Trebalo bi biti poznato - ali nije - da sudbina međuljudskih odnosa uvijek biva zacrtana na početku, jednom zauvijek, i da je, da bi se znalo kako će stvari završiti, dovoljno pogledati kako su počele. Naime, kad se neki odnos rodi, uvijek postoji neki trenutak intuicije u kojem ga se može vidjeti kako raste, kako se s vremenom razvija, kako postaje ono što će postati i kako završava kako će završiti - sve to zajedno. Vidi se dobro jer je zapravo sve sadržano na početku, kao što je forma svake stvari sadržana u njezinoj prvoj pojavi. No riječ je doista o trenutku, potom ta nadahnuta vizija ishlapi ili se potisne, i samo zbog toga veze među ljudima donose iznenađenja, štetu, zadovoljstvo ili iznenadnu bol. Sandro Veronesi, “Kolibrić”
Jednoga dana u ordinaciju doktora Marca Carrere dolazi čovjek koji se predstavlja kao psihoterapeut njegove supruge. Krši sva pravila, zbog toga ga možda izbace iz liječničke komore i oduzmu mu licencu, ali ako mu doktor Carrera odgovori na niz pitanja, onda je moguće da je u opasnosti od vlastite supruge.
Tako počinje roman “Kolibrić”. Ustvari ne, počinje u čekaonici dr. Carrere, zvanog Kolibrić, gdje psihoterapeut čeka red da uđe. A između čekaonice i ulaska u početak romana, koji ovako opisan zvuči kao jeftiniji američki triler iz ranih 90-ih, stoji razglednica, točnije njen tekst upućen Luissi Lates. Već tih prvih nekoliko stranica koje čine čak tri poglavlja upućuju da će priča svakako vrludati. Iako, to je nepravedno reći, priča je iznimno čvrsta, ali nije linearna, njen tijek skače iz godine u godinu, iz pripovijedanja u razglednice i pisma, koja su napisana u različitim vremenima. Ali važno je reći da je priča čvrsta iako neprestano odbija biti ispričana u nekom logičnom, vremenskom tijeku, a za takvo što potrebno je istinsko majstorstvo pisanja ili krajnje neobična, nesvakidašnja priča. Odmah moram reći, a spomenuo sam jeftini američki triler, da je riječ o majstorstvu pisanja i majstorstvu pripovijedanja u kojem svaka priča može postati velika i nesvakidašnja. Možda bi bilo bolje reći o majstorstvu pripovijedanja u kojem svaki život može postati nesvakidašnja, neobična i velika priča. A život dr. Marda Carrere zvanog Kolibrić zaslužio je takvog pripovjedača koji će ga izmaštati, učiniti važnim, iako je, možda, gledano iz pravog kuta, naizgled sasvim običan. Pravi pisac, pravi pripovjedač, a Sandro Veronesi to sigurno jest, pronaći će sve one neobične kuteve, sagledat će stvari iz drukčije perspektive. Još veći pripovjedač, a Sandro Veronesi to sigurno jest, sve one neobične konture vidljive samo iz posebnih kutova, a dr. Carrera osjenčan je i njima, učinit će svakodnevnim, običnim, bolje je reći, nama bliskima, gotovo doživljenim, iako to i nismo znali. A to je istinsko majstorstvo pisanja i istinsko majstorstvo pripovijedanja.
Kao što priča odbija da bude ispričana u logički povezanom, linearnom slijedu, tako i samo pripovijedanje odbija biti samo priča jednog čovjeka, dr. Marca Carrere, tu su razglednice i pisma, pa i pjesme, koje razmjenjuje s Louisom Lattes, obiteljska povijest i povijest obiteljske imovine u pismima koja piše sa svojim otuđenim bratom. Sandro Veronesi i tu nas, neprimjetno, uvlači u pripovijedanje, budeći iščekivanje i znatiželju, jer neprestano odgađa ikakav odgovor od otuđenog brata te neprestano odbija i odgađa reći zašto se brat otuđio, zašto su se braća posvađala.
I sam naslov knjige - Kolibrić - ustvari je nadimak dr. Carrere koji bi trebao reći da je iznimno mali, poput kolibrića, ali ujedno lijep i poseban. No i tu Veronesi odbija biti jednoznačan, jer dr. Carrera ustvari je normalnog rasta (ili onog rasta koji se smatra normalnim) jer je u djetinjstvu primio eksperimentalno liječenje hormonom rasta, iako, i da nije, vjerojatno bi njegova skladna građa kompenzirala relativno manji stas. Ukratko, čini se da sve što jest ujedno i nije baš tako, baš onako kako je i u životu. Iako se život čini linearnim putovanjem, on je, čini se, vjerodostojniji kad je prikazan kao što pripovijeda Veronesi - kao neprestano i simultano putovanje naprijed i nazad kroz liniju vremena. Naravno, to je fizički nemoguće, ali logika života, isključimo li vrijeme, nije da svaki uzrok, svaka radnja, ima neku posljedicu, više ili manje važnu. Nema. Ili možda ima, ali mi tu logiku, mi te akcije i reakcije i njihove posljedice ne možemo vidjeti u njihovoj punini i značenju s točke na kojoj se sad nalazimo, nego putujući naprijed i nazad po vremenskoj crti. Nažalost, to je uglavnom moguće samo u pričama, a u onim ponajbolje napisanim pričama, Veronesijeva to sigurno jest, ta mogućnost čini se jedina ispravna. Jedini način da se život vidi u njegovoj punini.
Predivan roman koji je odličan na mnogo razina - od čitanja kao puke razonode do uživanja u poeziji jezika, do užitka u samoj priči koja neprestano vrluda i istovremeno prati neku svoju čvrstu i jasnu liniju, koja je i nama intuitivno jasna i čvrsta. Roman je, spomenimo i to, dobio jednu od najvažnijih talijanskih književnih nagrada.
Moram priznati da u posljednjih nekoliko godina talijanski romani prevedeni u Hrvatskoj, talijanske književnice i književnici, uistinu nude ono najbolje od najboljeg. Možda su nam bliski mentalitet i melodija jezika, ali ne bih rekao, nekako mi se čini da su - Antonio Scurati, Paolo Cognetti, moja omiljena Francesca Melandri i, nešto ranije, Nicollo Amanitti, da nabrojim one koji mi se čine nezaobilaznima - jedna od najboljih stvari koje su se desile čitateljima u Hrvatskoj.
