Stota je godišnjica rođenja splitskog novinara, književnika i scenarista Miljenka Smoje. Grad Split službeno ju je nazvao Godinom Miljenka Smoje i obilježava se kako je i najavljeno, svečano i radno - izložbama, koncertima, spomen-sobama, spomen-bistama, poštanskim markama, kazališnim predstavama... Rekli bismo - neka, lijepo je to, Smoje to zaista zaslužuje - ali i prije nego što izgovorimo te riječi do kraja, u grlu nam se ipak pojavi neka gorčina. Jer, prateći sve što se događa danas, nekako je teško ne vratiti se nekoliko desetljeća unatrag, ravno u srce devedesetih, i prisjetiti kako je jedan od najvećih novinara i pisaca 20. stoljeća prošao u svom gradu, redakciji, kako ga je tretirala politika koja mu je ipak ušla u butigu, ali i one oveće skupine pojedinaca koje zovemo masom i koja se okreće kako vjetrovi pušu. Smoje, kao jedan od glavnih simbola Splita i Dalmacije, čovjek kojemu ne treba slaviti stotu, nego i svaku drugu obljetnicu života i smrti, ali ga prije svega treba čitati, bio je metom sramotnih i potpuno suludih nacionalističkih ispada i izgona. I tu ću stati (i usput uputiti na monografiju "Smoje" Ivice Ivaniševića), pametnom dosta, a i prigoda je ipak svečana. Jer proslavi Smojine stotke pridružila se i nakladnička kuća V.B.Z. reizdavši "Kroniku o našem Malom mistu" i "Kroniku o Velom mistu", objavivši ih kompletu, lijepo hrvatski rečeno "boxu", koji je, kao i naslovnice knjiga, ilustrirala Tisja Kljaković Braić, jedna od pripadnica "splitske dice", na koju je Smojina poetika ostavila neizbrisivi pečat.
Sretna je koincidencija da sam ponovno prelistavanje i iščitavanje tih kultnih knjiga obavila baš u jednom od naših malih mista, na otoku nedaleko od Splita, što je potaklo onu finu sponu između književnosti i života, na kakvu te knjige, rekla bih, i računaju. No zanemarimo li potpuno čitateljicu u susretu s novim izdanjem ovih knjiga, zanemarimo li i to da sam dobar dio onoga što danas znam o dalmatinskome mentalitetu, dijalektu i humoru naučila čitajući Smojine feljtone, romane i gledajući njihove ekranizacije, preskočimo li sve vezano uz mene osobno, i dalje ostaje činjenica da su "Kronike" antologijski naslovi hrvatske književnosti kojima baš ništa nažao nije učinio "zub vremena". Pomalo ostavši u sjeni TV serija, što je nekako i očekivano u srazu literature i pop-kulture, čini mi se da Smojini romani još čekaju svoju pravu interpretaciju i "kanonizaciju" kakvu zaslužuju. Smojino su "Velo misto" i "Malo misto", naime, od onih svevremenih, uvijek aktualnih knjiga u kojima se prije svega zrcale sjajno iscrtani karakteri, totalno lokalni, a opet i totalno univerzalni.
Čitanje Smojina "boxa" u prigodnoj, malomišćanskoj atmosferi, dakako, izazvalo je i mnošto reminiscencija, prije svega vezanih uz serije "Naše malo misto" i "Velo misto", od kojih sam "Velo..." sa zanimanjem pratila u realnom vremenu, da bi se potom replike, situacije i likovi prelijevali u stvarni život, u formi nadimaka, citata, fraza... Opet, zanemarimo li mene kao dijete-konzumenticu spomenutih serija, ostaje činjenica da su upravo one u svim svojim brojnim reprizama jedan od najsjajnijih i suvislijih poteza tadašnje, ali i današnje TV produkcije. Odmaknemo li se od ekranizacija i posvetimo čistom tekstu romana, i dalje je riječ o svojevrsnom fenomenu koji će svoje ime i prezime dobiti mnogo godina kasnije, kad će kritičari prozu nastalu u drugoj polovici devedesetih godina početi nazivati stvarnosnom, komunikativnom, neorealističkom, a njezine autore u početku s blesavim čuđenjem, a kasnije prihvaćanjem, novinarima-piscima. Zapravo, želim reći da je važnost Smojinih romana između ostaloga i u tome što ih možemo smatrati rodonačelnicima, "kabanicom" pod kojom je nastajala proza i publicistika autora kao što su Senjanović, Ivanišević, Tomić, Ivančić, Dežulović i mnogi drugi. Spomenuta "splitska dica", nasreću, vrlo će rado priznati tu vrstu pozitivnog utjecaja, pa ih nije potrebno na Smoju posebno podsjećati spomen-sobama. Uostalom, najsjajnija epizoda hrvatskog novinarstva u novijoj povijesti, a jasno je da mislim na Feral Tribune, kojemu se i Smoje pridružio, također proizlazi ispod te kabanice.
Boris Dvornik glumio je Roka Prča, a Zdravka Krstulović Anđu Vlajinu
"Kronika našeg Malog mista", čitana u spomenutoj atmosferi, možda mi je mrvicu i draža od one "Velog...", ali to je posve subjektivan osjećaj. Jer ono što mi je u tim romanima važno zapravo je njihova zajednička crta prikaza tzv. malih ljudi i marginalaca, u raznim vremenima i ideologijama, ta njihova zajednička nit preživljavanja u raznim okolnostima, gdje se jasno daje do znanja kako je politika uvijek oblik represije, a humor ono što pomaže nagonu za preživljavanjem. Oba romana Smoje naziva kronikama i one to zaista jesu - jasna pozornica na kojoj se pojavljuju njegovi likovi burna su povijesna događanja koja treba popisati, a znamo "svako naše malo primorsko misto jema svoga kroničara, ljetopisca". "Malo misto" kreće od tridesetih godina 20. stoljeća, kroničar je "pošćer" Andrija Bombišta, a "nose" ga dva maestralna lika, Bepina i dotur Luigi, praćeni galerijom živopisnih likova. Danas Bepini, čujem, zamjeraju manjak feminizma u toj njenoj legendarnoj rečenici: "Kaš me odvest prid oltar?", no odmahnimo rukom i ipak pogledajmo širi kontekst. Prema scenariju koji je rađen za seriju Televizije Zagreb, snimanu od 1969. do 1971., Smoje je naknadno napisao roman, a kad smo već kod povijesnih činjenica, dodajmo i to da je on jednom kasnije dobio i nastavak u ratnoj kronici Maloga mista "Judi i beštije", no to je već neka druga priča. Već je u "Malom mistu" više nego jasno kako je Smoje pravi meštar promatranja svijeta oko sebe, primjećivanja nijansi i detalja u karakterima, a pri tome vrstan pripovjedač i sjajan stilist. Svakodnevni život mista u kojem se ne događa naizgled ništa veliko, raster je na kojem je prikazana studija karaktera, mještana s njihovim slabostima, mušicama i dišpetima. Rijetko je kome od pisaca, čak i ako su ekranizirani, uspjelo čitavu plejadu likova smjestiti u kolektivno sjećanje, a Bepina, Luigi, Roko Prč, Ferata, Servantes, Meštar, Papundek, Strikan, Netjak i drugi postali su zaista dijelom popularne kulture. Teme o kojima Smoje piše nisu ni lake ni ležerne, ono što se njegovim likovima događa daleko je od bilo kakve idealizacije života i podilaženja publici, ali način na koji gradi situacije, karakterizira likove i osobito dijalogizira toliko su živi da postaju arhetip jednog mentaliteta. Majstorstvo je Smojino u tome što se u svojim romanima bavi naizgled sporednim temama, što u karakterizaciji likova bježi od bilo kakve idealizacije, a time hvata samu bit jednog vremena i prostora. U Smojinim "Kronikama" osjeća se i glas pisca koji kroz njih indirektno progovara, njegova oštroumnost, kritičnost (prema svakoj represivnoj ideologiji) i nevjerojatno razumijevanje za ljude sa svim vrlinama i manama.
"Kronika o Velom mistu" isprva je objavljivana u danas izumrloj formi romana u nastavcima u Nedjeljnoj Dalmaciji i za razliku od arhetipskog "Malog..." koje nije konkretizirano, roman je to o konkretnom Splitu od 1909. do kraja 2. svjetskog rata, godinama u kojima se, ako se htjelo ili moralo, moglo izvjesiti čak šest državnih zastava ili kako bi rekao Meštar: "Zaspiš u jednu, a probudiš se u drugu državu". Kronika je to mediteranskoga grada, prepuna previranja i tragedija te kronika temperamenta njegovih stanovnika, ali i Nogometnog kluba Hajduk, što joj daje dodatnu aktualnost i zanimljivost. Sve te sastavnice u konačnici rezultiraju romanom, kakvih smo čitali prilično, u kojemu su male ljudske sudbine postavljene na pozornicu velike povijesti i njezinih vrtloga, no Smoje se od ostalih pročitanih razlikuje po tome što sraz velikih i malih tema ne djeluje nimalo pretenciozno, zato što su u središtu interesa međuljudski odnosi, a temeljna životna filozofija ona koja bi stala u stih: "Sve ću preživit". Šarolika je tu galerija likova, u rasponu od ribara i težaka, obrtnika i radnika do intelektualaca u povijesnom vremenu grada, mnoštvo različitih uvjerenja i nevolja koje uzrokuju, ali unatoč svim nedaćama, ima tu tipičnog dišpeta i onoga, ako ćemo opet stihom: "Ništa mi neće ovi dan pokvarit". Brijač Meštar svakako je jedan od antologijskih likova hrvatske književnosti 20. stoljeća, svojevrstan autorov alter-ego, čovjek kojega uz ljubav prema Hajduku obilježavaju poštenje, skepsa prema svakoj vlasti te oštar stav prema gluposti i nepravdi. On je taj u kojemu se očituju neuništivi mentalitet Splita, ali i ostali likovi, kod kojih se uvijek osjeća simpatija autora, a prijekor je namijenjen nečemu/nekome drugome, zoran su prikaz onoga - "uvik kontra, taka sorta".
Miljenko i Lepa Smoje
Kronike Malog i Velog mista dio su splitskog, dalmatinskog identiteta, i u to nema nikakve sumnje. Pisane na autentičnom dijalektu, koji je odličan predložak za neka buduća jezična istraživanja, one su ga na neki način i popularizirale te odmakle od lokalnog, odnosno kako je to u jednom intervjuu objasnio Smoje kad su ga pitali kakva je bila recepcija serije u drugim jezičnim sredinama jugoslavenskog prostora: "Kurca ne razumimo, ali puno nam je smišno". Smojine su Kronike istovremeno dokument povijesti i vrhunska literatura dostupna široj čitateljskoj publici. Dokument vremena i mentaliteta, mediteranske duhovitosti i razbarušenosti, na neki način i proročka slika budućnosti, za što je dovoljno pročitati scene u kojima se Malo misto pretvara u turističku destinaciju, sa svim pripadajućim devijacijama kojima upravo svjedočim, pola stoljeća kasnije, u svome malome mistu. Da je Smoje živ, ironično, ali istinito, njegove teme ne bi bile bitno drugačije. I dalje bi mu dobacivali: "Smoje, opet pišeš pizdarije", a čitatelji bi znali da su "pizdarije" obično istina.
