Kultura
280 prikaza

Bruno Schulz, rob umjetnosti koji je htio poniženja

1/3
Bruno Schulz, autoportret
Iako je bio pod zaštitom gestapovca Josepha Landaua, austrijskog snoba koji se predstavljao kao arhitekt, iako je bio stolar, Schulza je u studenom 1942. godine na ulicama grada, kao psa, ustrijelio jedan drugi gestapovac

Sarajevski Buybook pokrenuo je nedavno jednu iznimno zanimljivu ediciju pod naslovom "100 godina u 10 knjiga". Radi se o projektu, kako stoji u opremi knjige, "Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga", koji je ostvaren uz financijsku potporu Europske komisije. Dosad je objavljeno sedam naslova od planiranih deset, među kojima su književni klasici poput "Šale" Milana Kundere, "Tuđe krvi" Simone de Beauvoir, "R.U.R." Karela Čapeka i "Ulica krokodila i druge priče" Brune Schulza, ali i neke knjige novijeg datuma, poput romana "Zemlja drugih" Leile Slimani. Schulzove pripovijetke su, zahvaljujući ovoj ediciji, prvi put, čini mi se, prevedene i objavljene u Bosni i Hercegovini. Prevela ih je Milica Markić.

U ovoj knjizi nalazi se gotovo sva književna zaostavština Brune Schulza čiji kostur čine dvije zbirke priča: "Dućani cimetne boje" iz 1934. (ovdje "Cimetaste bakalnice") i "Sanatorij pod klepsidrom" ("Sanatorij u sjeni pješčanika") iz 1937. godine. Prva i najpoznatija Schulzova zbirka, "Dućani cimetne boje", objavljena je u Beogradu 1980. godine u prijevodu beogradskog polonista Stojana Subotina pod naslovom "Manekeni", prema jednoj od priča iz zbirke koja je u Buybookovu izdanju prevedena kao "Krojačke lutke". Osnovna zamjerka ovoj knjizi, ne znam je li i u drugim knjigama iz edicije isti slučaj, nedostatak je pogovora. Sva izdanja Brune Schulza za koja znam imaju pogovor u kojemu se pojašnjava jedinstvena književna poetika ovoga pisca, a ujedno se i progovara o njegovoj tragičnoj sudbini. U posljednjem hrvatskom izdanju ove zbirke (Litteris, 2005.) uvršten je sjajan pogovor prevoditelja Dalibora Blažine pod naslovom "Grešne manipulacije Brune Schulza". U Buybookovu izdanju, za razliku od Litterisova, nedostaje, također, i "Ekspoze o Dućanima cimetne boje", koji je napisao sam Bruno Schulz, a koji je prvi put objavljen u Poljskoj 1986. Isti izdavač, Litteris, objavio je dvije godine kasnije, 2007., zbirku "Sanatorij pod klepsidrom" te tako kompletirao jedan od najzačudnijih književnih opusa 20. stoljeća. Isto to napravio je i Buybook sa svojim izdanjem.

 | Author:

Bruno Schulz rođen je 1892. godine u Drohobyczu (današnja Ukrajina), u židovskoj trgovačkoj obitelji u kojoj se govorio poljski jezik. Upravo je očeva trgovina poprište Schulzovih priča u kojima je središnja točka mitizirani lik oca o kojemu na najbolji način govore prve rečenice iz priče "August", kojom započinju "Cimetaste bakalnice", i koje spadaju u one antologijske "prve rečenice" svjetske književnosti, a koje u prijevodu Milice Markić glase: "Kad dođe juli, onda moj otac odlazi na široke vode i mene, moju majku i starijeg brata ostavlja na milost i nemilost bijelih od jare i omamljujućih ljetnih dana. Ošamućeni tom svjetlošću, listali smo veliku knjigu raspusta čije su stranice gorjele od bljeska, a na dnu su imale vrtoglavo slatku srčiku zlatnih krušaka". U ljeto 1941. godine Schulzov rodni grad zaposjedaju nacisti. Grad je prije toga, još za Schulzova života, najprije iz austrijske potpao pod poljsku, a zatim pod sovjetsku jurisdikciju. Iako je bio pod zaštitom gestapovca Josepha Landaua, austrijskog snoba koji se predstavljao kao arhitekt, iako je bio stolar, Schulza je u studenom 1942. godine na ulicama grada, kao psa, ustrijelio jedan drugi gestapovac, Landauov oponent Guinther. U tom periodu, od nacističke okupacije pa do smrti, Schulz je maštao o bijegu u varšavski geto, s čime je povezan jedan košmarni san koji nevjerojatno dobro opisuje Stojan Subotin u pogovoru "Manekenima": "U njegovoj mašti to željeno bekstvo u Varšavu završavalo se na nekoj zabačenoj železničkoj stanici mlazom iznenadnog svetla upravljenog u njegovo preplašeno lice, zlobnim lupkanjem žandarmskog prsta u prozor voza i pozivom: 'Komm, du, Jude, kom!'...". U Subotinovu pogovoru opisan je i trenutak smrti Brune Schulza: "Tada ga je sreo jedan drugi gestapovac, zvao se Ginter. 'Bist du Schulz?', zapitao je kratko. Upitani je zbunjeno i plašljivo potvrdio, a odmah zatim se srušio pogođen s dva metka".

Svjetska afirmacija Schulzove proze uslijedila je tek početkom šezdesetih, a započela je 1959. godine, kad je objavljen francuski prijevod njegove priče "Mrtva sezona", nakon čega je, 1961., u tri zemlje objavljen prijevod "Dućana cimetne boje": u Francuskoj, Njemačkoj i Jugoslaviji. Kad je riječ o ovom piscu, posebno poglavlje zauzima utjecaj koji je ovaj pisac izvršio na brojne druge pisce. Na ovim prostorima Schulz se najviše dovodio u vezu s Danilom Kišom, iako Kiš u svojim zapisima nigdje ne spominje Schulzovo ime, što je mali misterij, jer je nesumnjiv Schulzov utjecaj na Kišovu obiteljsku trilogiju. U tom kontekstu spominje se jedna izjava američkog pisca Johna Updikea, kojemu se navodno Kiš jednom povjerio rekavši mu "kako je za njega Bruno Schulz Bog". U opremi Buybookuva izdanja knjige navedena je izjava Olge Tokarczuk koju je dala za britanski Guardian: "Schulzove prekrasne, emotivne, značajne priče podigle su poljski jezik na sasvim drugi nivo. Volim ga, a istovremeno i mrzim jer nema načina da se natječem s njim. On je genij poljskog jezika". Isaac Bashevis Singer je za njega napisao: "Da je Schulzu bilo dopušteno da proživi svoj život, možda bi nam dao neizreciva blaga, ali ono što je uradio u svom kratkom životu bilo je dovoljno da ga učini jednim od najupečatljivijih pisaca koji su ikada živjeli". Posljednjih desetak godina života Schulz je radio na romanu "Mesija", čiji je rukopis izgubljen. Kako bi izgledala povijest svjetske književnosti da je ovaj rukopis kojim slučajem sačuvan? Mali djelić tog majstorstva da se vidjeti iz priče "Starostavnik" ("Knjiga", u Litterisovu prijevodu) kojom započinje zbirka "Sanatorij pod klepsidrom", a za koju se vjeruje da je dio romana "Mesija".

 | Author: Bruno Schulz, autoportret Bruno Schulz, autoportret

Ipak, najviše se pisalo o odnosu Brune Schulza i velikog poljskog pisca Witolda Gombrowicza, s kojim je Schulz prijateljevao od sredine tridesetih godina, pun udivljenja prema Gombrowiczevoj prozi, dok je Gombrowicz, s druge strane, bio poprilično suzdržan u vezi Schulza. Na nekoliko stranica svog znamenitog "Dnevnika", koji mnogi smatraju najvišim dometom poljske proze uopće, Gombrowicz piše o Schulzu, i to nakon što je objavljen francuski prijevod "Dućana cimetne boje". "Preda mnom je Bruno Schulz, u francuskom prijevodu. (...) Odavno sam znao za to izdanje, koje je s velikim naporom pripremano, a ipak, kad sam ga vidio, uzdrhtao sam. Što će biti? 'Ćorak' ili svjetski uspeh? Njegova srodnost s Kafkom može mu jednako dobro prokrčiti put, kao i da ga zatvori. Ako kažu da je to još jedan rođak više, izgubljen je. A ako uvide svojevrsni sjaj, vlastitu svjetlost koja izbija iz njega kao iz fosforizujućeg insekta, mogao bi kao po loju ući u maštu koju su već obradili Kafka i njegov rod... i tada će ga ekstaze gurmana izbaciti u visine. I, ako velika poetiziranost te proze ne umori previše, zadivit će..."

Pogotovo se često citirala kontroverzna Gombrowiczova izjava iz koje je vidljiv osebujni karakter ovoga pisca: "Po mom shvaćanju, to je izgledalo ovako: Bruno je bio čovjek koji se odricao sebe. Ja sam bio čovjek koji je tražio sebe. On je htio smrt. Ja sam htio ostvarenje. On se rodio za roba. Ja sam se rodio za gospodina. On je htio poniženja. Ja sam htio biti 'iznad' i 'više'. On je bio židovske rase. Ja sam bio iz poljske plemićke obitelji". Na još nekoliko mjesta Gombrowicz opisuje Schulza kao mazohista po prirodi, kao fanatika i "roba umjetnosti": "Stupio je u taj samostan, povinovao se njegovu strogom režimu, ponizno je ispunjavao najstrože zapovjedi, da bi postigao savršenstvo".

Ipak, meni je daleko najzanimljivija jedna druga Gombrowiczeva misao o Schulzu, koja ne govori toliko o Schulzu koliko o samom Gombrowiczu: "Moja priroda nikad mi nije dopustila da mu priđem drugačije osim s nepovjerenjem, nisam vjerovao ni njemu ni umjetnosti. Da li sam ikada pošteno pročitao, od početka do kraja, neku njegovu pripovijetku? Ne - bile su mi dosadne. Sve, dakle, što sam morao da mu kažem, moralo je da bude oprezno, da ne bi shvatio da je u praznini, koja ga je u meni vrebala".

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.