Kako secirati sama sebe, bezbolnim, a ujedno najbolnijim postupkom? Mladom fotografu i bivšem fotoreporteru Ivanu Buviniću (1994), studentu diplomskog studija fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, istraživanje dubokih kolektivnih rana kroz raščlanjivanje vlastitog iskustva jedna je od, zasad se čini, omiljenih umjetničkih opsesija. Nakon što je prije pandemije postavio izložbu “Sigurna kuća”, u svim nesigurnostima skrivenim iza, navodno, najsigurnijih zidova na svijetu, Buvinić je ovih dana u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar postavio izložbu “Autopsija”, koja naoko jednostavnim, svakodnevnim slikama, otvara prostor razgovoru o mjestu nastanka i načinu suočavanja s traumom. Ona je, pokazuju fotografije, prije svega svakodnevna, pa takvo mora biti i njezino razrješenje, a ima li boljeg mjesta za to od obiteljskog stola, boljeg načina od njegove transformacije u hladno mjesto za izvođenje obdukcije i oštrijeg postupka od golog, a opet emocijama snažno omotanog predstavljanja? Radovi Ivana Buvinića, prožeti u jednostavnost sabijenom emocijom, ranije su nagrađivani na Bijenalu hrvatske mlade fotografije i dva puta na natječaju Rovinj PhotoDays, a fotografije iz serije “Romsko naselje Josip Rimac” nalaze se u fundusu zagrebačkog MUO-a i Muzeja Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu.
Express: Teme dviju tvojih samostalnih izložbi, ‘Sigurne kuće’ i ‘Autopsije’, snažno su određene tematima tvojeg djetinjstva. Krije li se ondje i korijen tvojeg interesa za fotografiju? Kad si osjetio prvi impuls za bavljenjem fotografijom i u kojem si trenutku odlučio interes pretvoriti u poziv?
Od ranog djetinjstva bio sam znatiželjan i otvoren za razna iskustva, htio sam sve probati. Imao sam zaista puno interesa, svirao sam u bendu, vozio skate, trinaest godina sam se bavio sportom. Mislim da je cijeli taj period, kad pogledam unatrag, bio traženje sebe i načina na koji se mogu izraziti i biti prisutan u društvu koje me okružuje. Posljedično tome, poželio sam se, iz hobija, okušati i u fotografiji. U tom trenutku počeo sam istraživati fotografski medij. Puno sam čitao, gledao fotografije i fotografirao, svakodnevno. To je bilo prije devet godina i od tada jednostavno nisam prestao.
Express: Prije no što si počeo studij fotografije na zagrebačkoj ADU, nekoliko si godina radio kao fotoreporter. Koliko ti je to iskustvo pomoglo u budućem profiliranju? Uspoređujući iz sadašnje perspektive, koliko su bavljenje fotoreportažom i rad na fotografijama kakve danas snimaš slični, a u čemu se razlikuju?
S osamnaest godina sam vidio oglas za posao fotoreportera i pomislio da je to super prilika da se naučim osnovama i da steknem iskustvo. Osim toga, taj posao mi je bio način i prilika da se osamostalim i financijski uzdržavam. Nakon nekoliko godina rada za lokalni novinski portal postao sam frustriran. Shvatio sam da nemam vremena baviti se fotografijom na način na koji me ona interesira. Radio bih po cijele dane i sve se više udaljavao od umjetničke fotografije, one koja me i privikla samome mediju. Odlučio sam to promijeniti te sam otišao na prijamni na ADU. U fotoreportaži sam morao raditi brzo i dokumentirati događaje ili ljude prema kojima nisam imao nikakav osobni interes. Sad radim potpuno drugačije. Odgovara mi sporiji i intimniji proces. Taj posao mi je pomogao u fotografskom razvoju i u preciznijem određivanju smjera u kojem se želim kretati.
Express: Ima li, naposljetku, jednog bez drugoga? Bi li se danas mogao toliko razotkriti da nemaš iskustvo zaranjanja u tuđe priče?
Dok sam radio posao fotoreportera, nisam uopće zaranjao u tuđe priče. To je bio posao u kojem je fotografija bila tretirana kao puka informacija, bez ikakvih autorskih intervencija. Tad nisam niti imao priliku napraviti fotoreportažu u pravom smislu te riječi kao niti baviti se temama koje su me tad interesirale.
Express: Skloni smo vjerovati da se umjetnici umjetnošću s nečim obračunavaju; slikari kroz slike, pisci riječima, a fotografi fotografskim ciklusima. Vrijedi li to i za tebe?
Vrijedi. Ponajprije se suočavam sa samim sobom, no shvatio sam da je fotografija izuzetno zahvalan medij koji svojom višeznačnom prirodom omogućava da se osobna tema i vlastito iskustvo iščita i u širem društvenom kontekstu. Time, fotografija mi je postala sredstvo komunikacije. Neke stvari ne mogu izraziti na drugi način. Osim toga, različitim metodologijama umjetničkog procesa moguće je postaviti, u javni diskurs, određene teme koje su često društveno prešućivane, stigmatizirane ili obavijene sramom, daleko od javnog, vidljivog i dostupnog.
Express: U tekstu uz izložbu ‘Autopsija’ stoji da propituješ ulogu fotografije i njezine (ne)mogućnosti reprezentacije traumatskih događaja i njihova utjecaja na pojedinca. Ima li fotografija doista tu moć?
Ovisno na koji se način ona koristi. Baviti se fotografski temom kao što je trauma može biti i kontraproduktivno. Vrlo je važno poznavati temu, biti oprezan ali i pravilno odabrati pristup razradi takvog projekta. U radu ‘Autopsija’ fotografiju sam koristio kao svojevrsni ‘okidač’, kao poziv za ostvarivanje dijaloga. Mislim da je fotografija izvrstan medij za takav cilj.
Express: Kad smo posljednji put razgovarali, pitala sam te osjećaš li stanovitu nelagodu pred postavljanjem sebe ispred objektiva. Odgovorio si mi tada da je ona s godinama sve manja i objasnio to prihvaćanjem vlastitog fizičkog izgleda. Koliko se ogoljuješ ovakvim radovima, fotografijama na kojima tebe zapravo i nema, a sveprisutan si?
Autorsko je ogoljivanje neminovno ako se u nekom projektu prvenstveno polazi od sebe, no, u isto vrijeme, autor/ica je tad u potpunoj kontroli koliko će to ogoljivanje biti prisutno i vidljivo. Mislim da je mnogo važnije što se tim pristupom želi postići nego koliko si se ogolio/la. Za mene je to način koji najbolje razumijem i u kojemu mogu, trenutno, najviše ponuditi. Isto tako, takav pristup vidim kao priliku za svojevrsnu introspekciju. Zaključio sam da je to vrlo važno kad si mladi/a autor/ica. Takav pristup mi je pomogao da otkrijem u kojim se temama pronalazim, što me zanima i o čemu želim komunicirati.
Express: I bez dodatnih pojašnjenja sasvim je jasno da obje tvoje izložbe govore o nekoj vrsti traume. Naziv prve aludira na njezino proizlaženje iz obiteljskog doma. Je li on za tebe bio siguran? Kakvo je bilo tvoje odrastanje u Šibeniku?
‘Sigurna kuća’ i ‘Autopsija’ fotografski su projekti koji prvenstveno propitkuju određene ljudske konstrukte i posljedice koje iz njih proizlaze. Mislim da je obitelj temelj, to je zaista polazišna točka za sve daljnje interakcije i sl. No s druge strane, čini mi se da je obitelj vrlo komplicirana institucija te, isto tako, možda i jedina zajednica u koju ljudi i dalje iskreno vjeruju. Smatram važnim i uvijek aktualnim to propitivati. Što se tiče vlastitog djetinjstva, doživljavam ga sretnim. Bilo je perioda koji su bili izrazito teški, ali su me sva ta iskustva oblikovala i, vjerujem, dovela do ovoga čime se sad bavim. Na tome sam zahvalan. Smatram da se stvari događaju s razlogom i da ih treba prihvatiti onakvima kakve jesu i njima se povremeno vraćati. Iz toga se može mnogo naučiti.
Express: Kako definiraš traumu? Postoji li uopće djetinjstvo bez nekog oblika traume?
Traumu definiram kao određenu vrstu rane koju treba njegovati, kontinuirano. Isto tako, doživljavam je kao katalizator za priče o tome tko smo, što smo i kako bismo mogli živjeti nakon takvog iskustva. Često se trauma smatra bolešću koju treba izliječiti lijekovima ili pak pričom koju treba zaboraviti. Ja u to ne vjerujem. U mojem slučaju događaji koji su uzrokovali traume bili su mi poticaj i motivacija za dalje. Volio bih da postoji univerzalan način za rješavanje posljedica trauma, ali svatko ipak treba početi od sebe, prepoznati uzroke i polako pronalaziti načine na koje se s njima može suočiti, bilo da se radi o nekoj intimnoj metodi ili onoj koja uključuje druge ljude.
Express: Koliko su traumatične obiteljske, svakodnevne stvari? I još važnije, koliko je teško osvijestiti ih kao takve?
Vjerujem da je svaka obitelj na neki način disfunkcionalna i da se sigurno događaju situacije koje ostavljaju određene posljedice. Teško je generalizirati, na svakoga od nas utječu potpuno različite stvari. Previše faktora može biti uključeno u razvoj neke traume i nekad ih nije lako osvijestiti, pogotovo ne u tom trenutku. Komunikaciju, otvorenost i međusobno razumijevanje vidim kao alate koji svakako mogu pomoći.
Express: Progovaraš, kažu za tvoju prvu izložbu, a vjerojatno se može prenijeti i na drugu, o obiteljskom nasilju. Je li to tema o kojoj još premalo govorimo, pogotovo kroz optiku muškog pogleda?
Definitivno. Tema obiteljskog nasilja bilo koje vrste zaslužuje biti vidljiva. Prvenstveno, imam dojam da se nasilje uglavnom percipira kao fizičko nasilje, bez ikakve svijesti i znanja da ono može biti i, recimo, duhovne, ekonomske, medicinske ili psihološke prirode. U projektu ‘Autopsija’ svjesno ne definiram o kojoj vrsti nasilja je riječ. Smatram da sam tako otvorio puno više ‘prostora’ za gledatelje i omogućio njihovu interpretaciju ili poistovjećivanje. Fotografski rad, u ovom slučaju, treba ostati otvoreniji. Iz toga razloga fotografije iz serije ‘Autopsija’ koristim kao ‘okidače’ za dijalog. Tek se u dijalogu mogu specifičnije iskomunicirati određeni segmenti takvog iskustva. Fotografiju ne vidim kao medij koji u ovom slučaju može mnogo napraviti, ali ona može biti vrlo dobar početak.
Express: Umjesto na vizualnom savršenstvu, čini mi se, tvoj je naglasak postavljen na sadržaj, emociju. Također mi se čini da to nije česta praksa u posljednje vrijeme. Odakle izvire ta potreba za spektakularizacijom vizualnog?
Imam dojam kako ljudi danas misle da se tako mora, da bi postao vidljiv. Ne samo ti kao autor nego i tvoj proizvod, projekt ili čime se već netko bavi. Mislim da je to duh vremena u kojem živimo, uvjetovan tehnologijom, promjenom ljudskih navika, trendovima i sl. Osobno mi nije zadovoljavajuće vidjeti vizualno savršene fotografije koje su, kad ih zagrebemo ispod površine, često isprazne. Čini mi se da je ipak ideja i koncept ono što treba presuditi kad se priča o kvaliteti nekog rada. Vizualno treba podržavati koncept i biti dodatna kvaliteta a ne osnova nekog rada.
Express: Koliko su za nju odgovorne društvene mreže i njihov odnos prema fotografiji? Što je fotografiji donijela njezina, uvjetno rečeno, demokratizacija?
Fotografija kao takva, kao i njezina uporaba, neprestano se redefiniraju, sve brže. Koristi se u vrlo mnogo područja, a u svakom od tih s potpuno drukčijim ciljem. Nisam poznavatelj svih tih mogućih načina uporabe, uglavnom pratim kakve su tendencije na umjetničkoj sceni. Siguran sam da je konzumacija ogromnog broja fotografija na društvenim mrežama dovela do promjene percepcije samog medija. Mislim da je sve manje ljudi koji žele stvarati kvalitetne i promišljene radove, one koji zahtijevaju određenu vrstu požrtvovnosti i strpljenja. Imam dojam da takav pristup fotografiji ljude zamara i da žele instant senzaciju oko koje se ne trebaju puno namučiti. Osobno, od gledatelja zahtijevam vrijeme i određeni mentalni angažman. Na to gledam kao neku vrstu taktike, želim da ih to provedeno vrijeme na neki način i obogati, pritom ne kažem da bi to trebalo biti lako. Odlazak na izložbu trebao bi ujedno biti rad na sebi.
