Da je Smoje živ njegove teme ne bi bile bitno drugačije

Stota je godišnjica rođenja splitskog novinara, književnika i scenarista Miljenka Smoje. Grad Split službeno ju je nazvao Godinom Miljenka Smoje i obilježava se kako je i najavljeno, svečano i radno - izložbama, koncertima, spomen-sobama, spomen-bistama, poštanskim markama, kazališnim predstavama... Rekli bismo - neka, lijepo je to, Smoje to zaista zaslužuje - ali i prije nego što izgovorimo te riječi do kraja, u grlu nam se ipak pojavi neka gorčina. Jer, prateći sve što se događa danas, nekako je teško ne vratiti se nekoliko desetljeća unatrag, ravno u srce devedesetih, i prisjetiti kako je jedan od najvećih novinara i pisaca 20. stoljeća prošao u svom gradu, redakciji, kako ga je tretirala politika koja mu je ipak ušla u butigu, ali i one oveće skupine pojedinaca koje zovemo masom i koja se okreće kako vjetrovi pušu. Smoje, kao jedan od glavnih simbola Splita i Dalmacije, čovjek kojemu ne treba slaviti stotu, nego i svaku drugu obljetnicu života i smrti, ali ga prije svega treba čitati, bio je metom sramotnih i potpuno suludih nacionalističkih ispada i izgona. I tu ću stati (i usput uputiti na monografiju "Smoje" Ivice Ivaniševića), pametnom dosta, a i prigoda je ipak svečana. Jer proslavi Smojine stotke pridružila se i nakladnička kuća V.B.Z. reizdavši "Kroniku o našem Malom mistu" i "Kroniku o Velom mistu", objavivši ih kompletu, lijepo hrvatski rečeno "boxu", koji je, kao i naslovnice knjiga, ilustrirala Tisja Kljaković Braić, jedna od pripadnica "splitske dice", na koju je Smojina poetika ostavila neizbrisivi pečat.