U povijesnim pregledima popularne i alternativne glazbe potanko je opisano kako su neki slavni glazbenici i istodobno nepopravljivi troublemakeri na vlastitom koncertu doživjeli da ih pokupi policija i odvede iz dvorane. Najpoznatiji je slučaj Jima Morrisona, kome su zbog sitne verbalne provokacije nervozni čuvari zakona usred svirke The Doorsa u New Havenu, Connecticut na pozornici navukli lisice i sproveli ga u pritvor. Međutim, nikad i nigdje nije zabilježeno da je glazbenika policija privodila u dvoranu.
To se izgleda dogodilo samo Dinu Dvorniku potkraj ‘90-ih u Domu sportova, na rođendanskom koncertu Radija 101. U maksimalno zgusnutom programu našla se hrpa izvođača, a stage manager Miljac pazio je da se pridržavaju precizno dogovorenog tajminga. Sve mu je išlo po planu do trenutka kad je skužio da u backstage čekaonici nema Dina. Poslije uzaludne samostalne potrage javio se zapovjedniku policijskog osiguranja. Razgovor je tekao otprilike ovako: Miljac – "Imate li kakvu dojavu o Dinu Dvorniku?"
Zapovjednik – " Imam, viđen je kako trči oko dvorane. Da vam ga dovedemo?" Miljac – "Dovedite." Zapovjednik (u motorolu) – " Privedite Dvornika!" Na službenom ulazu začas su se pojavila dvojica policajaca koji su vodili jako zadihanog i pomalo dezorijentiranog Dina. Kad se popeo na stage sve je opet bilo OK. Poneku sličnu anegdotu mogao bi ispričati gotovo svatko iz njegove stare splitske ekipe ili iz kruga kasnijih zagrebačkih suradnika.
No, kako se bliži 7. rujan i deseta godišnjica smrti Dina Dvornika, tako se film još jedanput vraća unatrag s neizbježnim pitanjem je li rasplet mogao biti drugačiji. Dinova danonoćna jurnjava kroz život postala je prebrza i preopasna 15-20 godina ranije, samo što se u to doba još mogla klasificirati kao mladost ludost. Mladost je prošla, a ludost je ostala njegov trademark. Dino je već između prvog i drugog albuma upao u udarnu postavu domaćih glazbeno-scenskih lunatika.
Old school rokeri pamtili su iz ‘70-ih svakojake frikovske ludorije Marka Brecelja, punk i novi val bili su skloni nekonvencionalnim načinima izražavanja i značajno su doprinosili da se kreativno ludilo počne više cijeniti, ali tek je anarhična završnica ‘80-ih, u kojoj su stari zidovi naglo popadali, a novi još nisu bili podignuti omogućila da se preko televizije neometano isfuravaju lude ideje Dina Dvornika i Ramba Amadeusa.
Pojavili su iste godine i ostavili neizbrisive tragove, pogotovo kad su udruženim snagama napravili dvije briljantne pjesme, "Glupi hit" za Ramba i "Jače manijače" za Dina. Šteta je samo što u to vrijeme, dok su bili na sličnim frekvencijama, nisu još malo proširili suradnju i izbacili zajednički LP ili barem EP.
Dino je u turbulentnoj karijeri imao nekoliko dragocjenih i nezaobilaznih suradnika, od Lukyja i Gibonnija preko manje eksponiranih i danas zamalo zaboravljenih faca poput Gorana Kralja i Davorina Ilića do uvijek pouzdane koncertne pratnje okupljene u Songkillersima. Među njima ipak nije nalazio partnera za razmjenu kreativnog ludila kakvu je bio započeo s Rambom. Premda je brzim reakcijama na nove trendove obično uspijevao zgrabiti sve što mu se nudilo, to je bila jedna od rijetkih neiskorištenih prilika.
Prvu je propustio na samom početku, kad je sa starijim bratom Deanom osnovao Kineski zid i snimio istoimeni album za Suzy, što je prema diskografskim dilovima značilo da je mlađahni splitski funk bend dobio Jugotonovu distribuciju i mjesto u izlogu svakog boljeg dućana s pločama. Međutim, nije uspio ubosti hit, bez kojeg je utrka s prejakom postnew wave konkurencijom bila unaprijed izgubljena .
Dean je u tekstovima Kineskog zida bio ispod visokih poetskih standarda koje su postavili top autori domaćeg novog vala, dok je Dino, već totalno navučen na stari funk, išao svojim putem i pokazao se previše drukčijim od drugih. Kod nas je ranih ‘80-ih puno bolje prolazio alter funk pa su se newcomeri tražili u recentnim utjecajima Talking Headsa ili Gang of Four, a samo je Dino s Kineskim zidom bio potpuno infišan u klasični repertoar Jamesa Browna.
Pet godina kasnije, na startu solo karijere, iz takvog opredjeljenja izvukao je nedostižnu prednost. Funk se vratio u modu, James Brown proživljavao je drugu mladost nakon "Living in America", Prince je bio na vrhuncu kreativnosti i popularnosti s pločom "Sign o’ the Times", a euro publika napokon je otkrila sjajni detroitski funk sastav Was (Not Was). Dino je potpuno spreman dočekao globalni funk revival.
Poslije efektne premijere s "Tebi pripadam" na Zagrebfestu ‘88 počela je kružiti priča kako iz Splita dolazi najveći meštar funka. Nastupni album ispunio je povelika očekivanja, ali nikad nije dosegnuo nevjerojatnu tiražu od 750 000 o kojoj se špekuliralo u neumjerenim posthumnim preuveličavanjima Dvornikove ostavštine. Čini se da mu je netko u žurnom prepisivanju podataka o tiraži slučajno dodao jednu nulu.
Dino je s prvom pločom slabije prolazio u Splitu, bolje u Zagrebu i Sarajevu, a najbolje u Beogradu, gdje je energičnim nastupima uz podlogu s matrice munjevito osvojio diskoteke. Fuzija tvrdih funk ritmova i futurističkog proto-house zvuka nepogrešivo je upalila je i izvan plesnog podija, pa je u zagrijavanju za promociju drugog albuma s pjesmom "Misliš da sam blesav" odnio glavne nagrade na estradnom festivalu Mesam ‘90.
Kad se Hrvatskoj dogodio Cro-dance svi su se izvođači prešaltali na nastupe uz matricu, a Dino na puno uzbudljivije žive svirke sa Songkillersima. Uvijek gladan novog zvuka sredinom ‘90-ih naletio je na kratkotrajan trend tribal-housea i dobio inspiraciju za fenomenalnu "Afriku". Proglašena je pjesmom godine i hitom godine, a vrijeme je pokazalo kako je to na svaki način bio vrh njegove karijere.
Kasniji autorski radovi zapamćeni su po dodatno usavršenoj produkciji zvuka, na maratonsko snimanje "Big Mamme" potrošio je čak 600 sati u studiju, ali novije pjesme ipak nisu imale snagu neprolaznih starih favorita iz prve dekade karijere. Besprijekorno složena kompilacija "Vidi ove pisme: The Best of Dino Dvornik 1988-1998" još uvijek zvuči kao idealna podloga za gotovo svaki rasplesani tulum i kao nerješiva enigma za gotovo svakog glazbenog entuzijasta koji bi nešto prčkao po Dvornikovim ponajboljim pjesmama.
U to su se uglavnom upuštali oni koji su ga površno pratili i slabo razumjeli, pa danas imamo predugi niz gadno promašenih interpretacija i adaptacija, od "Afrike" u verziji Marija Huljeva do Jacquesa Houdeka sa "Zašto praviš slona od mene". Zalomili su se i neki intrigantniji pokušaji kao TBF-ova "Shlapa", jasno distancirani od gažerskog skidanja davno provjerenih hitova, ali opet bez velikih rezultata.
ubioza Kolektiv iskopao je nedovršenu Dinovu pjesmu "Treba mi zraka" i zagušio je preagresivnim electro dubstep zvukom. Rijetku uspješnu intervenciju izveo je beogradski bend Zemlja gruva koji je odvukao "Manijaka" od klupskog dancefloora i usporio ga na trip hop beat, dok je senzualnim ženskim vokalom promijenio značenje Rambovih stihova. To je zasad najefektnija, ako ne i jedina prava obrada Dina Dvornika.
