Panteon mučenika rock and rolla krcat je tragičnim pričama. Sadržaj tih priča varira ovisno o imenima i razdobljima, naravno, ali završeci su manje-više uvijek isti: groblje. Oni koji su s divljenjem i ohrabrivanjem namjerno stiskali papučicu gasa autodestrukcije, na kraju dana nariču nad otvorenom rakom, perući ruke od vječne mitologizacije ovisnosti. I licemjerni i iskreno zabrinuti, u epilogu se slože oko istoga: “Prebrzo, nepotrebno, tragično”. Ali tad je već kasno, jer otišli su i čovjek i talent. Obitelji ostaju uspomene i suze, a fanovima pjesme. Alkoholizam načelno nije zaslužan za pretjerano puno dobroga, ma koliko živjeli u kulturi u kojoj je biti “pijana budala” ohrabrujući obred inicijacije u svijet coola odraslih - na stranu to što je pijana budala na kraju dana samo i upravo to: pijana budala. Što je dobrog stvorio alkohol? OK, Bukowskog. Ali čak je i Tom Waits postao puno zanimljiviji jednom kad se otrijeznio. Isto volimo reći i za Chrisa Cornella, čiji bi bariton(ski tenor) procvao svaki put kada bi se skinuo s boce. Ali njegovi su demoni bili dublji od flaše. Chris Cornell se ubio 18. svibnja 2017. Odjednom je sve prestalo biti važno. I najava novog solo albuma, i skladanje glazbe za film o genocidu nad Armencima, i šuškanja o povratku Audioslavea, i sve te silne priče o oporavku, humanitarnim zakladama, organiziranju pomoći, savjetovanju drugih ovisnika... Cornell se skinuo s alkohola, kao i s većine drugih droga koje su ga nekoliko puta tijekom života dovele do ograde groblja, ali depresija koju je desetljećima liječio alkoholom, drogom i pjesmama nije nestala. Chris Cornell je mrtav već tri godine i povijest će ga zauvijek pamtiti kao još jednu žrtvu u Panteonu mučenika rock and rolla, točnije ikonu grungea devedesetih koja je skončala kao i mnogi prije i poslije njega: od vlastite ruke, pregažen i ugušen crnim oblakom psihičkih problema koji su vrištali kroz pjesme. Pustimo sad to što je Cornell mrzio da se Soundgarden naziva grunge bendom. Mrzili su to svi, baš kao što svaki bend glumi da je iznad terminologije i scenskih definicija koje su im zalijepili mediji, iako bi bez njih vjerojatno nastavili živjeti u garaži. Nitko ih nije pitao niti ih itko pita: momci iz Soundgardena su uvijek htjeli da ih se zove heavy metal bendom, ali došli su krajem osamdesetih na valu novog zvuka grada Seattlea, kišovite luke američke Zapadne obale, dijeleći fenomen velikog povratka alternativnog rocka na scenu preplavljenu glam-hair metalom napirlitanog LA-a. U doba kad su eter punili napudrani i našminkani muškarci u tigrastim tajicama i bujnim trajnama pjevajući u falsetu himne hedonizmu, skupina namćora s kariranim košuljama i masnom dugom kosom spustila je gitare koju oktavu niže te našiljila liriku anksioznošću i deprom, mijenjajući viski i grupije sagama o psihozama, nejebici i sumraku civilizacije. Nirvana, Stone Temple Pilots, Pearl Jam, Alice in Chains i Soundgarden. Revolucija se rodila u malim klubovima, a svega koju godinu kasnije počela je jesti vlastitu stadionsku djecu, soleći obroke narkoticima i etanolom. Dva su mučenika grungea završila na najviše majica - jedan otišao tragično prerano, a drugi svakako prerano. Jedan je - Kurt Cobain, naravno - imao korijene u punku pa si sačmaricom oduzeo život nakon neuspjele borbe s heroinom. Drugi - Chris Cornell, “ofkors” - s korijenima u Black Sabbathu, taman je proglasio pobjedu nad alkoholom i tabletama, a onda se objesio.
