset i kusur godina, koliko živim sa Lidijom, prvi put osjećam da imamo neku porodicu. Njena djeca su velika i na razne strane otišla, a on je s nama. Ne samo da stanuje s nama, on putuje s nama po raznim zemljama. Od Berlina na ovamo.
BestBook: Imate tri adrese. Koliko ste često u Berlinu, koliko ste u Rovinju, a koliko ste u Zagrebu?
Berlin je, zapravo, naše stalno mesto. Živim u Berlinu 30 godina. Prvog marta je točno 30 godina otkako sam odselio. A u Zagrebu smo, onako, povremeno. Dođemo da vidimo decu i to je to. Rovinj, nažalost, sve manje koristimo posle pedeset pet godina, jer je kuća na na visu. Smeštena je gore pored crkve. Bila je predivna. Dvije trećine mog života je tamo prošlo. Ali više ne možemo oboje da se penjemo gore. Autom ideš, može se biti samo jedan sat, Imamo dole parking, tako da ćemo se najzad rešiti te kuće, sa žaljenjem. Moramo je prodati. Ali sve ono što je u njoj nastalo, tolike knjige su tamo napisane, to ostaje.
BestBook: Gdje ste najviše voljeli biti?
Pa ja se najbolje osećam u Berlinu, pre svega u Berlinu. U Njemačkoj sam bio u svakom gradu koji postoji, ali nikad ne bih živeo duže ni u Münchenu, ni u Hamburgu, ni na nekim još lepšim mestima. Berlin je nekakva moja nova domaja, domovina. I to je čudno: kad razmišljam o stvarima iz prošlosti, ja se ne sjećam toliko Knez Mihajlove ulice nego se sećam berlinskih ulica u kojima sam živeo kad smo došli u taj grad.
BestBook: Kako to objašnjavate?
Čovek menja svoja raspoloženja. Kod ljudi ništa nije ustaljeno. Jedan se ciklus završi, počne neki drugi. A ovaj moj sadašnji ciklus, to je trećina moga života.
BestBook: Rođeni ste u Zagrebu. Koliko se sjećate zagrebačkog djetinjstva?
Zagreb je stacioniran u mojoj knjizi koja se zove ‘Kratko detinjstvo u Agramu’. Dakle, to je tih pet godina. Rođen sam u Zvonimirovoj, ali uglavnom smo bili u Šenoinoj i na Tomislavovom trgu. I svi se čude što su moja sećanja iz tog perioda neokrnjena, tako da sam mogao bez problema napisati tu knjigu, koja nije izašla samo u Hrvatskoj nego je jako vole i u Njemačkoj. Izašla je i u Poljskoj i još nekim zemljama.
BestBook: Jeste li cijeli život živjeli od književnosti?
Da, to je većinom bilo tako. Ja sam bio dva ili tri puta angažovan negde u nekim drugim poslovima, ali to je sve bilo manje-više honorarno. Pre svega, bio sam u Avala filmu dosta godina kao dramaturg, pisao sam dijaloge, popravljao scenarije i tako dalje.
BestBook: Avalu je vodio čuveni Ratko Dražević?
Da. To je period Ratka Draževića i to je nešto možda najdragocenije u celoj istoriji tog preduzeća zato što je on doveo masu ljudi iz velikog sveta, iz Hollywooda. Tamo sam neke zvezde prvi put video uživo. Osim toga, Dražević je, uz svu svoju partizansku oštrinu i prošlost, imao neverovatan feeling, jedno osećanje za ljude sa filma, za umetnike, za sve nas. Neka vrsta slobode je tamo postojala za sve nas, bez obzira na taj oštriji režim. To je dovelo i do crnog talasa. Zapravo, crni talas tamo još u tom periodu i nije bio toliko intenzivan nego je taj naš rad u Avali bio neka baza za ono što će tek da se pojavi sa Makavejevom, Žikom Pavlovićem i Purišom Đorđevićem.
BestBook: Od kada do kada ste bili u Avali?
Radio sam u Avali od 1961. do 1963. godine, istovremeno dok sam bio urednik u reviji Danas, koja je izlazila dvije godine. U svom uređivačkom životu imao sam još nekoliko sličnih angažmana. Počeo sam vrlo rano – imao sam samo 20 godina kada sam uređivao list Mlada kultura. To je bio kratkotrajan, ali značajan list, jer je svojim naslovom nastavio tradiciju jednog predratnog studentskog časopisa. Zanimljivo je da sam već tada bio dio promotivne ekipe – nas četvoro-petero mladih ljudi tražili smo podršku od političkog vrha. Sjećam se svog prvog susreta s Milovanom Đilasom u politbirou – on nam je tada odobrio sredstva. Kasnije sam ga vidio još nekoliko puta, ali se jedan od najzanimljivijih susreta dogodio na premijeri predstave ‘Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji’ u Ateljeu 212. Đilas je tada sjeo pored mene, stolica do stolice, i prisjetili smo se našeg davnog susreta u birou.
BestBook: Kako je Đilas kotirao u to vrijeme? Na premijeri ste sjedili pored njega, a on je tad bio poprilično ozloglašen.
On je bio ozloglašen prije svega od strane vlasti. Kad sam ga prvi put sreo, 1952. godine, još uvijek je bio strogi boljševik. Nosio je odijelo nalik na uniformu, sjedio na stolu i bio prilično bahat. Međutim, samo godinu dana kasnije bio je razvlašćen. Zanimljivo je da sam se igrom slučaja zatekao na ulici baš u trenutku kada su on i Vladimir Dedijer napustili politiku. Gledao sam ih kako pješice odlaze u povijest.
Nakon toga ga dugo nisam susretao. Ponekad bih ga vidio na ulici, ali nikada nisam išao kod njega. Ono što je bilo ironično jest da su ga, nakon što je izašao iz zatvora, prvi okružili najcrnji reakcionari. Šta ja znam, Brana Crnčević i Matija Bećković. Da, tako je, točno. Ali on je, naravno, bio jedna istorija, a druga istorija je bila sa njegovom prvom ženom Mitrom Mitrović, koja mi je bila zaista izrazito blizak prijatelj i susjeda u Rovinju.
BestBook: Bili ste dobri s Mitrom?
Da, s Mitrom Mitrović bio sam izrazito blizak. Ona je u Rovinju imala kuću još prije nas – kada smo došli 1970. godine, ona je već bila tamo. Družili smo se intenzivno gotovo 30 godina.
BestBook: Da se vratimo na crni val, na crni talas. Dakle, kako je bilo moguće da se takvi kritični, opori filmovi, čija je poetika suprotna socijalizmu – a filmovi nisu lirske pjesme, za njih treba dati veliki državni novac – snimaju u Jugoslaviji? To je bila šaka u oko režimu?
To je jedan u stvari paradoks. U toj svoj oštrini, kritikama, poluzabranama i tako dalje, ti filmovi su ipak producirani. Oni su išli u svet, prikazivani su po festivalima, svetskim. I postizali su ogromne uspjehe. Pa evo, sad je Žilnik baš ovih dana ponovo u Berlinu, gde je pre 50 godina dobio Zlatnog medveda. I to je bila senzacija, je l’? ‘Rani radovi’ su bili ozloglašeni. Odjedanput su postali nešto vrijedno.
BestBook: Kako ste došli na ideju da ‘Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji’ ispričate iz ugla dječaka? Kako ste razvili taj pripovjedni stil – živopisan, tečan i duhovit?
Moja prva žena, pokojna žena, Lola Vlatković, volela je da u nekim solilokvijima pričam smešne stvari iz detinjstva. I onda je ona rekla - pa to ti možeš da skupiš malo. Sećam se da smo bili baš u Brelima tog leta, baš onda kad je pao Ranković ‘66., a ja sam počeo te sitnurije da skupljam. Čak sam kasnije u našoj kući imao čitav niz rečenica i malih floskula na pojedinim papirima. I to je sve stajalo na jednom stolu. Posle sam to, kao da radim na filmu, montirao. Samo sam se brinuo da neko ne otvori vrata, da promaja ne otpuše. To je tako nastalo. I onda se taj infantilni štimung nastavio u pričama o zanatima. ‘Uloga porodice’ nastala je od isprekidanih sećanja, koja se mahom tiču detinjstva. Pa je otud nastao taj metod, puerilnog, detinjastog pripovedanja. A kako deca i u klasičnim bajkama u stanju su da izvale kako je kralj go, i naši kraljevi narogušili su se na jednu prozu, zapravo veselu, lakrdijašku. Otud čitava ona kiša optužbi koje su je dočekale kao da je bio u pitanju poziv na ustanak. Ali svako nevreme se pre ili posle utiša, ta tanka knjižica svejedno nekako je preživela.
BestBook: Cijeli taj stil zapravo je neknjiževni?
Cela moja književnost je uperena protiv književnosti, ove oficijelne, visokoparne. Ja, naravno, imam u glavi ono na čemu inače stojim, to su pisci od Prousta, preko Sveva, do Nabokova, ali ipak se trudim da promoviram frazu koja nije strogo književna, nego više pliva u ovim skoro trivijalnim epizodama ljudskog govora iz života. I to se, naravno, posle očitovalo u najvećoj i najdebljoj knjizi, u ‘Tutorima’, gde postoje čitavi elementi pisani ili provincijalno ili malograđanski, možda čak onako kako bi rekao Rade Konstantinović, blesavo, blentavo. Nas dvojica smo inače promovirali taj vrlo dragocjeni oblik blesavljenja na kome toliko važne literature stoji, od Rabelaisa do Jarryja, od nadrealista do dadaista.
BestBook: Vrlo rano ste počeli pisati knjige?
Da. Prve moje knjige, kasnije ocjenjivane u raznim recenzijama kao prvi nadrealistički romani, nastajale su još u ranoj mladosti. ‘Kuću lopova’ pisao sam 1953., sa svega 21 godinu, ali je objavljena tek 1956. Prethodno je prošla kroz godinu dana odlaganja – knjiga je već bila odštampana, stajala je u izlozima, a onda je odjednom povučena. Postoje samo dve knjige u Jugoslaviji koje su zabranjene bez ikakvih administrativnih mera, prosto su nestale – moja ‘Kuća lopova’ i ‘Čovekov čovek’ Oskara Daviča. Oskar i ja smo se, eto, našli u istom problemu. Knjige su sklonjene iz knjižara. Ipak, nakon sedam-osam mjeseci ponovo su se pojavile, zahvaljujući sjajnoj dosjetki Ota Bihalji Merina. Kada su se iz Gradskoga komiteta pobunili i rekli da je to kontrarevolucionarna knjiga koja se uopće ne razumije, on im je uzvratio: ‘Kako može biti kontrarevolucija ako se ne razumije?’. I onda su se čak i polupismeni i poluinteligentni uhvatili za glavu i rekli - pa to je baš tako. Ali tu nije bio kraj kalvarije te knjige.
BestBook: ‘Uloge moje porodice’?
Da. Taj Čengićev film nije nikad dospeo u bioskope, kao što je istoimeni komad skinut posle 70 predstava. Smešno je što su ovu egzekuciju izveli kasniji novopromovirani liberali. Ono što je posebno zanimljivo jeste da je tu zabranu donela Latinka Perović, tada veoma važna politička figura a poslije liberalka. Kasnije, nakon 50 godina, nas dvoje smo se čak i zbližili, sarađivali oko nekih stvari. Ali, eto, tako je bilo. A što se tiče filma, on je prošao još gore. Bio je prikazan u Veneciji, dobio je jednu od nagrada, ne baš važnu, ali jednu od nagrada, i nikad nije bio pušten u bioskope u Jugoslaviji.
BestBook: Vlast je puhala i na hladno?
Kako sam bio zakonito dete beogradskog nadrealizma, prvi romani bili su takođe ‘nadrealistički’. Samo uza svu povremenu ‘nerazumljivost’, naišli su takođe na rogušenje cenzora, dogodi se da i otisnuta knjiga bude izvađena iz izloga. Samo što se posle nekoliko meseci skoro potajno onde našla. To pripada shizofreniji svakog represivnog režima, nelečenog na vreme. Kasnije bilo je i težih okolnosti, koje su pogodile pojedini film ili pozorišnu predstavu.
BestBook: Cijenite li Hašeka, koji također piše ležernim, pučkim stilom?
Hašek je, onako, pisac malo više za publiku. Prava nit satire koja nije svakodnevna, to je ono na čemu sam ja insistirao i sada, u poslednje vreme, još više radim. Pre godinu dana je izašla, ovde u Zagrebu, knjiga koja se zove ‘Profane’. To su pesme koje su stvarno na neki način pisane skoro svakodnevnim jezikom. Ali ne onako, recimo, kao Prevert, nego imaju nekakvu strukturu, sve su rimovane. Kao da ih je pisao Katul, a ja se na Katula u toj knjizi na nekoliko mesta vraćam. Knjiga koja upravo izlazi u Beogradu, koja se zove ‘Sama’, to je monolog ženske osobe koja pre svega nije mnogo obrazovana, a nije opet seljanka kao što je ona iz ‘Petrijinog venca’, nego građanka, ali sa puno naivnosti, i taj naivni jezik mi se čini najvažniji za dokazivanje bazičnih istina. Ona govori tako jednostavno i tako svakodnevne stvari koje pre svega izazivaju smeh. Jer su tako šašave. A moj izdavač je odmah rekao: ‘Pa to je kao onaj monolog Molly Bloom sa kraja Uliksa’. Isto tako na izgled nebulozno, ali naravno da ima neki za
BestBook: Što vi mislite o proizvodnji humora, smijeha? To je dosta podcijenjeno, a teško.
Humor kao natpis zakačili su na moje taljige od prvih dana, nisam ga skinuo do danas. Humor izvire na mnogo mesta. Moja važna kritičarka i promotorka Milica Nikolić je tvrdila da je smeh, humor, osnov čitavog mog pisma. Ali začudo, humor izvire iz nekih vrlo naizgled čvrstih i ozbiljnih diktuma i stila i rečenica. Pokazalo se da ovog ima ne samo kod Kafke, čak i u tako sofisticiranih pisaca kao što je Proust, postoje čitavi pasaži potpuno satirični, ako nije već i cela zamisao ovog golemog dela zasnovana na persiflaži. Tu su onda Svevo, Nabokov, ko sve ne...
BestBook: Da, Kafka je humorističan pisac. Recimo, kad kaže “cilj našeg puta je da nađemo put do našeg cilja”, to je virtuozno, duhovito...
Pa da! Kafka se može stvarno razumeti kao neko sprdanje. Nije to samo tragedija života u totalitarnom svetu nego je to prikaz ljudske prirode koja teži toj razigranosti. Napisao sam jednu veliku knjižurinu, ‘Mixed media’, u kojoj je kolaž zbiljskog i stvarnosti i onoga što iz te stvarnosti neposredno deluje kao artificijelno, kao umetnost, kao kreacija. I to je onda ta velika u stvari antologija primera za tu dvostrukost. Koja je u stvari vidna svugde, ja sad sabirem, toga nema kraja. Svaka najjednostavnija situacija iz života, jedan porodični ručak, jedna šetnja juče, sve to ima neku artificijalnu crtu u sebi. I te stvari su vidne svugde. Ja sam ih kopao i iskopao iz važnih knjiga i iz tekstova, iz novina, iz reklama, iz svih tih takoreći prizemnih oblika koji su za mene uvek bili presudni i najvažniji.
BestBook: Kako vi pišete? Imate neku dnevnu rutinu pa pišete od osam ujutro do podne ili kako kad?
Sad već ulazite u moj dnevni raspored. Da ga otkrijete, morali biste iz potaje pratiti moje dnevno kretanje. Ono što vam mogu odati, to je da je pisac spreman zamisliti čitave pasaže, ma gde i ma kada bio, da ih kasnije zapiše, stvar je tehnike... Pišem zaista u ranim satima pre podne, ali bude nešto i da se sjetim predvečer i tako, ali uglavnom dva-tri sata pre podne. Međutim, 70 godina svaki dan. Ja sam sad došao iz kuće pošto sam završio dvije-tri stranice na kojima radim.
BestBook: Na čemu sad radite?
To je takođe pitanje indiskrecije. Ono što mogu priznati, u ovim godinama autor pribegava nekoj vrsti sabira, u mom slučaju to bi bio nekakav vodič kroz ono što je prethodilo... Opet nisam izravni kreator nego montažer. Radim na jednoj knjizi koja se zove ‘Putovođ’. Ta knjiga, u stvari, treba da sabere sve iz tih mojih knjiga u malim odlomcima, to je zaista jedan pačvork, jedan krpež. Mnogo toga nisam pisao kao raspravu od početka do kraja nego stalno vodim dnevnik. Jedan veliki dio je već izašao u Beogradu od 2013. do 2020. A poslije sam, kad je to objavljeno, nastavio. Tu se vidi da iz dana u dan, kad se nečeg setim što se tiče baš jezičkog, jezičke upotrebe ili nekih primjera baš iz lingvistike, da se to rasulo na mnogo mjesta i to sad, kad skupim, izgleda kao da je pisano istog dana. A to je samo stvar montaže, a možda, moram reći, i nekog kontinuiteta onoga još što imam u glavi.
BestBook: Vaš kontinuitet u glavi je, moram reći, prilično impresivan. Imate odličnu memoriju.
Pamćenje je prirodno oruđe pisca, teško bismo došli do neke knjige ako bi se sve svelo samo na aktuelno zbivanje, jer ono je za mnoge od nas prilično bedno. Ne samo da se sećam pet prvih zagrebačkih godina nego se sećam manje-više svakog imena, svake situacije, svih ljudi. Naravno, ne sve od jedan puta, ali sve. Nema stvari na koju sam zaboravio.
BestBook: Recite mi u kakvom su Vam sjećanju ostali Jugoslavija i socijalizam, sa svim njihovim mijenama, od ‘50-ih do 1990.?
Setiti se stare države značilo bi elaborirati golemi materijal svih onih, često disparatnih, pojedinosti, kojih na našu sreću bilo je mnogo, to je bilo naše bogatstvo. Kako će ono dalje biti vrednovano, posao je za istoričara. To je jedna strašno zanimljiva epoha koja još uvijek nije razjašnjena do kraja. Ne samo što je to u političkom smislu bio jedan izgred prema ostalim zemljama socijalizma nego je tu bilo toliko diskrepancija iz dana u dan između neke strogosti i neke pune slobode. Slobode koje nema ni u tzv. današnjim demokratijama. Pa ovo danas u Srbiji, to je gola diktatura prema Titovom vremenu.
BestBook: Gore?
Pa sigurno. To je užas. Pa to ovi mladi ljudi na ulicama pokazuju. Tamo je sve pod jednim diktatom. Tito je bio diktator prvog reda, ali je bio diktator sa nekom pameću u glavi. A ovo je jedan diktator manje-više idiot. To je velika razlika. Pa da. Ovaj isto ništa ne da i u sve se pača. Tito se nije baš u sve pačao. On je poslije rekao: ‘Ovo baš nije mi po volji, šta ja znam’. Više su neki njegovi poslušnici gonili ljude, umetnike. A nije on lično. Jedan kavanar iz Frankopanske samoinicijativno je dovukao merdevine na trg, gde je skinuo tablu sa natpisom Titovog trga, samo se žalio da je ploča bila suviše teška. Zato što nije razumeo specifičnu težinu ovog državnika. Kasnije je te iste lotre uneo u pisoar vlastitog bistroa i tamo se obesio.
Da je, dakle, ono u čemu danas žive svi naši narodi neuporedivo gore, ne treba posebno dokazivati. To se najpre odnosi na Srbiju, ali ni ostali nosu daleko... Poučna je anegdota iz starog intervjua Borisa Marune. Kaže kako su dve hrvatske obitelji, na prvi znak nove Hrvatske, pohrlili iz Australije, podigli kuće u okolini Zagreba, samo što su posle pet godina te kuće prodali i vratili se natrag na daleko ostrvo...
BestBook: Ne sjećam se tko je to točno rekao, možda Marko Nikezić. Oni su svi govorili, ti poslušnici, ‘Tito, to smo svi mi’, a zapravo su mislili ‘Svi smo mi Tito’...
Da, to su te floskule ovako koje čovjek voli da ima u sebi da se poistovjećuje sa nekim idolom ili sa jednim vođom. Ali velika je razlika između njega i onih koji su bili ispod njega. On, naravno, ima težak krimen na sebi s tim Golim otokom i takvim stvarima, ali u mnogo čemu je on neuporedivo različit. Ne samo od raznih brežnjeva i ne znam koga. Nego i od ove današnje gospode koji tu su premijeri i tamo su premijeri.
BestBook: Tuđman, Milošević, Alija Izetbegović, što mislite o njima?
Izetbegović je bio verski vođa, u to se ne pačam, sa Tuđmanom sam imao neuspelu prepisku, o Miloševiću kao prononsiranom idiotu nemam šta reći. Slobodan je bio stvarno jedna klinička pojava. On je od jednog skoro mizernog bankarskog činovnika odjedanput vidio u sebi nekog profeta, nekog vođu nacije, neku mitsku osobu i potpuno se deformisao. Ali svi se deformišu. Vrlo malo je ljudi na vlasti koji nisu deformisani.
Ali zanimljivije bi bilo da neki fiziognomičar, jedan Lavater, pozabavi se onim grimasama aktuelnog premijera: otkud to neuobičajeno razvlačenje usana, oni tikovi oko očiju, ta sveukupna igra mišića na njegovom licu...
BestBook: Kako bi rekao lord Acton, moć korumpira, a apsolutna moć korumpira apsolutno. Vrlo je malo razumnih.
Da, prije svega moć je nešto što je meni potpuno strano. Ja to ne razumijem. Ne razumijem da neko želi da bude moćniji nego što može biti. Kao što ne razumijem ni poriv za takmičenjem. Kritičan sam prema sportu, koji ima nekakvog smisla u zdravstvenom pogledu, da mladi ljudi ojačaju tijelo i tako dalje. Ali sport pre svega izaziva meni neprijatan princip natjecanja. Potpuno je idiotski da se netko trudi pretrčati 100 metara djelić sekunde prije nego neko prije njega. To je potpuno besmisleno. Ili ovi što bacaju komad pleha u polje diskobolkinja pa misle da su zvezde Hollywooda. A osim toga, sport vrlo opasno naginje totalitarnog sistemu jer, kad pomislimo na sve olimpijade, na sve sletove, pa to su farse. To je apsolutno nešto što sa mnom, sa mojim osećanjem sveta, nema nikakve veze.
BestBook: Spomenuli ste Vučića. Srbijom se već tri mjeseca valjaju protesti studenata, drukčiji od svih koje smo do sada viđali...
Oni imaju svu moju potporu, mada sam ja uvijek bio sklon individualizmu. Malo je nejasna situacija. Ako neko izađe na ulicu i protestuje, on ulazi u neku političku borbu, a oni su protiv politike. To je prva diskrepancija. A druga je to što su oni ipak masa. Čim je čovjek u masi, on gubi svoju individualnost. Ono što je sramno današnja je neskrivena podrška briselske gospode beogradskom diktatoru: ostaće to kao neizbrisiva mrlja na celoj povesti evropske komisije. Moć na čemu se drži ambicija srpskog vođe, i dalje mi je materija nejasna, valjda zato što ni takmičarski duh baš se ne prima za mene. Otud moja rezerva prema sportu, potpuno mi je bedasta ambicija da se pretrči sto metara za delić sekunde manje od prethodnih. A Vučić računa na večnost svog šampionskog rezultata, zaboravivši da i mnogo veći olimpijski rekordi pre ili posle bivaju oboreni.
BestBook: Živite u Njemačkoj i dobro poznajete tamošnje stanje. Možete li reći da je taj eksperiment Angele Merkel sa Sirijcima i imigrantima s Bliskog istoka uspio ili je propao?
To, nažalost, polako propada, ali vrlo je zanimljivo. U vašem listu sam nedavno pročitao članak o srpskom Sretenjskom ustavu. To je jedna rana, čudesna pojava. U dijelu gdje govori o izbjeglicama, o svima onima koji dolaze u zemlju Srbiju, kaže da oni tim dolaskom postaju slobodni. To je nešto čudesno i to je ono što je Merkelica imala u glavi. To se deformisalo, s jedne strane iz praktičnih razloga, jer je bilo previše toga, a s druge strane to su iskoristili desničari da pokažu svoju palanačku filozofiju.
Oni se žele ograditi, u svoje dvorište, u svoju naciju, u svoju državu. Iako, i nacija i država, to su sve izmišljotine i pronalasci novijeg doba. Ranije su postojali samo ljudi, a onda su počeli da budu Sloveni, Germani ili građani Rumunije i Moldavije, to je sve bezveze.
BestBook: Recite mi na kojem jeziku da ja ovaj vaš intervju skinem? Vi govorite malo hrvatskim, malo srpskim, malo srpsko-hrvatskim. Hoćemo to unificirati ili ostavljamo ovako, u mješavinu?
Moj jezik je onaj koji je sad u stvari zabranjen, srpsko-hrvatski, ali ja nikada ne govorim zvanično kakav mi je jezik. Ja zaista pišem srpskom ekavicom, osim kad napišem nešto krležijansko, to je izuzetak. I na mnogo drugih mesta koristim jezik koji imam u uhu jer moja porodica po maminoj liniji su Slavonci i mnogo toga sam zadržao u uhu od njih. Dakle, pišem ekavicom, ali kad treba, ja iskoristim neku riječ hrvatsku.
BestBook: Recite mi kako vidite budućnost ovih republika: Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije. Kako vidite njihovu budućnost?
Pa to zavisi samo od Srba, Bosanaca i Hrvata jer to niko ne može...
BestBook: Pa ne zavisi samo od Hrvata, Srba i Bosanaca. To zavisi i od Amerikanaca, Nijemaca, Rusa, Turaka...
Ma da, ali to je ipak sve manje, to više nije baš turski režim. Uvek se mogu pronaći neki modusi da čovjek bude samostalniji. Naravno, ekonomija je presudna jer, ako nemaš sredstava, onda nemaš ni slobodu. Međutim, sve će morati kad-tad da se nekako urazumi jer ovo je period u kome smo sad potpuno nerazumni. Naravno, opet zahvaljujući dvojici ili trojici idiota, ludaka.
BestBook: Na koga mislite, na Trumpa?
Mislim i na Putina, i na Trumpa, i na ko zna koga još sve. O Trumpu mogu samo reći da ne razume kako na svojim dvorima drži jednog Raspućina. Putin i Trump su ljudi koji imaju tu takozvanu zapravo fiktivnu moć. Jer nema ništa u njima i oko njih. Šta može on biti moćniji? Kad ima, naravno, potpuno isti fizikus kao i svako od nas. Ne može imati sto odela od jedanput nego jedno. Može jesti samo jedan put ili dva puta dnevno, a ne petnaest puta. Prema tome, to je sve limitirano. Jedino što neko ima, šta ja znam, nekakvu uvrnutost. Ja recimo kod Putina vidim odavno jednu onako smešnu devijaciju. On nosi sat na desnoj ruci, a u desnoj ruci mogu nositi samo levaci. A on to nije. To je neka njegova, rekao bih, sviroheta. A i mnogo drugih stvari. Da ne govorimo o aroganciji, potpuno malignoj zamisli, da jednu zemlju izmiče sa karte svetske...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Tito je bio za narod