O tome da je europsko, a samim tim i svjetsko kazalište već neko vrijeme u prilično dubokoj krizi mogu posvjedočiti svi oni koji uzalud pokušavaju, obilazeći razne kazališne metropole (i kazališne provincije), naći onu predstavu koja će ih “pokrenuti” ili o kojoj će barem moći razmišljati na putu od teatra do kuće. Rijetki su takvi primjeri, napose u i našim sadašnjim teatarskim prilikama, koji bi simbolički označili ako ne novu eru, onda barem obećavajuću predstavu koja bi anticipirala buduće smjerove suvremenog teatra. “Staro je pošlo, novo nije došlo”, davno je rekao jedan od simpatičnih Čehovljevih dramskih gubitnika, a nama ne preostaje ništa drugo nego da se u tom međuprostoru pokušamo snaći, vjerujući kako će i teatru uskoro osvanuti neko bolje vrijeme. No ono što mi je tu nadu učinilo upitnom bila je predstava prestižne svjetske plesne skupine Peeping Tom, koju sam odgledala u pariškom predgrađu Créteil, a u kojoj se tako očito prezentira odustajanje umjetnika ne samo od novih narativa ili u ovom slučaju formi, nego na neki način i od samog teatra.
Jer kad se otvori zastor u novoj izvedbi, zagrebačkoj publici omiljene belgijske skupine koja je punila dvorane Festivala svjetskog kazališta, ugledaju se olupina jedrilice, nepregledni ledeni krajolik i posada beznadno preživjelih. Predstava neobičnog naziva “62° 58’, W 60° 39’” započinje tako nemogućom i zastrašujućom situacijom te pitanjem - kako preživjeti i vratiti životu kakav smo poznavali? Nejasno je kako su ti avanturisti ili točnije životni gubitnici zapeli u ovoj nevolji jer su njihove GPS koordinate (S 62° 58’, W 60° 39’) pokazivale za njih točnu lokaciju u arktičkoj vodi otoka Deception. No prije nego što publika dobije odgovore na ta pitanja, a izvođači se (ne)uspiju izvući iz te neugodne situacije, priča se raspada kako bi otkrila “kompleksnu traumu koja je potaknula redateljev opus, traumu koju izvođači više ne žele izvoditi”. I postavljaju se nova pitanja - što želimo stvoriti na pozornici u današnje vrijeme? Je li teatar jedini način na koji možemo procesuirati svoje traume? Koju poeziju ostavljamo iza sebe? Koju poruka? Je li vrijeme da već jednom prestanemo stvarati? I trebaju li se izvođači napokon oduprijeti redateljevu konceptu i napustiti kazalište? I dok u najnovijoj kreaciji Francka Chartiera krhkost zauzima središnje mjesto, potraga za istinom i autentičnim emocijama tjera umjetnike na prelaske raznih granica. Tijekom procesa stvaranja razotkrivaju ne samo svoje emocije, nego i svoje živote te se u ovoj predstavi odluče suprotstaviti redateljevoj namjeri zahtjevnog scenskog istraživanja. “Nakon godina žrtvovanja, voljnog ili prisiljenog, pitaju se što bi se dogodilo da odbiju. Fikcija i stvarnost su prekinuti u pokušaju da se pobjegne iz začaranog kruga nasilja. Izvođači pokušavaju izvesti revoluciju, kraj svega, novi početak. Ali moglo bi to biti samo još jedno djelo fikcije”, pojašnjava se u programu.
Plesač, koreograf i suosnivač skupine Peeping Tom, Franck Chartier, osmislio je koncept predstave u predstavi, procesuirajući traumu stvaranja u nemogućem arktičkom krajoliku. Jednako zbunjujuća kao i zabavna u luku od humornih dijaloga do komičnih parodija, izvedba se fokusira na izvođače koji su se bavili tako duboko istraživanjem autentičnih emocija da više nisu u stanju razlikovati stvarnost od izvedbe. Viču i bune se protiv glasa redatelja, insceniraju male pobune, za koje gledatelji više nisu sigurni jesu li stvarne ili samo dijelovi teatarske manipulacije. Ono što je možda i najčudnije u predstavi način je na koji je bazično plesna skupina Peeping Tom odustala ovdje ne samo od teatra, nego i od plesa. Jer u od “62° 58’, W 60° 39’” se gotovo uopće ne pleše, nego se neprestano glumi, dok s druge strane izvođači na pozornici koriste prava imena aludirajući na ideju da možda uopće ne glume. Sve je to atipično za slavnu belgijsku skupinu, no nažalost tipično za naše vrijeme, u kojem čak i oni najbolji u teatru odustaju ili se pitaju - treba li se uopće popeti na scenu? Što je “autentična” tuga u svijetu TikToka, pita se pak Franck Chartier koristeći romantične klišeje o tuzi i gubitku, pa čak i klišeje o okolišu kako bi naglasio svakako tužnu činjenicu da je kazalište izgubilo oštrinu i postalo danas ustajalo.
