Čak i oni najbolji u teatru odustaju ili se pitaju - treba li se uopće popeti na scenu?

O tome da je europsko, a samim tim i svjetsko kazalište već neko vrijeme u prilično dubokoj krizi mogu posvjedočiti svi oni koji uzalud pokušavaju, obilazeći razne kazališne metropole (i kazališne provincije), naći onu predstavu koja će ih “pokrenuti” ili o kojoj će barem moći razmišljati na putu od teatra do kuće. Rijetki su takvi primjeri, napose u i našim sadašnjim teatarskim prilikama, koji bi simbolički označili ako ne novu eru, onda barem obećavajuću predstavu koja bi anticipirala buduće smjerove suvremenog teatra. “Staro je pošlo, novo nije došlo”, davno je rekao jedan od simpatičnih Čehovljevih dramskih gubitnika, a nama ne preostaje ništa drugo nego da se u tom međuprostoru pokušamo snaći, vjerujući kako će i teatru uskoro osvanuti neko bolje vrijeme. No ono što mi je tu nadu učinilo upitnom bila je predstava prestižne svjetske plesne skupine Peeping Tom, koju sam odgledala u pariškom predgrađu Créteil, a u kojoj se tako očito prezentira odustajanje umjetnika ne samo od novih narativa ili u ovom slučaju formi, nego na neki način i od samog teatra.