Prema informacijama Hrvatske autorske agencije, kod nas je prilično rašireno nepoštovanje i kršenje autorskih prava, koja se često reguliraju naknadno, kad je proces rada već u poodmakloj fazi što je bio slučaj s postavljanjem romana Dubravke Ugrešić "Štefica Cvek u raljama života" u produkciji Kazališne družine Histrion. Redateljica predstave Nina Kleflin naknadno je zatražila od agenta književnice autorska prava, otprilike tjedan dana prije praizvedbe, a otprilike u isto vrijeme objavljen je u Jutarnjem listu i kraći najavni intervju o skorašnjoj premijeri. Taj intervju je autorici knjige ujedno bio prva informacija o postavljanju njezina romana na kazališnu scenu. Dubravka Ugrešić je na kraju, kako je izjavila za medije, "pritisnuta uzastopnim isprikama Nine Kleflin te činjenicom da je premijera najavljena, da su glumci spremni, kao i nevoljkošću da sudskim putem zabranjujem predstavu pred samu premijeru", odobrila prava na korištenje svoga teksta.
Prema informacijama Hrvatske autorske agencije, kod nas je prilično rašireno nepoštovanje i kršenje autorskih prava, koja se često reguliraju naknadno, kad je proces rada već u poodmakloj fazi što je bio slučaj s postavljanjem romana Dubravke Ugrešić 'Štefica Cvek u raljama života' u produkciji Kazališne družine Histrion
S druge strane, zabrane predstava i naslova, pa čak i korištenja imena autora, otvaraju pitanja o tome koliko autori ili nasljednici autorskih prava mogu svojim zabranama ili ograničenjima utjecati na inscenaciju nekog književnog ili dramskog djela, pa time i na slobodu kazališnog uprizorenja. Također, iskristaliziralo se pitanje je li zadatak kazališne predstave da vjerno prikaže djelo nekog kanonskog autora ili kazalište danas treba ulaziti u raspravu s tim tekstom? I što bi zapravo bila njihova uloga - samo čuvanje lika i djela od tzv. zlouporabe ili možda i popularizacija autora? Upravo o tim pitanjima raspravljalo se u slučajevima Krležine "Hrvatske rapsodije" u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, zatim nesuđenog Marinkovićeva "Kiklopa" u Teatru &TD, te zabranom korištenja imena Mate Parlov u produkciji Kazališta Ulysses.
Redatelj i pravnik Ivan Planinić kaže da je zakon jasan - nasljednici štite autorska prava 70 godina nakon smrti autora. "Nasljednici autorskih prava zakonski su ovlašteni skrbiti o časti i ugledu pokojnog autora, ali smatram da pritom ne bi trebali zadirati u umjetničku slobodu onih koji se djelima pokojnog autora žele baviti. A tu mjeru može odrediti samo razina pravne i demokratske kulture koju smo kao društvo dosegli", rekao je Planinić, koji se i sam suočio s odbijenicom. Naime, u Teatru &TD htio je 2021. godine uprizoriti Kunderino remek-djelo "Nepodnošljiva lakoća postojanja", no bez uspjeha. Kundera nikome ne dopušta kazališnu adaptaciju svojih proznih djela, osim drame "Jacques i njegov gospodar".
S problemom autorskih prava sudarila se ekipa predstave "Mate Parlov", kad je pred samu premijeru morala promijeniti naziv jer su nasljednici autorskih prava tog boksačkog velikana zabranili izvođenje predstave pod njegovim imenom. Naime, oni su o pripremanju te predstave, kako su napisali u priopćenju, saznali iz medija, što su kao vlasnici zaštićenog djela i lika Mate Parlova smatrali krajnje neprimjerenim. Premda su napisali da su otvoreni za sve inicijative "kojima se na dostojanstveni način želi održati živom uspomenu na Matu Parlova", predstava je na kraju izvedena pod nazivom "Doručak šampiona" što je značilo da je samo nadahnuta njegovim životom.
Iskristaliziralo se pitanje je li zadatak kazališne predstave da vjerno prikaže djelo nekog kanonskog autora ili kazalište danas treba ulaziti u raspravu s tim tekstom? I što bi zapravo bila njihova uloga - samo čuvanje lika i djela od tzv. zlouporabe ili možda i popularizacija autora? Upravo o tim pitanjima raspravljalo se u slučajevima Krležine 'Hrvatske rapsodije' u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, zatim nesuđenog Marinkovićeva 'Kiklopa' u Teatru &TD, te zabranom korištenja imena Mate Parlov u produkciji Kazališta Ulysses
Na pitanje koliko nasljednici autorskih prava svojim ograničenjima ili zabranama utječu na inscenaciju nekog književnog ili dramskog djela, Nataša Rajković, koja je bila dramaturginja na toj predstavi, a uz to je i nastavnica na Odsjeku za režiju i radiofoniju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, odgovorila je da svaki autor donosi novo čitanje i novi pogled na djelo, i to ne može biti štetno.
"Kvaliteta kazališnog koncepta u tim razgovorima često nije kriterij ali je gotovo uvijek argument. Ako su ispoštovane druge obveze, bilo bi bolje za sve da se ne zapliću u estetske procjene. Vjerujem da većina nasljednika autorskih prava odgovorno postupa s tim pravima i ne nameće svoje stavova i mišljenja, jer to što su naslijedili prava nekoga djela ne znači da su stručni u njihovoj distribuciji, kao ni u razumijevanju tih djela. Primjer predstave o Mati Parlovu je potpuno drugo pitanje i tiče se prije svega etike. Riječ je o stvarnoj osobi kojom se neka umjetnost želi baviti. Sa stvarnim ljudima trebamo biti oprezni jer ni o bliskim osobama ponekad ne znamo dovoljno. Nije lako biti svjedok nečijeg života. Ovdje ne govorimo o nasljednicima prava, nego o svjedocima života te osobe, njegovim svjedocima, a to je bila obitelj", kaže Nataša Rajković.
Vezano za pitanje interpretacije, posebno je bio indikativan slučaj suvremene verzije Krležine novele "Hrvatska rapsodija", koja je izvedena u riječkom HNK Ivana pl. Zajca početkom sezone 2015./2016. godine. Naime, kazalište je od Razreda za književnost HAZU dobilo dopuštenje za korištenje autorskih prava, a autorski dvojac - redatelj Sebastijan Horvat i dramaturg Milan Marković Mathis, dodao je tom svom krajnje radikalnom čitanju podnaslov "prema motivima Miroslava Krleže". No HAZU je zabranio korištenje imena "Hrvatska rapsodija" i spominjanje Miroslava Krleže kao autora teksta s obrazloženjem da to nije Krležino djelo. Horvat, inače veliki krležijanac, izjavio je na okruglom stolu "Bliže Krleži od Krleže samog", organiziranom u Rijeci, da je bio zatečen tom zabranom jer u Sloveniji, iako je radio na sličan način, nikad nije imao problema te vrste. A dramaturg Marković Matthis je iznio mišljenje da je svako novo čitanje djela na neki način i novo pisanje te je izrazio žaljenje što HAZU nije "prepoznao da njihovo čitanje Krleže, ako i nije na razini prepoznatljivih motiva, proizlazi iz poštovanja Krleže". Natezanje je trajalo tjednima, čak se poteglo pitanje što je uistinu zasmetalo HAZU u toj predstavi s obzirom na to da je isti tandem dvije godine ranije postavio u Gavelli aktualiziranog i politiziranog "Hrvatskog boga Marsa" u aktualiziranoj i politiziranoj verziji sa slikama Ante Gotovine, Tuđmana, Tita i Pavelića. Na kraju se predstava izvodila pod nazivom "Nad grobom glupe Europe" što je Krležin manje poznati citat, uz podnaslov "Predstava koja se nekad zvala 'Hrvatska rapsodija'".
Na upit je li zadatak kazališne predstave da vjerno prikaže djelo nekog kanonskog autora ili kazalište danas treba ulaziti u raspravu s tim tekstom, Nataša Rajković odgovorila je da je zadatak razumjeti tekst i život koji živimo i onda s time raspravljati. "Svevremenost i univerzalnost je ono što ta djela čini značajnim u ovom vremenu. To je njihova najveća vrijednost. Ako u ovom vremenu nemaju što za reći onda znači da i nisu tako savršena. Kazalište radi upravo to, oživljava napisano te iščitava život i življenje", rekla je Nataša Rajković.
Zanimljiv je podatak da je nepoštovanje autorskih prava raširenije kod gradskih i nacionalnih kuća, nego kod manjih privatnih teatara što je donekle razumljivo jer su veliki pogoni na državnim ili gradskim jaslama pa se u slučaju kršenja autorskih prava sankcije plaćaju iz gradskih budžeta, odnosno džepa poreznih obveznika. Za razliku od njih, mali teatri, poput Planet Arta ili Hotela Bulić, nikad ne riskiraju i uvijek uredno reguliraju autorska prava jer si zbog kroničnog manjka novca ne mogu priuštiti nepotrebni dodatni trošak. Nasreću, u čak 99 posto slučajeva kršenja autorskih prava ne dođe do sudskog spora jer se problem na kraju ipak izgladi, odnosno prekršitelji se izvuku uz naknadno plaćanje autorskih prava.
S problemom autorskih prava suočili su se i u Teatru &TD 2013. godine, kad je redatelj Saša Božić pripremao predstavu prema Marinkovićevu "Kiklopu" i indy filmu "Take Shelter" Jeffa Nicholsa. "Vlasnici autorskih prava tražili su promjenu naslova predstave zbog specifičnog tretmana sadržaja i rodnih uloga u 'Kiklopu', naime Maestra i Melkiora igrale su žene - Ana Karić i Nataša Dangubić, što po njima narušava ugled i djelo Ranka Marinkovića", rekao je Božić te dodao kako je pristao na kompromisno rješenje: predstava će se zvati "Dezerter" s podnaslovom "po motivima 'Kiklopa' Ranka Marinkovića".
Božić kaže da je pitanje autorskih prava vrlo kompleksno. "Bilo bi zanimljivo istražiti kako su ta prava uređena i za što se konkretno koriste. Mene zanima gdje ide novac nakon naplate autorskih prava? Ulažu li nasljednici autorskih prava, sinovi i kćeri, odnosno agencije, taj novac u promociju djela autora čija prava štite i naplaćuju? Ne bi li nasljednici autorskih prava Ranka Marinkovića trebali taj novac, dobiven od autorskih prava, uložiti u promociju njegovih djela? Ili u neke istraživačke stipendije? Ne sjećam se da sam zapazio tako nešto. I konačno, na koji je način vlasnik prava arbitar neke artističke produkcije? Ništa bolja stvar nije niti s Krležom čija prava ima HAZU i koja ih vrlo skupo naplaćuje", zapitao se Saša Božić.
Po mišljenju Nataše Rajković, koja je u vrijeme postavljanja "Dezertera" u Teatru &TD bila voditeljica Kulture promjene, vlasnici autorskih prava mogu sve, pa i otežati postavljanje predstave koja svojom kvalitetom pridonosi popularizaciji djela i čitanja knjiga. "Teško je u pitanjima autorstva naći jednostavno rješenje jer se često autorstvo ne poštuje, a onda jednako tako često prestrogo čuva. U interesu je književnosti i umjetnosti da postoji polje slobode interpretacije, citata i posvete nekom djelu ili autoru uz, naravno, poštovanje izvornosti. Po mome mišljenju, puno je veći problem parafraziranje i skriveno preuzimanje ideja nego svjesne obrade. U namjeri da se bavimo nekim djelom i autorom gotovo uvijek bi u temelju trebalo biti poštovanje prema tom autoru i djelu, pa i kad se s njim ne slažete", ističe Nataša Rajković.
U Hrvatskoj autorskoj agenciji napominju da su u inozemstvu pravila vrlo rigorozna, primjerice, neko dramsko ili književno djelo stranog autora čak se ne može lokalizirati niti se imena smiju kroatizirati, a kamoli kratiti ili izbacivati ulomci bez dopuštenja autora ili nasljednika autorskih prava. Upravo to se dogodilo predstavi "Vaginini monolozi" Eve Ensler u kojoj je skraćen jedan odlomak što je autorica saznala nevjerojatnim putem i preko agenta zatražila rješavanje tog problema. Jedno od pravila je i to da se ne smije početi s probama prije nego što se dobije dopuštenje za korištenje autorskih prava što konkretno znači da bi kazališta trebala zatražiti dopuštenje autora ili nasljednika barem tri, četiri mjeseca, optimalno šest, prije početka proba. To se, naravno, u hrvatskoj praksi rijetko događa. Također varira cijena licence, tj. autorskih prava, a ovisi o tome je li riječ o nagrađivanom autoru, recimo, dobitniku Pulitzerove ili Nobelove nagrade ili hit naslovu, no uglavnom se kreće od tisuću do dvije tisuće eura za dramsko djelo, a za mjuzikl, koji je zbog više autora skuplji, od 900 do devet tisuća eura. Ako se prijeđe granica obuhvaćena avansom pribrajaju se i tantijemi, koji u slučaju mjuzikla iznose 12, a za dramsko djelo od sedam do osam posto. Primjerice, kći Astrid Lindgren, autorice slavne "Pipi duge čarape", vrlo povoljno prodaje majčina prava, ali je vrlo rigorozna kod obrade, modernizacije ili kraćenja njezinih djela.
Poseban slučaj bila je najavljena, a neizvedena predstava "Hrvatski Faust" suvremenog hrvatskog pisca i publicista Slobodana Šnajdera u riječkom HNK Ivana pl. Zajca jer su dramatičar i redatelj Oliver Frljić, tadašnji intendant riječkog HNK Ivana pl. Zajca, raskinuli tek započetu suradnju. Na web stranicama riječkog HNK objavljeno je da se dramski pisac te dramaturg i redatelj predstave nisu sporazumjeli o načinu i vremenu rada na predstavi pa su stoga odlučili do daljnjega odustati od tog dramskog pisca i realizirati drugu predstavu - "Hrvatsko glumište - u spomen na 'Hrvatskog Fausta' Slobodana Šnajdera". No cijeli slučaj je kulminirao polemikom na stranicama Novog lista i zabranom "bilo kakvog korištenja Šnajderova imena i naziva 'Hrvatski Faust' u bilo kakvom kontekstu vezanom za predstavu' koju su postavljali dvojac Frljić/Blažević".
Na našoj kazališnoj sceni postoji i niz slučajeva kršenja glazbenih autorskih prava. Dramsko kazalište Gavella imalo je prije nekoliko godina nesporazum oko korištenja autorskih prava u suvremenoj verziji klasika Gustava Flauberta 'Gospođa Bovary', koji je nastao zbog toga što su u predstavi bile uključene obrade poznatih hitova iz osamdesetih, recimo Davida Bowieja
Na našoj kazališnoj sceni postoji i niz slučajeva kršenja glazbenih autorskih prava. Dramsko kazalište Gavella imalo je prije nekoliko godina nesporazum oko korištenja autorskih prava u suvremenoj verziji klasika Gustava Flauberta "Gospođa Bovary", koji je nastao zbog toga što su u predstavi bile uključene obrade poznatih hitova iz osamdesetih, recimo Davida Bowieja. Prema objašnjenju redatelja Saše Božića, oni su radili glazbene adaptacije "covera", a ne originalnih pjesama Davida Bowieja, no ipak su na kraju u skladu sa zakonom morali platiti, doduše, minimalna autorska prava za korištenje Bowiejevih skladbi. I splitski HNK se obrukao prije nekoliko godina, kad je morao dan uoči premijere promijeniti naziv "Baleta o jednoj mladosti" i izbaciti iz predstave sporni evergreen "O jednoj mladosti" Karla Metikoša jer Josipa Lisac nije dala odobrila korištenje autorskih prava. Problem s glazbenim autorskim pravima doživio je i Montažstroj sa svojim aktivističkim multimedijalnim projektom "Mali čovjek želi preko crte", nazvanim prema stihu Dušana Kojića Koje, koji je potom zbog neovlaštenog korištenja tog stiha, kao i izvođenja pjesama "Šarla Akrobate", u predstavi zatražio njezino gašenje".
U Hrvatskoj autorskoj agenciji saznajemo da rigorozna pravila vladaju i kod prijevoda. Strane agencije traže na uvid prijevode kako bi se uvjerili jesu li se prevoditelji držali originala, a neke čak ne dopuštaju nove prijevode, nego inzistiraju na provjerenim i kvalitetnim prijevodima Vladimira Gerića, Sonje Bašić i Zlatka Crnkovića. U nekim slučajevima agencije ili nasljednici traže i biografije prevoditelja i redatelja.
Iz svega se može zaključiti da na kazališnoj sceni još nedostaje informiranosti i znanja o autorskim pravima i posljedicama njihova kršenja, a čini se da nije došlo ni do suradnje i koordinacije između pravnih i umjetničkih aspekata na tom području.
"Autorstvo se danas u svim poljima pokušava zaštititi i naplatiti, a to u tržišnom kontekstu možemo i trebamo razumjeti s obzirom na ostala polja koja naplaćuju gotovo sve, recimo swot analizu", kaže Nataša Rajković i dodaje kako to u umjetničkom smislu može biti ograničavajuće.
"S jedne strane nezavisna scena i kuće poput Teatra &TD nemaju novca za plaćanje skupih prava i tantijema, a nacionalna i gradska kazališta ne ulažu dovoljno truda u traženje i prijevode dobrih tekstova. Komercijalni teatri kupuju tekstove s jedinstvom vremena i prostora i do četiri glumca i opet radi produkcijskih uvjeta, a ne toliko radi kvalitete tih istih tekstova. Tako da se vrtimo u krug", zaključila je Nataša Rajković.
