Kultura
322 prikaza

Da bih napravio svoj opus, upotrijebio sam materijal vrijedan 7,9 milijardi dolara

Braco Dimitrijević
1/4
Davor Puklavec (PIXSELL)
Od djetinjstva je živio u svijetu, rečeno današnjim rječnikom, celebrityja. Kao dječak upoznao je Tita, Sartrea, Che Guevaru, Andrića..., da bi kao odrastao čovjek u Parizu, od slavnog Jacka Langa, dobio Orden viteza

Čovjek katkad ima dojam da Braco Dimitrijević poznaje cijeli svijet, ili barem većinu važnih ljudi druge polovice 20. stoljeća. Sin sarajevskog slikara Voje Dimitrijevića, učenika čuvenog Andrea Lhotea (iz čije su škole izašli Tamara de Lempicka, Nicolas Poliakoff, Sava Šumanović, Andre Cartier-Bresson i mnogi drugi svjetski poznati likovnjaci), prvi je naš suvremeni umjetnik koji se proslavio u svijetu. Braco se značajan dio života nosio s očevom sjenom: danas oca možemo predstavljati po sinu, na što bi obojica trebali biti ponosni (Vojo je napravio one čuvene stope Gavrila Principa na mjestu s kojeg je mladić pucao na nadvojvodu - to je možda bio prvi konceptualni iskorak nekog jugoslavenskog, ako ne i svjetskog umjetnika).

Braco je prvu samostalnu izložbu imao s deset godina, 1958. u Sarajevu, nakon čega su novine bile pune napisa o “wunderkindu” pa je Hajrudin Krvavac, kasniji autor “Valtera”, snimio čak i film o njemu. Od djetinjstva Dimitrijević je živio u svijetu, rečeno današnjim rječnikom, celebrityja - kao dječak upoznao je Tita, Sartrea, Dedijera, Che Guevaru, Andrića..., da bi kao odrastao čovjek u Parizu, od slavnog Jacka Langa, dobio orden viteza, a na dodjelu je došao “le tout Paris”. Životnu je priču, koja uskoro izlazi u nakladi Frakture, ukoričio na nekih tisuću stranica - i ni jedna jedina nije dosadna! Dimitrijević je beskrajno zanimljiv pisac, čije su rečenice katkad antologijski aforistične. “Nema grešaka u historiji. Cijela historija je greška”, napisat će 1968. godine vitgenštajnovski lucidno. Na pitanje kako je pisao, opsegom i razinom više nego dojmljivu biografiju (naslov je “Louvre je moj atelje, ulica moj muzej”), Dimitrijević kaže: “Imam dobro pamćenje, ali i godišnje notese, u koje sam upisao mnogo stvari, što mi je olakšalo posao. Knjigu sam pisao kojekuda, uglavnom po pauzama, na aerodromima, u avionu i na sličnim mjestima, gdje god bih stigao. Tijekom jednog predavanja na Royal Colledgeu u Londonu studenti su me pitali gdje mogu pročitati anegdotu koju sam im upravo ispričao, i to je pitanje bilo okidač za ovaj rad. Tako je nastala knjiga.” (Pisana je, usput budi rečeno, desetak godina.)

 | Author: Fraktura Fraktura

Dimitrijević je i skijaš, štoviše, natjecatelj u najtežoj i najopasnijoj disciplini, spustu, koja mu je pomogla da upozna druge dimenzije postojanja, ali i da se izvuče iz obiteljske sjene - na zaleđenoj padini, kojom se juri više od sto na sat, ne pomažu preci, ma kako slavni bili, naročito ako se natječeš, pa i pobjeđuješ, u društvu momaka rođenih na planini. “Skijaška karijera mi je jako bitna jer čovjek na tim natjecanjima, osobito u spustu, doživi individualnu emancipaciju, tu postajete jedinka oslobođena očeva imena.” Stavljanje glave u torbu zahtijeva i veliku hrabrost, koja mu je, kasnih šezdesetih, svakako bila neophodna za konceptualističke iskorake.

“Upisali ste elektrotehniku, ali kad ste odlučili biti umjetnik, bili ste na čistu da želite biti svjetski umjetnik”, pitamo ga. “Da, nasreću, dogodilo se tako”, kaže on. “Nije samo sreća”, postavljamo mu novo pitanje. “Ne, nije, imate pravo. Puno je tu rada i upornosti, puno rizika. Ljudi ne znaju što znači u tom kontekstu djelovati i truditi se...”

Danas se, kaže, mnogi predstavljaju kao “konceptualni umjetnici”, ali kad je ta priča, kasnih šezdesetih, počela, u svijetu nije bilo više od 30 ljudi spremnih preuzeti teret te riječi. “Bilo nas je malo i bili smo kao obitelj”, kaže.

U životu je Dimitrijević dotakao i dno i vrh. Iz jedne je njegove podstanarske sobe neka djevojka pobjegla kad je vidjela kako je soba bijedna i memljiva (kasnije se u susjednu sobu uselio dr. Slaven Letica). Nije dovršio studij elektrotehnike. Nije iz prve upisao ni Likovnu akademiju u Zagrebu (otac nije htio intervenirati) pa mu je očev prijatelj Mladen Čaldarović, preko MIlana Kangrge, “sredio” upis na filozofiju kao B predmet, kako ne bi išao u vojsku. No Kangrga je na intervenciju zaboravio pa je Dimitrijević na prijamnom doživio fijasko, a onda upisao češki, na kojemu je nedostajalo studenata pa su primali sve. Svejedno je išao na predavanja na ALU, sve dok ga profesor Kulmer - na za Bracu traumatičan način - nije izbacio s predavanja.

 | Author: Davor Puklavec/PIXSELL Davor Puklavec/PIXSELL

“Jednoga dana na večernjem aktu dvorana je bila puna studenata sa sve četiri godine Akademije.

Moj štafelaj je bio postavljen nasuprot vrata. Vrata su se otvorila i grof Kulmer, ne ulazeći, proderao se iz svega glasa da ga čuju svi u dvorani, a i u hodniku: ‘Dimitrijeviću, vi niste upisani, izađite i nemojte više dolaziti ovdje!’. Svi su se s užasom na licu okrenuli prema meni. Mnogi nisu znali da nisam upisan, a moji veliki crteži bili su jednako bezlično akademski kao i svi ostali. Osjetio sam strašan bol u grudima, u želucu, doživio sam šok. Više bih volio da mi se tlo otvorilo pod nogama, da me pogodio snajper. Počeo sam na brzinu skupljati svoje crteže, skidati drvenu tablu sa štafelaja, činilo mi se da to traje satima, a trajalo je možda dvadesetak sekundi. Pokušao sam držati bradu gore i ispred svih tih očiju uprtih u mene izaći što prije, nestati, izgubiti se. Dva dana sam s grčevima ležao u krevetu, nikamo nisam izlazio, ništa jeo. Mislio sam na Kulmera, da je bio pravi grof ili da je imao išta plemićko u duši, pustio bi me na miru da dovršim crtež tog dana i na pristojan način na hodniku diskretno rekao to što mi je imao reći”, čitamo u knjizi.

U životu mladog čovjeka takve stvari nanose teške, nezaboravne ozljede. Miroslav Krleža cijeloga je života patio zbog neuspjeha i poniženja u osnovnoj školi. Na pitanje je li mu bilo teško otkrivati traumatske scene javnosti, Dimitrijević kaže da nije. “Te su scene odredile godine moga života i ja sam ih morao napisati. Nisam oko toga imao nikakvih poteškoća.” Nakon prvog neuspjeha na ALU, išao je ponovno i uspio. Pred kraj šezdesetih Braco Dimitrijević piše poeme i već tu ima na umu što želi. “Sve svoje poeme iz tog doba i one iz 1967. trudio sam se prevoditi na engleski, jer sam znao da ako se budem bavio umjetnošću, da ću se sigurno odseliti iz Jugoslavije i raditi za cijeli svijet”, piše u knjizi. Tako je i bilo. Godine 1976. napravio je prve instalacije “Triptychos Post Historicus” s originalnim djelima Kandinskog, Picassa, Mondriana, Moneta i Maneta u Nationalgalerie u Berlinu. Godine 1976. objavio je teorijsko djelo “Tractatus Post Historicus” (Edition Dacic Tübingen), drugo izdanje 2009. (Slought Foundation Philadelphia i University of Pennsylvania). Godine 1994. objavio je zbirku pripovjedaka “Histoires de Prix Nobel” (Édition de la Tempête, Pariz). “Da bih napravio svoj opus, upotrijebio sam materijal vrijedan nevjerojatnih 7,9 milijardi dolara”, piše danas Dimitrijević opisujući artefakte iz kojih je stvarao svoja djela - nema koga tu nema, od Matissea do Malevicha. Do sada je održao 160 samostalnih izložbi u galerijama i muzejima na pet kontinenata - od Galerije SC-a u Zagrebu 1969. do Sperone Westwater Gallery u New Yorku 2012. Njegova se djela nalaze u 90 muzejskih i javnih zbirki u svijetu, uključujući Tate Gallery, London, Museum of Modern Art, New York, Solomon R. Guggenheim Museum, New York, Musée National d’Art Moderne Centre G. Pompidou Pariz... Možda i zato na pitanje gdje se osjeća doma kaže: “Svugdje. U mome okruženju jednostavno sve dokud seže i pogled i um bila je historija. Prostor na kojem sam živio - Balkan, velika je svjetska raskrsnica na kojoj, nažalost, samo povremeno radi semafor. U mojoj zemlji bio je moguć sudar aviona i čovjeka, a da su oba u logičnom položaju: u lijepom Mostaru nisi bio pilot ako nisi proletio ispod 22 metra visokog mosta, a nisi bio ni frajer ako s istog mosta nisi skočio u Neretvu. Veliki privilegij mog djetinjstva bio je što sam odrastao s idejom da nema čudnog imena, jezika, građevine, zemlje, čudne vjere ili nevjere ili čudne boje”. O dubini njegova uvjerenja govori i jedna anegdota uz Francuske. “Iz stana u Rue Sainte-Elisabeth preselili smo se na sto metara zračne linije u stan kraj Square du Temple. To je bio lijepi stan na piano nobile s balkonom u jednoj od prvih Haussmannovih zgrada iz 1860. Zbog moje principijelnosti propao mi je ugovor s jednom dobrom galerijom. Galerist je bio vrlo zainteresiran da se taj ugovor potpiše. Pitao me je što će biti sadržaj naše buduće izložbe. Odgovorio sam da ću napraviti izložbu posvećenu Sarajevu. To mu se nije svidjelo, što je i pokazao. Rekao je da će doći ponovno sutra, a da ja u međuvremenu razmislim što bih drugo mogao izložiti. Sutradan sam mu rekao da se u ovoj situaciji ne mogu baviti ‘lijepim umjetnostima’, da moram napraviti nešto angažirano u vezi rodnoga grada i dodao: ‘To je grad u kome zadnjih 450 godina zajedno žive kršćani, muslimani, Židovi. Ja na rušenje toga ne mogu ostati indiferentan!’. Galerist mi je rekao da on ne želi imati veze s tim. Rastali smo se, ugovor je ostao nepotpisan, a ja sam izgubio velike novce.” Putujući po svijetu, Dimitrijević je upoznao cijelu galeriju najzanimljivijih ljudi planeta. Među njima je bio i James Bond. “Duško Popov bio je špijunska legenda s nadimkom Tricycle. Zapamtio sam njegovo ime, taj čudni nadimak i neke intrigantne priče koje su u Dubrovniku i Londonu kružile o njemu. Taj playboy, čovjek izuzetnog obrazovanja i poliglot, umro je na jugu Francuske negdje ranih osamdesetih. Knjige o Jamesu Bondu u Jugoslaviji su se pojavile krajem šezdesetih. Dvadesetak godina poslije, ispijajući kavu u mom londonskom ateljeu, u Timesu sam naišao na zanimljiv napis. Tog vedrog londonskog jutra ugledao sam u rubrici Obituary naslov: ‘Umro 007’. Taj ‘007’ bio je Duško Popov, čovjek iz Gradske kavane, kojega sam upoznao s ocem. Za vrijeme jedne večere u restoranu Orsan, srednji Duškov sin Boris, ispričao mi je detalje o događajima u Lisabonu 1941. U kasinu Estoril za kockarskim stolom igrajući bakaru, njegov otac Duško Popov ušao je u duel s nekim Litvancem, trgovcem oružja, inače agentom Gestapa. Kad je njemački agent u zahuktaloj igri, iznerviran Popovom, od vlasnika kasina tražio i dobio ‘no limit’, naš 007 je to objeručke prihvatio. Litvanac je stavio 5000 dolara misleći da Popov to ne može ispratiti. Zatim je Popov povećao ulog, stavio astronomskih 32.000 dolara. Bio je to sav novac koji je dobio od MI6 za duži boravak u Americi. Zabezeknuti gestapovac je pogledom tražio potencijalnog zajmodavca po dvorani, pa gledao u vlasnika kasina, ali ovaj mu je odbio posudbu. Na kraju to nije mogao ispratiti te je ne odigravši do kraja Popovu ostavio golemi iznos od tadašnjih 5000 dolara. To je sve pratio iz blizine jedan drugi agent MI6, Ian Fleming. On će taj događaj poslije rata pretvoriti u bestseler ‘Casino Royal’, po kojemu će biti snimljen i prvi film o Jamesu Bondu”, piše u knjizi. Kao dječak sreo je i Che Guevaru. Tek godinama kasnije postao je svjestan ikoničnosti čovjeka koji ga je pomilovao po glavi. “Nakon novogodišnjih studentskih ferija u Parizu pojavilo se mnoštvo novih plakata. Mnogi su oplakivali jednog od dva glavna protagonista kubanske revolucije - Ernesta Che Guevaru, koji je ubijen u potjeri velikih razmjera u Boliviji. Oplakivao ga je cijeli studentski Pariz. Pojavile su se majice, dopisnice, pa čak i modni dućani s njegovim likom. Postao je idol cijele jedne generacije. Kad su plakati s njegovim likom počeli nicati po gradu, sjetio sam se da je to kubanski ministar kojeg sam sreo s ocem Zorana Vukovića prije osam godina u Bugojnu. Bio je to onaj isti čovjek koji je, kad me je ugledao kao 13-godišnjaka kako držim vodenicu, pomilovao po glavi i rekao: Experimento”, piše Dimitrijević, koji kaže kako danas zna da “taj susret nije ništa značio ni meni ni njemu”.

 | Author: Rad ‘Kad su slonovi vježbali nordijske discipline u mom rodnom gradu’, 1983.

U proljeće 1969. napisao je priču, koja će poslije u umjetničkom svijetu postati hit i čak biti citirana u hollywoodskom filmu “Veliko iščekivanje” budućeg višestrukog oskarovca Alfonsa Cuarona.

Tu priču slušaju Robert De Niro i Gwyneth Paltrow u filmu u produkciji Warner Brothersa. “New York Times će kao motiv filma uz roman Charlesa Dickensa ‘Veliko iščekivanje’ spomenuti i moju priču”, kaže umjetnik, a priča je vrlo kratka i jako zanimljiva.

“Jednom davno, daleko od gradova i sela, živjela su dva slikara. Jednoga dana kralj loveći nedaleko izgubi svog psa. Pronašao ga je u vrtu jednog od dvojice slikara. Vidio je njegove radove i pozvao ga u dvorac. Ime tog slikara bilo je Leonardo da Vinci, a ime drugog zauvijek je nestalo iz ljudskog sjećanja. O čemu priča govori? Pa o tome da je bez potpore velike moći ili prostora važnog jezika teško dosegnuti veliko priznanje. Tad sam već shvaćao da je za afirmiranje talenta potrebna moć. Tako u mojoj priči jedan umjetnik postaje Leonardo, a drugi nestaje iz povijesti. To je refleksija o parcijalnoj slici prošlosti u kojoj nedostaje jedan umjetnik, metafora za dio stvarnosti koja je izostavljena iz povijesti, o osakaćenoj slici prošlosti”, piše Dimitrijević, koji je na neki način negacija vlastite priče. U Parizu je, i to ne od bilo koga, nego od najvećeg francuskog ministra kulture zadnjih sto godina, dobio orden Chevalier des Arts et des Lettres (Vitez umjetnosti i književnosti). “Ovaj orden je u rijetkim prilikama uručivao osobno ministar kulture u ime predsjednika Republike. Svečanost je održana u velikom salonu ministarstva kulture. Jack Lang je govoreći o mom životnom putu i mom radu rekao da se nekad izražavam i pisanjem. Citirao je moja dva statementa. Za statement o historiji rekao je da je très tonique, ali vrlo istinit, a za statement ‘U kozmosu nema gore ni dolje’ da je très juste. Zatim mi je čestitao, zagrlio me i zakvačio mi orden. Ja sam mu zahvalio i rekao da se dolaskom socijalista na vlast 1980-ih kulturna scena u Francuskoj značajno promijenila, da Pariz više ne živi samo od stare slave, nego ima realan značaj u suvremenoj umjetnosti i da je to pridonijelo tome da se mnogi strani umjetnici nastane u Parizu. To nije bila kurtoazija s moje strane, nego činjenica, jer tih godina u Parizu su stanove uzeli i često boravili Kounellis, Paolini, Penone, Barceló, George Condo. Kiefer je već dulje živio na jugu Francuske. Prilikom te ceremonije u ministarstvu kulture orden je primio i grčki kompozitor i rock-glazbenik Vangelis iz benda Afrodita Child. Toj dodjeli odlikovanja nazočili su i Roman Polanski te njegova nova supruga Emmanuelle Seigner, koje sam tom prilikom upoznao.” Bez obzira na sve mijene koje je prošao, reći će danas Braco, Polanski je u sebi stalno zadržao radoznalost srednjoeuropskog intelektualca, to se vidjelo. Jacka Langa se Dimitrijević sjeća s puno topline. “Socijalisti su jako puno ulagali u kulturu. Ni jedan vikend u Francuskoj tih godina za njegova ministrovanja nije prošao bez većeg događaja kojim se sprovodila decentralizacija kulture. U Nantesu, Nici, Cannesu, Lilleu, u mnogim gradovima Francuske, svaki vikend je bio organiziran neki veći kulturni događaj. Bilo je to veliko razdoblje Francuske, ne samo kulture”, kaže Dimitrijević. Tijekom više od pola stoljeća međunarodne karijere Braco je sudjelovao na brojnim skupnim izložbama, između ostalog, tri puta na “Dokumenti “u Kasselu, pet puta na Venecijanskom bijenalu i na drugim brojnim bijenalima, ali jedna skupna izložba mu je ostala upisana u srcu. Radi se o “Magiciens de la terre” (Mađionicari zemlje) u Parizu 1989., gdje su prvi put umjetnici iz svake zemlje na svijetu dobili šansu za veliku vidljivost u prestižnom pariškom Beaubourgu - Cente G. Pompidou. “Bio je užitak vidjeti mnoge stare prijatelje poput Paika, Longa, Boltanskog, ali susresti se i s umjetnicima koje nikad prije nisam vidio. Sreo sam Joea Bena Juniora iz naroda Navajo s granice Novog Mexica i Arizone, Brulyja Bouabréa iz Abidjana, Obale Bjelokosti, Esther Mahlangu iz Južne Afrike... Svaki dan sam nešto naučio. Ujutro nisam mogao dočekati da opet odem na izložbu - toliko različitih priča, toliko novih iskustava. Najljepše što je ta izložba nudila bila su iskustva različitih kultura i znanja. Na izložbi su bile četiri podne slike, iz četiri različite kulture: australskih Aboridžina, vudu svećenika s Haitija, Navajo umjetnika šamana i tibetanska mandala. Pomislio sam, što je kultura starija, to je pigment sitniji. Meni je najzanimljivija bila ona Joea Bena, jer je izvođena bez ikakvih pomagala.” “Ništa nije ljepše od umjetničke četvrti u nastajanju”, kaže Braco i dodaje kako je imao sreću izlagati u njujorškom SoHou 1975., kad su tu nekadašnju četvrt lake industrije počeli naseljavati umjetnici. Tako opisuje susrete s Philom Glassom i Steveom Reichom, za koje kaže da je odmah znao da će i jedan i drugi biti poput Bacha 20. stoljeća. “Jednoga dana u posjetu kod Richarda Serre sreli smo Phila Glassa. Mislim da je još radio kod Richarda kao asistent u ateljeu. Spominjali smo prošlogodišnju izložbu u Kölnu. On nas je pozvao te večeri u svoj studio na koncert. Koncertu je prisustvovalo samo dvadesetak ljudi. Moram reći, koliko god zvučalo pretenciozno ili glupo, da sam u takvim trenucima znao da prisustvujem stvaranju Povijesti. Tadašnji loftovi bili su minimalno izmijenjeni od nekadašnje industrijske namjene, u najboljem slučaju imali ostrugane stare podne daske, ali su njihov volumen i akustika bili impresivni. S nekoliko stolaca na rasklapanje ti radni prostori su se začas pretvarali u koncertne dvorane. Isto je bilo i kad smo išli na koncert kod Stevea Reicha. Toj dvojici kompozitora zahvalan sam što su vratili u život glazbu dobru za slušanje.” Kaže kako je 2006. opet imao sreću izlagati u još jednoj umjetničkoj četvrti u nastajanju, Districtu 798 u Pekingu, nekadašnjem industrijskom kompleksu, koji su tad počeli naseljavati galerije te umjetnički i dizajnerski ateljei. Jedan od bližih Dimitrijevićevih prijatelja bio je i čuveni Malcolm McLaren, tvorac punka, najpoznatiji kao impresario Sex Pistolsa. “U Londonu Malcolm McLaren mi je sa žaljenjem rekao da se njegovo sjedenje na sastancima Odbora za obilježavanje novoga milenija pokazalo potpuno beskorisnim. Taj odbor od dvadesetak uglednika, među kojima su bili i ljudi poput Richarda Rogersa, diskutirao je na koji način najbolje potrošiti novac namijenjen toj proslavi (novoga milenija, op. p). Malcolmov prijedlog bio je originalan, inteligentan i dalekovidan. Predložio je da se milijarde namijenjene za proslavu potroše na avionske karte koje bi podijelili mladim ljudima svih kontinenata, od Afrike do Amerike, s idejom da ti mladi putuju po svijetu, da se zbliže i upoznaju. Taj naizgled nematerijalni projekt ostavio bi planetarni trag, a poslije i konkretan materijalni učinak u desetljećima koja bi slijedila. Malcolmov prijedlog je odbačen, a odlučeno je da se napravi Millennium Dome, Millennium Ring i još neki konvencionalni objekti iz lunapark registra.”

“On mi je bio jedan od najbližih prijatelja zadnjih desetljeća. Bio je nevjerojatan erudit i intelektualac, imao je kritičku žaoku uvijek spremnu na ubod. Bio je nevjerojatno kreativan, pravi čovjek svoga Zeitgeista”, kaže Dimitrijević.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • iskra 03:58 23.Lipanj 2023.

    Bravo Dimitrijeviću.