Kultura
250 prikaza

Čir Liders: Natjecanje u nazdravljanju

Čir Liders natjecanje na Sajmu knjiga u Puli
1/6
Tanja Draškić Savić
Proslava rođendana Sajma knjiga u Puli pretvorila se u raspojasano natjecanje u držanju zdravice

Organizatori(ce) Sajma knjiga u Puli na čelu s Magdalenom Obradović smatraju festival Fališ odličnim Festivalom, a pokretače, Emira Imamovića Pirkea i mene duhovitim ljudima – nek' im bude - pa su nam ponudile da im organiziramo proslavu rođendana Sajma. Financijski okvir: skroman, a poželjno je da bude nula kuna. Nelaka zadaća, ali dobri vojnici Švejkovi su je prihvatili. Malo smo dumali, odbacivali komplicirane i skupe varijante i onda sam smislio koncept Čir Lidersa. Koncept smo držali u strogoj tajnosti, kao popis ministara, nitko nije znao o čemu se radi, a i ime događanja smo pustili na site Sajma tek koji dan prije, sa zbunjujućim, a opet poštenim i istinitim pojašnjenjem: Čir Liders (poticanje stvaranju čireva). Radilo se o krnjoj fonetizaciji engleskog Cheers Leaders. Mailom smo nagovorili osam autora koji su se tada nalazili u Puli da na neviđeno sudjeluju u rođendanskoj proslavi. Uprava Sajma nije krila nervozu, povremeno čak nepovjerenje, ali nismo se dali slomiti, ostali smo tajnoviti i zakopčani čak i na šanku, mutni kao Registar izdajnika.

Čir Liders je zapravo bilo natjecanje u držanju rođendanske zdravice Sajmu knjiga. Imena osam autora, nakon što smo ustanovili da su prisutni, ubacili smo u posudu za led i izvukli parove. Tek tada smo svima objasnili pravila: u roku od minute treba održati zdravicu Sajmu! Pirke mjeri vrijeme, nakon 60 sekundi nazdravičaru otima mikrofon. Ja na smartphonu preko aplikacije vulmetra, mjerim aklamaciju publike egzaktno, u decibelima. Decibeli odlučuju o pobjedniku, tko ide u polufinale, pa u finale, i onda konačno tko dobiva prestižnu titulu Čir Lidera 2015. godine. Večer je bila fantastična, euforična i raspojasana, izmjenjivale su se zdravice i čaše punile i praznile, smišljali stihovi, govori, čak se uz Happy birthday to you i uvod u striptiz dogodio. Samo uvod, jer je sve smjelo trajati samo minutu. 

Pirke je smislio fond nagrada: goblen je dobio pobjednik, Čir Lider 2015. (Alem Ćurin koji se trudio izgubiti, ali su njegovi dragi prijatelji odlučili da mu opet i opet priušte traumu novo g nastupa), Nagradu za ekumenizam, također goblen, dobio je finalist Vladimir Šagadin, a nagradu za fair play, goblen s motivom Štrumpfa koji svira kontrabas, Ivica Ivanišević. Koji nakon stjecanja tog goblena više nije nenagrađivani autor. Zezanje smo pojačali „moronskom“ play listom koja se može preslušati na mom Facebooku, samo je potrebno malo skrolati.

Nazdravljanje je govornički žanr kojemu bi pisci morali biti uvijek vjerni i za njega - spremni. Taman za rođendansku čestitku, zbog napetosti i aktivacije publike upakirano u malo nadmetanja u kojem je ovaj put pobijedio onaj koji se uopće nije htio natjecati, što mi je bilo posebno drago. Kompeticiji valja pretpostaviti njezinu subverziju. 

Nazdravljanje mi je davno, kroz praksu, zapelo za oko i uho kao kulturni čin, da ne kažem čin-čin. U tom poslu, inače, postoje i profesionalci, kao što postoje i babe narikače za drugu priliku. Možemo ga u grubo razložiti na dva elementa: verbalni – zdravicu samu, i gestu – kucanje, podizanje čaše u zrak ili kucanje čašom o stol, što je praktično kada je stol koji spaja prisutne velik i okružen sa sto hiljada ljudi s dignutim čašama.

Antropolozi i povjesničari navode tri hipoteze o podrijetlu nazdravljanja, tog fenomena koje se udomaćio, na različite načine, u mnogim kulturama. 

Najstarija hipoteza se koncentrira na gestu i tvrdi da je dizanje čaše uvis atavizam iz doba nuđenja pića bogovima, čin zahvalnosti, a sve ne bismo li im se omilili i ne bi li nam opet čaše napunili. 

Meni najsimpatičnije tumačenje našao sam u sjajnoj knjizi „Povijest svijeta u šest čaša“, Toma Standagea. On tvrdi da je podrijetlo nazdravljanja u načinu drevnog, sumerskog konzumiranja pive, najstarijeg alkoholnog pića. Tada se vrč sa žitaricama i vodom zakopavao u zemlju, a kada bi žitarice fermentirale, bliski bi pili u kružoku oko vrča na slamke od trstike. Čin kucanja pri nazdravljanju, zaključuje Standage, je pokušaj ponovnog spajanja naših pića koje se sada nalazi u odvojenim posudama, pokušaj ponovnog zbližavanja, sjedinjavanja. Tu bi tezu mogao potvrditi običaj da na svadbi mladenci jedu juhu iz istog tanjura.

Srednjovjekovna teza mi je najantipatičnija, ali to ne znači da nije i istinita. Naime, u tom otrovnom zapadnoeuropskom dobu - pri čemu ne mislim samo na krčage koji su znali biti od olova ili nekih toksičnih legura - se nazdravljalo i kucalo kako bi se piće iz vrhom punih krčaga prelilo u drugi krčag, kako bi se pića opet pomiješala, ali ovaj put, tvrde povjesničari, to je bilo zato da onaj drugi vidi kako piće nije otrovano, kako su namjere nazdravičara-kucača čiste. Ovaj slučaj nameće paralelizam s pozdravom, pruženim ili samo indijanski podignutim širom otvorenim dlanom u kojemu se sigurno ne krije ni kamen, ni nož ni Derringer, nego se pred strancem hiromantski otvara knjiga života.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.