Često se trauma smatra bolešću. Ja u to ne vjerujem

Kako secirati sama sebe, bezbolnim, a ujedno najbolnijim postupkom? Mladom fotografu i bivšem fotoreporteru Ivanu Buviniću (1994), studentu diplomskog studija fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, istraživanje dubokih kolektivnih rana kroz raščlanjivanje vlastitog iskustva jedna je od, zasad se čini, omiljenih umjetničkih opsesija. Nakon što je prije pandemije postavio izložbu “Sigurna kuća”, u svim nesigurnostima skrivenim iza, navodno, najsigurnijih zidova na svijetu, Buvinić je ovih dana u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar postavio izložbu “Autopsija”, koja naoko jednostavnim, svakodnevnim slikama, otvara prostor razgovoru o mjestu nastanka i načinu suočavanja s traumom. Ona je, pokazuju fotografije, prije svega svakodnevna, pa takvo mora biti i njezino razrješenje, a ima li boljeg mjesta za to od obiteljskog stola, boljeg načina od njegove transformacije u hladno mjesto za izvođenje obdukcije i oštrijeg postupka od golog, a opet emocijama snažno omotanog predstavljanja? Radovi Ivana Buvinića, prožeti u jednostavnost sabijenom emocijom, ranije su nagrađivani na Bijenalu hrvatske mlade fotografije i dva puta na natječaju Rovinj PhotoDays, a fotografije iz serije “Romsko naselje Josip Rimac” nalaze se u fundusu zagrebačkog MUO-a i Muzeja Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu.