Kultura
96 prikaza

Chris Cornell - Totalno rasturen, u glazbi je našao spas ili kako je ludilo gradilo povijest

HW2/WENN/PIXSELL
Povodom biografije frontmena Soundgardena Chrisa Cornella donosimo priču o ikoni grungea koja je skončala ugušena oblakom psihičkih problema koji su vrištali kroz njegove pjesme

Panteon mučenika rock and rolla krcat je tragičnim pričama. Sadržaj tih priča varira ovisno o imenima i razdobljima, naravno, ali završeci su manje-više uvijek isti: groblje. Oni koji su s divljenjem i ohrabrivanjem namjerno stiskali papučicu gasa autodestrukcije, na kraju dana nariču nad otvorenom rakom, perući ruke od vječne mitologizacije ovisnosti. I licemjerni i iskreno zabrinuti, u epilogu se slože oko istoga: “Prebrzo, nepotrebno, tragično”. Ali tad je već kasno, jer otišli su i čovjek i talent. Obitelji ostaju uspomene i suze, a fanovima pjesme. Alkoholizam načelno nije zaslužan za pretjerano puno dobroga, ma koliko živjeli u kulturi u kojoj je biti “pijana budala” ohrabrujući obred inicijacije u svijet coola odraslih - na stranu to što je pijana budala na kraju dana samo i upravo to: pijana budala. Što je dobrog stvorio alkohol? OK, Bukowskog. Ali čak je i Tom Waits postao puno zanimljiviji jednom kad se otrijeznio. Isto volimo reći i za Chrisa Cornella, čiji bi bariton(ski tenor) procvao svaki put kada bi se skinuo s boce. Ali njegovi su demoni bili dublji od flaše. Chris Cornell se ubio 18. svibnja 2017. Odjednom je sve prestalo biti važno. I najava novog solo albuma, i skladanje glazbe za film o genocidu nad Armencima, i šuškanja o povratku Audioslavea, i sve te silne priče o oporavku, humanitarnim zakladama, organiziranju pomoći, savjetovanju drugih ovisnika... Cornell se skinuo s alkohola, kao i s većine drugih droga koje su ga nekoliko puta tijekom života dovele do ograde groblja, ali depresija koju je desetljećima liječio alkoholom, drogom i pjesmama nije nestala. Chris Cornell je mrtav već tri godine i povijest će ga zauvijek pamtiti kao još jednu žrtvu u Panteonu mučenika rock and rolla, točnije ikonu grungea devedesetih koja je skončala kao i mnogi prije i poslije njega: od vlastite ruke, pregažen i ugušen crnim oblakom psihičkih problema koji su vrištali kroz pjesme. Pustimo sad to što je Cornell mrzio da se Soundgarden naziva grunge bendom. Mrzili su to svi, baš kao što svaki bend glumi da je iznad terminologije i scenskih definicija koje su im zalijepili mediji, iako bi bez njih vjerojatno nastavili živjeti u garaži. Nitko ih nije pitao niti ih itko pita: momci iz Soundgardena su uvijek htjeli da ih se zove heavy metal bendom, ali došli su krajem osamdesetih na valu novog zvuka grada Seattlea, kišovite luke američke Zapadne obale, dijeleći fenomen velikog povratka alternativnog rocka na scenu preplavljenu glam-hair metalom napirlitanog LA-a. U doba kad su eter punili napudrani i našminkani muškarci u tigrastim tajicama i bujnim trajnama pjevajući u falsetu himne hedonizmu, skupina namćora s kariranim košuljama i masnom dugom kosom spustila je gitare koju oktavu niže te našiljila liriku anksioznošću i deprom, mijenjajući viski i grupije sagama o psihozama, nejebici i sumraku civilizacije. Nirvana, Stone Temple Pilots, Pearl Jam, Alice in Chains i Soundgarden. Revolucija se rodila u malim klubovima, a svega koju godinu kasnije počela je jesti vlastitu stadionsku djecu, soleći obroke narkoticima i etanolom. Dva su mučenika grungea završila na najviše majica - jedan otišao tragično prerano, a drugi svakako prerano. Jedan je - Kurt Cobain, naravno - imao korijene u punku pa si sačmaricom oduzeo život nakon neuspjele borbe s heroinom. Drugi - Chris Cornell, “ofkors” - s korijenima u Black Sabbathu, taman je proglasio pobjedu nad alkoholom i tabletama, a onda se objesio. 

 | Author:

Možda mu se i dizala kosa na glavi od spomena riječi “grunge”, ali Cornell je bio potporni stup scene, “embedan” u nju dublje i posvećenije od ruskog špijuna u SAD-u pedesetih. Bio je i kućni prijatelj, susjed Eddieja Veddera još od 1990. godine, a zajedno su stvorili bend Temple of The Dog pa 1991. objavili i istoimeni album prije nego što je većina članova otišla formirati Pearl Jam. Sljedećih nekoliko desetljeća nostalgično su se vraćali ovoj priči živim nastupima, uglavnom nenajavljenim gostovanjima Cornella na koncertima Pearl Jama, od 2003. do 2016. “Temple Of Dog” snimili su kao posvetu Andrewu Woodu, Cornellovu cimeru i zajedničkom frendu, frontmenu Mother Love Bone, koji nije doživio propisnu eksploziju scene koju je pomogao izgraditi, jer je u ožujku 1990. umro od predoziranja heroinom. 

 | Author:

Cornell nikad nije preferirao heroin, a kaos je, navodno, počeo kad je prvi put probao PCP, feniciklidin proizveden kao anestetik za životinje, koji kao sintetička droga za (najčešće) pušenje razara mozak halucinacijama i ispadima (auto)destruktivnog nasilja. Devedesetih, PCP je doživio takvu mračnu famu da su kružile legende kako je osoba na “anđeoskom prahu” u stanju otfikariti si ruku i nogu pa mlatiti policiju vlastitim odrezanim udovima - nešto kao “bath salts”, koji su prije desetak godina bili glavni krivac za spontani kanibalizam. Cornell je upravo PCP nazvao krivcem za “trajan ožiljak” na svojoj psihi. Nije rezao udove niti napadao ljude u uniformi, ali je doživio mentalni salto mortale, tjeskobu, depresiju i napadaj psihoze koji je trajao sve do tragičnog kraja njegova života. Početak se dogodio 20. srpnja 1964., kad se u obitelji irskog farmaceuta Edwarda F. Boylea i židovske “proročice” Katren Cornell u Seattleu rodio Chris Cornell, uzevši majčino prezime nakon razvoda roditelja. Imao je dva starija brata i tri mlađe sestre, pohađao katoličku osnovnu školu i tamo prvi put osjetio magnetizam pozornice pjevajući antiratnu pjesmu “One Tin Soldier” na talent showu školske priredbe, uz pratnju djevojke na klaviru. Obožavao je Beatlese i Pink Floyd te se sve činilo manje-više OK dok nije ušao u pubertet. Krenuli su prvi mentalni problemi. Nije to bio samo hormonalni disbalans tinejdžerskog bunta. Mladi se Chris počeo užasavati ljudi i uživati u samoći, a tjeskoba bi nestajala samo kad bi uronio u glazbu. Maturu nije dočekao jer je zbog mentalnih problema napustio školu, a svakako nije pomoglo ni to što je od 12. do 13. godine, kad većina klinaca zgrozi roditelje prvim pijanstvom ili cigaretom zapaljenom u školskom zahodu, svakodnevno rokao alkohol, marihuanu, LSD, psilocibin i tablete, koktel psihodelika i narkotika na kojemu bi mu pozavidio i prosječan roman Huntera S. Thompsona. S 14 je uzeo PCP. Temeljito sjeban, u glazbi je našao spas. Kao dijete učio je svirati klavir, a onda mu je majka kupila bubanj, što je bio prvi korak do rocka. Trebalo je napraviti još nekoliko koraka, kao što su pranje suđa u lokalnom restoranu i prodavanje ribe na tržnici, ali već je početkom osamdesetih imao prve bendove. 

 | Author:

The Shemps je stvorio s prijateljem i basistom Hirom Yamamotom, a nakon što je Hiro otišao, pridružio im se gitarist Kim Thayil. Raspadom The Shempsa vraća se Hiro, koji s Chrisom i Kimom počinje sviruckati po garažama i podrumima. Do 1984. već su imali ime - Soundgarden. Sljedeće im se godine pridružio Scott Sundquist na bubnjevima, koji je 1986. zbog obiteljskih obaveza otišao pa predao palice Mattu Cameronu i tako je formirana postava koja je dogurala do debija. Prvi album “Ultramega OK” izlazi 1988. za SST Records, malu nezavisnu diskografsku kuću iz Kalifornije, koja je štrikala mrežu alternativnog rocka s prijelaza desetljeća pa je tako zaslužna za lansiranje velikih karijera imena kao što su Sonic Youth i Dinosaur Jr. Prije toga, Soundgarden objavljuje i dva EP-ja za Sub Pop, još jednu nezavisnu izdavačku kuću, koja je imala dobar nos za na vrijeme potpisati Nirvanu i Mudhoney pa tako ući u povijest kao pravi inkubator grungea s kraja osamdesetih. Već s drugim albumom, pravovjerni alt-fanovi koji su ih gutali u klubovima Seattlea, kao i s kaseta dilanih po hodnicima srednjih škola i fakulteta, odriču ih se zbog “prodaje ideala”, zgroženi što je Soundgarden već s drugim albumom “Louder Than Love” (1989.) potpisao za A&M Records, tiskajući se u katalogu u kojemu se nalaze Burt Bacharach, Sting, Bryan Adams i Liza Minnelli. Zbogom fanzini, dobar dan MTV - Soundgarden su bili spremni za streloviti prodor u mainstream devedesetih. 

 | Author: AR5/WENN/PIXSELL AR5/WENN/PIXSELL

Do 1994. i četvrtog albuma “Superunknown”, nošenog kotrljajućim rifovima postgrunge himne “Black Hole Sun”, Soundgarden su već bili jedan od najvećih rock fenomena nove ere gitarističke glazbe, međunarodno uspješni punjači stadiona s multimilijunskim nakladama od SAD-a preko Kanade do Švedske i Nizozemske. Kako to već biva s velikim uspjesima, bend se - navodno zbog “kreativnih nesuglasica”, što je klasična mantra glazbene povijesti i kletva stvaranja u kolektivu - raspao nakon još jednog albuma (“Down on the Upside”) 1997. pa Cornell kreće na solo putovanje. Tako 1999. izlazi “Euphoria Morning”, 12 pjesama oslonjenih o poluakustičnu psihodeliju, koje su se svidjele kritici, ali nisu imale prevelikog komercijalnog odjeka. Stoga je drugi solo album objavio tek 2007., “Carry On”, na kojemu se nalazi i Cornellov ulazak na listu autora soundtracka za Jamesa Bonda (pjesma “You Know My Name” iz “Casino Royale”), kao i nježna, nimalo plesna akustična obrada “Billy Jean” Michaela Jacksona. Za turneju je okupio novi bend, majstore poput Jasona Stuttera, bubnjara koji je surađivao i s Marilynom Mansonom, dok je na gitari angažirao Yogija Lonicha - hrvatskog zeta i današnjega gitarista pratećeg benda Ede Maajke, koji je nakon 30 godina života u Los Angelesu postao Zagrepčanin.

 | Author: HW2/WENN/PIXSELL HW2/WENN/PIXSELL
Cornell je šokirao rock establišment s trećim albumom “Scream”, kad je, baš kao i polovina svjetske glazbe te 2009., za producenta uzeo Timbalanda, legendu modernog, klupskog hip-hopa i R&B-ja, proslavljenog remek-djelima iz nekog drugog svijeta, skladanima za Missy Elliott i Justina Timberlakea. Kritika je bila zgrožena, a Timbaland je album nazvao “najboljim uratkom svoje karijere”, dok je Cornell mrtvo-hladno izjavio da je “Scream” vrhunac njegove karijere. Razlog za veliku vremensku “solo rupu” nije misterij - Cornell je između dva samostalna albuma bio zaposlen s drugim bendom, jer je 2002. zgrabio mikrofon Audioslavea, supergrupe nastale odlaskom Zacka de la Roche iz Rage Against The Machine. 
 | Author:

Ljevičarski revolucionari odlučili su zakoračiti izvan granica revolucionarnih političkih parola pa su po preporuci Ricka Rubina odložili Molotovljeve koktele rap rock energije i pozvali Cornella im da se pridruži u stvaranju klasičnih formi radiofoničnog rock and rolla. Negdje tijekom prve turneje završio je na odvikavanju. Očistio se u dva mjeseca pa su momci koju godinu kasnije bili spremni putovati na Kubu, gdje su postali prvi američki rokeri na pozornici jednog od posljednjih komunističkih bastiona. Objavili su tri albuma, a onda se nakon 12 godina vratio Soundgarden s novim albumom “King Animal”, ne bi li 2017. uskrsnuli i Audioslave, reunion svirkom na “antiinauguracijskom balu”, prosvjedima protiv izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Svega nekoliko mjeseci prije samoubojstva davao je optimistične izjave o budućnosti - Audioslave je trebao imati još pokoju svirku, a nove solo pjesme i novi album Soundgardena bili su u pripremi. Ipak, morbidna iščitavanja videospota za singl “Nearly Forgot My Broken Heart”, snimljenog 2015., praznovjerno su nalazila najavu neizbježnog - u njemu je Cornell glumio zatvorenika na Divljem zapadu koji - ipak je to fikcija - preživi vješanje. Da bi stvar bila još morbidnija, u spotu je glumio i njegov sin pa ga je YouTube uklonio tri tjedna nakon smrti. “Kad je umro Andy Wood, sljedeće dvije godine nisam mogao slušati njegove pjesme”, izjavio je Chris kad su ga 1994. u magazinu Rolling Stone pozvali da prokomentira koliko su stihovi Kurta Cobaina najavljivali nadolazeću tragediju. 

 | Author:

Cornell je rekao da je iz istog razloga izbjegavao pjesme pokojnog prijatelja Wooda, prepunih aluzija na moguće samoubojstvo. “Ali opet, i moji tekstovi mogu pričati istu priču.” Dvije godine kasnije bio je još jasniji: “Znam kako je to osjećati se suicidalno i kako je to biti beznadežan”. Još od devedesetih njegova borba s depresijom je javna - nije da ju je uz takav glazbeni opus baš mogao i želio skrivati. Ali početkom 2017. sve se činilo u najboljem redu. Bio je trijezan, dobre volje, optimističan i zatrpan obavezama. Ono što nismo znali jest to da je godinu dana ranije doživio relaps, doduše ne svojom voljom. Zbog nesnošljivih bolova u ramenu pripisali su mu benzodiazepine, snažne i iznimno adiktivne lijekove koji su umalo došli glave i Jordana Petersona, a koji su na Cornella preko noći navukli crnu zavjesu prošlosti - progutao ih je čak 33 u devet dana. 

 | Author:

Nakon smrti obdukcija je pronašla još nekoliko lijekova za smirenje. Najgore od svega, samo dva mjeseca kasnije ubio se i njegov dobar prijatelj Chester Bennington, frontmen Linkin Parka, koju mu je na sprovodu pjevao “Hallelujah” Leonarda Cohena. Cornell se objesio u hotelskoj sobi nakon koncerta Soundgardena u Detroitu. Bennington je to učinio kod kuće, kraj prazne boce alkohola. Sve je to tužno i u svemu tome nema ničeg posebno cool, fora ili mitološkog. Samo mentalna bolest koja je natopila zvučnike nedvojbenim klasicima i gradila glazbenu povijest, ali na kraju dana, vrag uvijek potpisuje ugovor s kojim će, proklet bio, debelo naplatiti svaki hit i evergreen. 

 | Author: Suzan/Press Association/PIXSELL Suzan/Press Association/PIXSELL

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.