Do prije nešto više od godine dana, Kristian Novak bio je obećavajući mladi književni glas, dobitnik T-portalove nagrade 2014. za roman "Črna mati zemla" (2013., Algoritam), bivši državni reprezentativac u karateu s nizom osvojenih odličja, zaposlen kao docent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci.
Roman, Novakov drugi nakon (posve nezapaženog) prvijenca "Obješeni" iz 2005., nije bio bez odjeka – nagrada je svakako u tome pripomogla – no "Črna mati zemla" autora nije spasila od književne periferije, jer tko je ikad čuo za mladoga pisca, praktički književnoga debitanta, koji je odmah pripušten u ono što sebe voli nazivati hrvatskim literarnim establišmentom?
Dakle – svježi novi literarni glas koji obećava. A onda je, u listopadu 2016., Novakova književna radionica iznjedrila roman "Ciganin, ali najljepši" (OceanMore), koji bi se na idejnoj razini mogao opisati kao neugodno osuđujuća anamneza suvremenog društva; žanrovski bi se mogao podvesti pod krimić, a tematski je to priča o ljubavi, o nerazumijevanju, o mržnji i predrasudama, ukratko – o kotačiću povijesti unutar kojeg se nastavljamo vrijedno vrtjeti bez izgleda za spas ili promjenu smjera, poput hrčka u kavezu.
Novak je već kod "Črne mati zemle" pokazao ambiciju prema onome što bi se, nakon "Ciganina", moglo opisati kao ‘prepoznatljivo novakovska’ fabularna višeslojnost, gdje se nekoliko pripovjednih linija rastvara i grana u bezbroj psiholoških, emotivnih i kulturološki kompleksnih rukavaca, koji se postupno svijaju oko iste temeljne okosnice jedinstveno zaokruženog narativa.
Kao i kod "Črne mati", u "Ciganinu" radnju smješta u svoje domicilno Međimurje; ponovo pažljivo profilira likove koje potom uvlači u višeznačne odnose i situacije, pripuštajući ih i prepuštajući vjetrometini složenih društveno-političkih okolnosti; jezično opet uvelike poseže za povremenim epizodama pripovijedanja na međimurskom narječju; tematski obuhvaća čak četiri linije priče.
Novak je vjerojatno imao sreće što je već s "Črnom mati" naletio na Krunu Lokotara, tadašnjeg urednika za domaću prozu u Algoritmu, neprikosnovenu uredničku instituciju s nosom za kvalitetnu književnost, koji urednički potpisuje i "Ciganina".
No jednako bi se tako moglo reći da je Lokotar imao sreće što je naletio na Novaka, koji je između prvog i drugog romana napravio rijetko viđeni književni kvantni skok u stilu, vještini pripovijedanja i literarnoj tehnici koji ga je preko noći lansirao u sam vrh suvremene hrvatske proze, gdje je meko sletio elegantno pokupivši niz relevantnih nagrada.
Novak je ne samo opravdao nego i nadmašio sva očekivanja – Lokotaru se vjera u njega isplatila, pronašao je blago. Ali ono što je toga pisca doista gurnulo u središte pozornosti šire javnosti nisu ni književne nagrade, ni hvalospjevi kulturnih elita, a ni velika čitateljska sljedba: Novak je zvijezda godine postao zahvaljujući – kazalištu.
Zbog općeg trenda uzleta dramatizacija domaćih autora, dijelom vjerojatno zahvaljujući i već dokazano odličnoj intuiciji ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) Snježane Abramović Milković, predstava koju je po "Črnoj mati zemli" u tom kazalištu u travnju 2017. premijerno postavila Dora Ruždjak Podolski, u izvrsnoj dramatizaciji Tomislava Zajeca, pokazala se kao golemi kazališni hit. S kazališnih plakata, iz novinskih napisa, kroz medijske priloge, preko usmene predaje, ime Kristiana Novaka uvuklo se u domaću društvenu svijest.
A onda je Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu predvođeno intendanticom Dubravkom Vrgoč i ravnateljem Drame Ivicom Buljanom, odlučilo postaviti "Ciganina". Kristian Novak postao je kulturni faktotum. Premijera je izvedena u subotu, 30. prosinca, u skladu s već prokušanim receptom središnjeg nacionalnog teatra da tekuću kalendarsku godinu isprati u velikom stilu praizvedbom nekog domaćeg autora.
Režiju potpisuje Buljan, koji je glavne uloge povjerio Nini Violić i Filipu Vidoviću, a glumaca je ukupno više od 30, podijeljenih na četiri paralelna fabularna toka (Sabolščak, Bukov Dol, Mosul, Policija), koji se odnose na četiri naizmjenične priče koje protagonisti romana pričaju nevidljivim sugovornicima. Violić glumi četrdesetogodišnju Milenu koju potpuni životni slom prisiljava na povratak u rodno međimursko selo.
U svojoj debitantskoj ulozi na sceni HNK-a Zagreb, Vidović utjelovljuje Ciganina Sandija s kojim Milena ulazi u strastvenu i duboko emotivnu (zabranjenu) ljubavnu vezu. Treća linija prati Nuzata (Dušan Bućan), kurdskog izbjeglicu iz Iraka u bespoštednoj borbi za opstanak na izbjegličkoj ruti prema ‘obećanoj’ Europi. Sve zaokružuje policijska istraga slučaja dvostrukog ubojstva, koja u Sabolščak dovodi i policijskog inspektora Bulu (Krešimir Mikić), te njegova vječno za imidž policije zabrinutog kolegu iz PR-a (Luka Dragić).
U Novakovu svijetu onaj tko je dotakao dno ne dobiva novu šansu, pravda ne postoji, zlo pobjeđuje. Pa ipak, "Ciganin, ali najljepši" nije ni mračna niti depresivna knjiga, dapače. To je jedna elaborirana literarna posveta temeljnim ljudskim emocijama, ljubavi, strahu i nadi, isporučena u maniri napetog psihološkog trilera.
Dramaturgiju ovaj puta potpisuje Ivor Martinić, koji je imao nimalo lak zadatak ekstrahirati ključne elemente tog izuzetno kompleksnog književnog mikrokozmosa, pazeći da pritom obuhvati sve njegove pripovjedne, kontekstualne, mitološke, simboličke i doslovne razine. Rezultat ćemo tek vidjeti, a sudeći po svemu – snazi predloška, autorskom timu i glumačkom postavu – očekujemo da će to biti još jedan pravi veliki kazališni hit.
