Kultura Nagrada Fric
691 prikaza

Čovjek ne smije imati opravdanja da postane zvijer

1/4
Adrijana Vidić
Knjiga Želimira Periša 'Maldenka Kostonoga' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., a mi razgovaramo s autorom. Nagradu u vrijednosti od 75.000 kuna sponzorira Barcaffe

Od Kirke, jedne od najpoznatijih mitoloških čarobnica, preko vračare iz Endora koju spominje kršćanska Biblija, pa sve do Babe Jage, vještice iz slavenske mitologije, priče o ženama koje imaju nadnaravne moći integralni su dio svjetskog literarnog folklora. Te su priče osobito jezivu dimenziju dobile sredinom 15. stoljeća, kada su crkvena inkvizicija i svjetovne vlasti počeli s masovnim progonima žena-vještica.

Lov na vještice u našim se krajevima posebno rasplamsao tek koncem 17. stoljeća, no priča koju u svojoj novoj knjizi "Mladenka kostonoga" raspreda Želimir Periš vodi nas još bliže u budućnost, u prvu polovicu 19. stoljeća i vrijeme kada – barem po pripovijedanju izvanredno duhovitog pastoralnog guslarskog epa koji uskoro ravno iz književne radionice tog zadarskog pisca svoje tiskano ukoričenje dobiva u izdanju nakladnika OceanMore – u nepristupačnim šumama hrvatske Zagore i još nepristupačnijim srcima onodobnoga hrvatskog čovjeka svoje mjesto pod suncem pokušava pronaći vještica Gila. Gila – stuha i štriga, kučibaba, irudica i vještica, Gila vilenica i ljekarica, iscjeliteljica, travarka i gatalica, vračara i bahorica, Gila babaroga, kudlaka, gvozdenzuba ili, jednostavno, Gila kostonoga, protagonistica je jedne doista nevjerojatne, potpuno neočekivane pripovijesti, prepune fantastičnih elemenata mitološkog imaginarija hrvatske narodne baštine, serviranih u istome tanjuru s trpkom svevremenošću ljudske gluposti i zlobe.

 | Author: Adrijana Vidić Adrijana Vidić

Želimir Periš rođen je 1975. u Zadru, gdje živi i radi. Pisac čiji je "dnevni" alter ego inženjer računarstva, napisao je još i knjigu priča "Mučenice" (2013.), kriminalističke romane "Mima i kvadratura duga" (2014.) i "Mima i vaše kćeri" (2015.), te zbirku poezije "X" (2016.), za koje je dobio nekoliko relevantnih nagrada i bio u finalu nagrade za najbolji roman godine. Tekstovi su mu više puta adaptirani za kazalište, priče prevođene na niz jezika, a tijekom godina aktivnog bavljenja književnošću kroz razne kulturne akcije i inicijative, kreativna manufaktura tog programera i strastvenog gejmera iznjedrila je i popularnu kartašku igru "Fierce Women".

Njegova knjiga "Mladenka kostonoga" svojevrsno je čudo u domaćoj književnoj produkciji, jezično i stilski raskošan roman o ženskoj samoći, trpljenju i patnji, lirska posveta majčinstvu, satirična oda praznovjerju, duhoviti hommage književnosti i mračna priča o ljudskosti, koja se čita kao napeti povijesni triler o ljudima, politici i vjeri, koji uvijek nekako, kojim god da se redoslijedom zbroje, daju isti rezultat, a taj zbroj je – nesreća.

"Mladenku kostonogu" predstavljate kao ep o vještici, što je vjerojatno najjednostavnija definicija te nevjerojatne, duhovite i razgranate pripovijesti, ali je ujedno i varljiva, jer vaša je nova knjiga puno više od priče koju pripovijeda. Tko je mladenka kostonoga i što ona predstavlja guslaru i piscu Želimiru Perišu?

"Mladenka kostonoga" je knjiga s mnogo različitih lica. Ep o vještici mi se činio kao dobar izbor već i zbog slojevitosti pojma vještice. Sviđa mi se kako je, nakon četiri stoljeća, riječ vještica danas gotovo izgubila negativne konotacije. Nakon što su bile simbol zla, vještice su danas opet samo vješte žene, žene s moćima, ima ih po crtićima, literaturi i serijama za mlade; unuke onih koje nisu spalili vratile su se kao simbol progresa i pravde. "Mladenka kostonoga" je, dakle, priča o Gili, vještici iz Dalmatinske zagore 19. stoljeća. Gila je vještica, što je često samo pogrdan naziv za vračaricu, ljekaricu, travarku, iscjeliteljicu, ali i ženu koja zna skinuti uroke, kad treba i gatati i skuhati ljubavni napitak, ženu koja će pomoći pri porodu ili neželjenoj trudnoći – ženu kakvu su imala sva sela tog doba. No Gila, iako naslovna junakinja, češće je sporedni lik priča o svom životu. Roman piše o njoj uglavnom se baveći svime oko nje, holistički, nekronološki i razbacano, a ja kao autor preuzeo sam ulogu guslara koji pripovijeda taj ep.

U kojoj ste se mjeri tijekom pisanja "Mladenke" oslanjali na povijesne dokumente?

Čitava je "Mladenka" bazirana na povijesnim spisima no jako sam pazio da ne skliznem u žanr povijesnog romana. Bojao sam se da bi žanrovsko određivanje romana sputalo njegovu magiju, jer, knjiga je zapravo vrlo plaha i puna magije. Osim samih povijesnih štiva mnogo sam istraživanja posvetio hrvatskoj tradicijskoj predaji i usmenoj baštini, kopao vradžbine koje je Gila izgovarala, pa ih onda analizirao, testirao i u nekima od njih pronašao pravu čaroliju.

 | Author:

I ranije ste se bavili ženama koje život polažu na oltar neravnopravne borbe s nepravednostima svijeta kojim vladaju muškarci. Što vas toliko privlači temi "ženskog mučeništva"? Feministička borba nastoji pokazati da je osobno – svakodnevno, "kućno" – uvijek u biti političko. Slažete li se? U tom smislu, i vaš je novi roman donekle feministički politički angažiran.

Istina je da sam ranije pažnju usmjeravao na rodne uloge i pisao iz želje da kanaliziram određene ideje i stavove. U "Mladenki" sam se pak poželio odmaknuti od svih kalkulacija. Likovi iz ovog romana nisu izmišljeni, pronašao sam ih u povijesnim i etnološkim knjigama pod nekim drugim imenima i na raznim mjestima, no to su stvarni, istiniti životi koje sam uobličio u priče. Nisam im birao rod, iako im rod ipak određuje sudbine. Devetnaesto je stoljeće jedno vrlo histerično doba, selo još živi po običajima nepromijenjenim od srednjeg vijeka, dok su gradovi centri progresa i promjena. U tom tranzicijskom vremenu rodne su uloge vrlo čvrste, no životne su sudbine često fleksibilne i nalaze načina lomiti zadane dogme. Rodna i socijalna nepravda je pečat vremena i ne može se pisati o životu tih ljudi a da te nepravde ne isplivaju u tekstu, kako tada, a tako i danas. Pri tome ne mislim da je zadatak umjetnosti da bude politična, baš naprotiv. Sloboda umjetnosti je u tome da bude sve što želi, to je svemogući alat za oblikovanje ideja i emocija i u umjetnikovim je rukama da tu moć usmjeri kako želi. Priča o ženi koja odlazi u trgovinu kupiti povrće može imati dalekosežniji i utjecajniji društveni doseg nego bilo koji politički pamflet.

Kad je riječ o ženskoj ravnopravnosti, kakva je situacija u tradicionalno patrijarhalnoj Dalmaciji? Ako i jest postignuta kakva-takva ravnoteža među spolovima, da li je ona dovoljno snažna polazišna točka da bi se odgojile nove generacije ljudi koji će osvijestiti nužnost odbacivanja rodno zadanih uloga?

Mislim da to „tradicionalno“ više nije vezano uz prostor. Globalizacija nam je donijela preslagivanje informacija i sad više doista nije bitno tko je odakle i koju baštinu donosi sa sobom, već kojim člancima na internetu je zagnojen. Teško mi je cijeniti društvo i donositi ikakve političke ocjene. U jednom sam trenutku shvatio da nisam spreman nositi ulogu pisca–intelektualca koji će suditi svijet oko sebe i izgovarati jasne i artikulirane stavove o problemima koji nas okružuju. Moje kompetencije staju s pisanjem priča. U njima piše sve što imam za reći. Patrijarhalnu Dalmaciju vrlo detaljno seciram u romanu, a sad, hoće li to čitatelji doživjeti kao nostalgičnu sliku davno prošlog vremena ili u tome prepoznati današnjicu – to je na njima.

Jedna od tema koja se nameće u vašoj novoj knjizi svakako je i pitanje obične ljudske solidarnosti koja ipak, kako se čini, nije oslabjela s pojavom novog, samodostatnog modernog pojedinca, već nikada nije ni postojala. Čovjek je, dakle, sebično biće, a romantični ideal solidarnosti socijalistička izmišljotina?

Možemo reći i obrnuto: čovjek jest romantično i solidarno biće, no vrijeme i okruženje u kojem mora preživjeti tjeraju ga da bude sebična zvijer. Roman ima više epizoda posvećenih tom problemu i to artikulira ovako: Čovjek ne smije imati opravdanja da postane zvijer, makar morao biti zvijer da bi to dokazao. Fascinantno mi je koliko je danas taj jedan duboko humani ideal socijalističke utopije u kojoj se svi brinu za sve i nitko sebe ne stavlja ispred drugih – postao sotoniziran u svjetlu populističke desne i/ili kapitalističke propagande. Taj jedan humani ideal, kršćanski ideal – ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe – danas je do te mjere izopačen da i navodni promicatelji kršćanskih vrijednosti danas prvo mrze, a tek onda eventualno zazivaju ljubav. Zašto? Možda zato što oni drugi, oni što dolaze preko granice i drukčije govore, nisu nama bližnji? Ali to je krivo, Isus ih uči o priči o Samarićaninu, koji je pripadnik drugog naroda, pa će ipak pomoći nepoznatom čovjeku. Naši bližnji su svi, i oni preko rijeke i oni s druge strane bodljikave žice. Ali nije ni Bog bez grijeha, pa i on kaže: prvo ljubi mene, a onda tek ljubi svoje bližnje. Kakav narcizam! Bog, naime, nije socijalist.

 | Author: Adrijana Vidić Adrijana Vidić

Nemoguće je ne primijetiti neke poveznice između vaše "Mladenke" i renesansnog pastoralnog romana "Planine" Zadranina Petra Zoranića, koji se smatra prvim hrvatskim romanom uopće. Jeste li pišući o Gili bili među ostalim inspirirani i Zoranićevim 'vilinskim' Velebitom? Čini se da vas s tim hrvatskim književnikom iz 16. stoljeća ne povezuje samo rodni grad.

U "Mladenku" sam ukodirao dobru ruku povijesti hrvatske književnosti, pa su neke glave napisane s duhom Petra Zoranića, ali ima i Gundulićevih pastorala, bajki Ivane Brlić Mažuranić, zapravo, svako poglavlje romana je napisano u nekom drugom ključu, nekom drugom glasu i nekom drugom žanru, no uvijek u nekakvoj ludističkoj obradi samog žanra. Čitav roman je jedna velika igra s etnološkim i tradicijskim motivima – volim vjerovati – u punk obradi. Roman predstavljam kao guslarski ep, no to je etno na način kako ga sviraju Kultur Shock i Gogol Bordello ili kako ga slika Chagall. Moj prvotni motiv je zabava. Želio sam da se čitatelji zabavljaju istražujući priče upletene u knjigu. Roman sam pretvorio u igru koju čitatelji igraju istražujući o vezama i poveznicama raznih koncepata romana u čemu im pomažem, pa onda oni mogu listati na njegov kraj u kojem je više dodataka koji daju dodatnu dimenziju pročitanom, pa se vraćati na tekst koji je pun meta-opisa, i sve zajedno – poželio sam pružiti nekakav aktivan doživljaj, ne linearnu priču koja teče u jednom smjeru i strukturom se ne razlikuje puno od serija kakve inače gledaju na netflixima. Želio sam iskoristiti one posebnosti koje samo knjiga može pružiti.

Je li pisanje u tom smislu za vas i neka vrsta alata za razumijevanje psihološke i emocionalne dinamike povijesnih silnica, pa time i svega onoga upisanoga u vašu vlastitu biološku i kulturnu biografiju? "Mladenka" je u više aspekata roman potrage za identitetom.

"Mladenka kostonoga" jest prvenstveno knjiga o identitetu, ali ne toliko o potrazi koliko o definiranju odnosa. Gila je čitavu mladost suočena s ljudima koje prvenstveno zanima što je ona, odakle je i čija je - i to su pitanja koja je stalno prate a ona, ne znajući odgovoriti na njih, od tih pitanja bježi i treba joj jako puno vremena, cijeli jedan život, da pronađe odgovore i da se naposljetku postavi prema svima onima koji su je ugnjetavali. Čija si ti? – arhetipsko je pitanje ovih prostora, vrlo zlobno i zloćudno. Roman prati Gilu dok je djevojčica, djevojka, zrela žena, pa na kraju i starica, i svaka od tih žena ima vlastiti problematični identitet. To je možda i najteža stvar koju sam pokušao obuhvatiti u romanu, promjenu osobe, promjenu stavova, koliko se čovjek mijenja i koliko je različit od onog mladog uma koji je bio jednom.

Pronašli ste se u raznim književnim žanrovima; pišete poeziju, kratke priče, kriminalističke romane… Sad kad ste svojoj biografiji dodali i pastoralnu odiseju jedne vještice (u prozi i stihu…), kako biste definirali Želimira Periša – pisca?

Od prve napisane knjige bilo mi je jasno da neću biti pisac koji piše istu knjigu, niti istu temu. Nemam neke svoje opsesivne teme niti konzistenciju upisivanja svog životnog iskustva u knjigu kao veliki pisci, ali zato imam slobodu izmišljanja. Smatram da imam puno sreće što mogu pisati knjige jer je proces istraživanja i oblikovanja vlastitog literarnog svijeta jedno veliko bogatstvo. Pišući "Mladenku" uronio sam u neke od procesa koje opisujem u romanu, učio svirati gusle, skladao sonatu, pisao misu, bacao uroke i grickao lišće murve kao svilci negdašnjeg zadarskog filatorija. Veselim se novim idejama, znanjima i okusima koje će od mene tražiti sljedeća knjiga.

Radnja "Mladenke" zbiva se u vrijeme kad je teritorij današnje Hrvatske bio pod raznim stranim upravama, i kad se možda činilo da će svi problemi biti riješeni kad se Hrvati oslobode stranih gospodara. Nakon gotovo tri desetljeća hrvatske samostalnosti, europskih integracija i liberalnog kapitalizma, napisali ste roman koji se čita kao izvanredna satira suvremenosti. Povijest se ponavlja, sve je uvijek isto, nema nam spasa?

Nije li to divno? Napišem roman koji se događa u devetnaestom stoljeću skicirajući stvarne događaje tog vremena, a sve frca od poveznica i paralela, i odjednom – eto satire suvremenosti. Povijest je takva, ona nas uči i hrani, samo je koristimo na krivi način. Iz povijesti bismo trebali naučiti o promjenjivosti mjerila, a ne izvlačiti neke idole u koje ćemo se onda kleti. Bilo mi je jako zabavno pisati epizode kako je papa Grgur zabranio uličnu rasvjetu u Rimu jer je to vražje djelo, ili o ubojici i seoskom razbojniku kojeg slave kao heroja. To je povijest.

Ova se knjiga može čitati i kao politički roman. Zadar i zadarsko zaleđe su relativno konzervativna sredina i snažno uporište HDZ-a u kojemu je ta stranka pobijedila na gotovo svim izborima od neovisnosti. Znači li to da su Zadrani zadovoljni političkom situacijom u zemlji i svojim lokalnim vlastima? Što očekujete od predstojećih izbora?

Zadar nije ništa drukčiji od ostatka Hrvatske. Gdje god se okrenete, u ovoj našoj maloj državi vidite isto sranje. Zato ni od izbora zapravo ne očekujem puno. Sustav je naprosto kvaran, parlamentarna demokracija – koja bi trebala biti najnaprednije državno uređenje koje postoji – puna je mana: nagrađuje populizam, ne kažnjava laž, a biračko tijelo je lako manipulirati; SAD nam upravo demonstrira sve pogubnosti takve demokracije. Hrvatska klijentelistička demokracija još je gora, neka su zla toliko duboko ukopana u korijene ove nacije da se više ne daju iščupati. Ipak, ono što mi možemo jest gnojiti taj vrt pa da nam nikne cvijeće, u nadi da će jednog dana taj cvijet pobijediti onu trulež. Nije lako i možda se neće dogoditi uskoro, ali uvjeren sam da možemo.

U knjizi razotkrivate licemjerje, ispraznost i lažnost crkve kao institucije. Nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj je došlo do svojevrsne religijske histerije kada se svaka vjera koja nije katolička, pa i ateizam, počela smatrati gotovo pa herezom. Je li se, po vašem mišljenju, situacija do danas popravila? U tome smislu, kakav prijem svoje knjige očekujete u Dalmaciji?

Svi su licemjerni. To ne staje na Crkvi niti na politici. Međutim, ono što mene fascinira je koliko je lako licemjerje razotkriti; dovoljno je vidjeti što su iste glave govorile jučer, a što prije par godina kad su odnosi bili drukčije posloženi – pa da svi shvate koliko su plitki i banalni motivi svih tih javnih figura u politikama, crkvama, gospodarstvima ili bilo kojim pozicijama moći. Zapravo, to se često i radi, mediji tu još uvijek daju svoj doprinos, no ni razotkrivene licemjere se ne kažnjava. Ne razumijem zašto. Ne mislim da knjiga progovara o ičemu što nije već odavno jasno i vidljivo, pa i ne očekujem nekakav poseban prijem u političkom smislu, ali kulturološki bi mi bilo drago kad bih recimo inspirirao neki punk bend da uključi gusle u svoj instrumentarij. Taj naš prastari instrument koji smo donijeli sa sobom još od seobe danas je praktički simbol toksičnog nacionalizma i nazadnog ruralnog svjetonazora; nije li to šteta?

Za život zarađujete kao kompjutorski stručnjak i programer. Svoju novu knjigu završavate po uzoru na "chose your own adventure" interaktivnu online fikciju, stvarajući neku vrstu hibridne literarne igre. Kao roditelj i kao pasionirani gejmer vjerojatno jako dobro razumijete kakve sinapse vladaju mozgovima mladih generacija. Kako vidite budućnost knjige u svijetu koji ubrzano seli u digitalnu domenu?

Knjiga je temelj kulture i ta njena uloga ne može biti poljuljana. Ipak, moderni mediji nose puno privlačnoga i te mlade generacije su itekako privučene ludim novim mogućnostima i medijima. Bez sumnje, klasična literatura će opstati, kao što opstaje i klasična glazba, no za očekivati je da će se pojaviti i novi oblici i mediji stvaranja i konzumiranja književnosti. Iako sam i sam privučen izazovima kreiranja priča u novim medijima – interaktivnim igrama i modernim digitalnim načinima izražavanja – to zapravo nije bio motiv uključivanja interaktivnih elemenata u "Mladenku". Tu mi je bilo važno igrati se formom, pa mi je tako bilo ključno još jedno važno poglavlje, koje prati Gilu koja je tad djevojčica, napisati u formi dječje književnosti, a jedan definirajući moment mog odrastanja i otkrivanja literature bio je serijal dječjih knjiga „izaberi svoju avanturu“, koji sam onda pokušao oživjeti u ovoj knjizi. Naravno, uz puno brutalne obrade kojih je knjiga puna, jer to nikako nije dječja literatura.

Iz zagrebačke perspektive čini se da se većina važnih i vrijednih stvari u hrvatskoj kulturi zbiva u Zagrebu, a da se kulturna Dalmacija probudi tek s dolaskom ljeta i turista. Je li doista tako?

Dugo sam bio uključen u rad književnih i kulturnih udruga u Zadru i imao priliku vidjeti i graditi tu scenu. Ljeto zapravo nije uvijek pozitivna stvar, problem je što ljeto polarizira sve gradske sadržaje na one koje su za turiste i one koje su za lokalce. Ipak, Zadar je divan grad s divnim ljudima, sa stalnim pritokom mladih i entuzijastičnih, ali treba uložiti još puno truda da se iz njih izvuče taj potencijal pa Zadar pretvori u umjetnički relevantno mjesto.

Na kraju, čitajući, čini se kao da se pisac ove knjige ponajprije odlično zabavlja. Jesam li u pravu? Koliko je vama pisanje ozbiljan posao, a koliko igra – s riječima, s idejama, s čitateljem?

Umjetnost jest igra. Ne igramo li se – čemu sve? Trud i količina rada koju treba upogoniti za stvaranje umjetničkog djela nekad je zastrašujuće velika, ali to nikako ne znači da je stvaranje ozbiljan posao. Moj dubinski motiv je da čitatelji pročitaju što sam napisao, pa ne da se smiju ili ne–daj–vraže puste suzu, nego da me poprijeko pogledaju i kažu: „Kako možeš ovo napisati?“ E, onda sam sretan pisac.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.