Završila je dva fakulteta - Pravni i Muzičku akademiju, također i dva poslijediplomska studija, a predaje na tri fakulteta. Imala je i zapaženu glazbenu karijeru. Bila je profesionalna gitaristica, a svirala je do 2000. godine, kad je morala odustati od te karijere jer ju je napala profesionalna bolest - fokalna distonija zbog koje nije mogla pomicati prste na desnoj ruci. Unatoč tome, postigla je mnogo i danas je ekspertica za intelektualno vlasništvo. A uz to je pametnom strategijom i odlučnim potezima izvukla Hrvatski glazbeni zavod iz ambisa, koji je bio pred bankrotom. Također je pametno vodila konstrukcijsku obnovu njegovih reprezentativnih zgrada u Gundulićevoj 6 i 6a, koje su prije 200 godina projektirali Franjo Klein i Janko Grahor. Naime, HGZ je teško stradao u potresu, kad je potpuno devastiran krov, također i zabatni zidovi, a popucali su i nosivi lukovi iznad ulaza u dvoranu te stropovi i zidovi, a pala je i žbuka oko dovratnika tako da se zgrada više ne može koristiti. Danas, tri godine kasnije, konstrukcijska obnova je završena, ubrzo se nastavlja i druga faza - kompletna obnova, a potom slijedi i treća - opremanje zgrade, između ostaloga, novim klavirom te potpuno osuvremenjivanje i oživljavanje Zavoda.
Express: Preuzeli ste funkciju predsjednice HGZ-a 2018. godine, u dramatično vrijeme, kad je Zavod bio pred bankrotom i kad je tadašnji ravnatelj namjeravao prodati ili dati u koncesiju zgradu HGZ-a. Kako ste se snašli u toj nezavidnoj situaciji?
Nisam htjela biti predsjednica HGZ-a jer sam već imala dovoljno obaveza. Međutim, prihvatila sam tu funkciju upravo zbog te neugodne situacije u kojoj se našao HGZ. Naime, tadašnje ravnateljstvo nije se snalazilo u toj financijskoj situaciji. Čak je tadašnji ravnatelj predložio da se HGZ, koji se nalazi na vrlo atraktivnoj lokaciji u središtu Zagreba, pretvori u hotel ili šoping centar. Kasnije su se podnosile i tužbe tako da je situacija postajala sve dramatičnija. Tad me nazvao Mladen Janjanin i rekao mi da moram preuzeti tu funkciju kako bih svojim znanjem i ostalim svojim vještinama dovela HGZ u red. Presudno je bilo moje pravno i glazbeno obrazovanje, zatim moja vezanost s HGZ-om, gdje je ranije bila Muzička akademija, te moje iskustvo u organizacijskim poslovima, kao i moj karakter. To mi je bio veliki izazov i prihvatila sam ponudu, unatoč svojim brojnim obavezama. Sve je krenulo u dobrom smjeru, konsolidirali smo financije i napravili mini obnovu zgrade - stavili smo nove prozore, sredili parkete i stolariju, postavili nove tepihe i uredili sanitarne čvorove, što je sveukupno stajalo milijun i četiri stotine kuna. Također smo napunili dvoranu. Onda je počela pandemija, a ubrzo nas je zadesio i potres.
Express: Kako ste uspjeli vratiti dugove i spasiti HGZ?
Sagledala sam problem i počela rješavati jednu po jednu stavku, kako inače rješavam stvari u životu. Mislim da su najveću ulogu u rješavanju alarmantne situacije u HGZ-u odigrali moja odlučnost i brzina rješavanja problema. Naučila sam djelovati na nekoliko kolosijeka i obavljati više poslova i projekata odjedanput, tako da mi je to išlo prirodno. Ja sam osoba koja donosi odluke jako brzo i 95 posto tih odluka kasnije se pokaže ispravnima, dok onih pet posto neispravnih ispravljam u hodu. Zvala sam apsolutno sve za koje sam pretpostavila da bi mogli pomoći Zavodu i većina nam je dala podršku. Da se u spas HGZ-a nisu svi uključili, prvenstveno ljubitelji Zavoda, i da nismo brzo reagirali, tamo bi danas bila ruševina i možda bi netko kupio tu zemlju te na njoj izgradio neki komercijalni projekt.
Express: Hrvatski glazbeni zavod je teško stradao u potresima 2020. godine, najviše krovište i zabatni zidovi, a danas, tri godine kasnije, završena je konstrukcijska obnova. Možete li nam reći što je sve napravljeno?
Mi smo prvi podigli skelu na zgradi i već smo do srpnja 2020. godine sanirali oštećenja tako da su se u njoj mogli održavati koncerti. No zgrada je zatim dodatno stradala u sisačko-petrinjskom potresu: konstrukcijski je bila uporabljiva, ali su znatno oštećeni zidovi i štukature, i da nismo krenuli u obnovu, zgrada bi se za desetak godina vjerojatno počela urušavati. Odmah smo odabrali strategiju ‘build back better’, koja podrazumijeva obnovu zgrade u kojoj bi se stvorili kvalitetniji prostorni uvjeti za organizaciju boljih i suvremenijih sadržaja. Zato je arhitekt Roman Šilje odmah napravio cjeloviti projekt obnove zgrade, a zatim smo ga razdvojili na konstrukcijsku te na cjelovitu obnovu kako bismo mogli popratiti mogućnosti financiranja. To se pokazalo jako dobrom strategijom. Tijekom konstrukcijske obnove zgrade ugrađeno je više od tisuću tona željeza, čime je postignuta treća od četiri moguće razine potresne otpornosti. Produbljen je cijeli podrum tako da je taj cijeli prostor sad viši, podzidani su temelji i ispilotirani su dijelovi podzemlja s 56 pilota dugačkih 16 cm, koje smo usvrdlavali u zemlju, a ugrađene su i armirano betonske ploče. Zgrada je također prilagođena osobama s invaliditetom, izgrađeno je i dodatno požarno stubište, koje će imati i funkciju za glazbenike, a podrumska dvorana je modernizirana - dobila je ‘štimcimer’. Osigurali smo prostor za vrlo vrijedan arhiv, koji je proglašen kulturnim dobrom, te za knjižnicu u prizemlju zgrade.
Express: Što će Hrvatski glazbeni zavod dobiti nakon kompletne obnove zgrade?
Kad sam 2018. postala predsjednica HGZ-a i tijekom obilaska zgrade ušla u potkrovlje zgrade, odmah sam zaključila da u tom velikom neuređenom golubinjaku mora biti nova dvorana. Zato je u projektu arhitekta Romana Šilje odmah predviđena i nova suvremena dvorana za 180 ljudi, zapravo staklena interpolacija u zoni krova zgrade, kojom će se dosad neiskorišteno potkrovlje pretvoriti u funkcionalnu cjelinu. HGZ će time dobiti četvrtu multimedijalnu dvoranu i prostor za prvi hrvatski muzej glazbe. Također će se osigurati i visoka energetska učinkovitost, zgrada će dobiti sve mehanizme zaštite od požara te će se osigurati olakšan pristup osobama s invaliditetom. Gradimo i lift kojega do sada nije bilo. Posebnu pažnju posvetit ćemo očuvanju kulturne baštine. Naime, nakon sondiranja zgrade poslije potresa pronašli smo na zidovima originalne oslike, a kod svečanog stubišta zlatne i srebrne ornamente, koji su bili prefarbani tijekom zadnjeg stoljeća. Svi ti originalni vrijedni oslici i ornamenti restaurirat će se u izvornom obliku. Otvaranje HGZ-a ovisit će o završetku treće faze opremanja.
Express: Kako ste zatvorili financijsku konstrukciju s obzirom na to da je osnivač HGZ-a nevladina udruga i da ne dobivate dotacije ni od države ni od Grada Zagreba?
Financiranje izrade projekta obnove realizirali smo pozajmicama što je bilo prilično hrabro, ali nas je spasilo u hvatanju rokova. Te pozajmice, naravno, opterećuju HGZ, ali vjerujem da ćemo ih uspjeti vratiti. Zatim nas je Ministarstvo kulture i medija uvrstilo na listu kulturnih dobara Hrvatske, koji zaslužuju dobiti novac iz Fonda solidarnosti EU. Zatim smo među prvima potpisali ugovor o konstrukcijskoj obnovi na 56 milijuna kuna, uključujući i PDV, a do sada smo iskoristili 97 posto tih sredstava. Kad zgrada radi, sredstva dobivamo od najma, ali kad ne radi, onda je vrlo izazovno osigurati kontinuitet rada udruge, ali i namirenje troškova koji nisu prihvatljivi u europskim fondovima, kao što je komunalna naknada ili novi priključak za HEP. Za sve te troškove moramo sami pronaći izvore financiranja. Nadam se da će nam izaći u susret i državni proračun. Projekt cjelovite i energetske obnove također će se financirati iz europskih fondova, konkretno iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti s nešto više od 22 milijuna eura. Rok za završetak te faze je 30. lipnja 2026. godine.
Express: HGZ je prva glazbena dvorana u Zagrebu koju su od osnutka podržavali i financijski pomagali brojni pokrovitelji, od biskupa Maksimilijana Vrhovca i bana Ignjata Gyulaya do banice Sofije Jelačić te Gabrijele i Lille Pejačević, bake i majke skladateljice Dore Pejačević. Koja je vaša vizija HGZ-a s obzirom na njegovu tradiciju?
Moja vizija je da HGZ bude spoj tradicije i budućnosti, nezaobilazan kulturni prostor u Zagrebu, prvenstveno za glazbena događanja, ali i za druge umjetnosti. Željela bih da digitaliziramo svu postojeću građu i da sve što je vrijedno u arhivu Zavoda otvorimo posjetiteljima i zatim se proširimo prema svijetu. Voljela bih da napravimo moderan, interaktivan prezentacijski centar - Muzej glazbe, koji će biti integriran u prostore HGZ-a, te namijenjen svima onima koji se žele upoznati s glazbenom poviješću Zavoda, ali i Zagreba i Hrvatske, te naučiti više o doticajima naše glazbe sa svjetskom kulturnom baštinom. Također bih htjela da HGZ ima takve programe koji će motivirati svakoga turista da posjeti Glazbeni zavod. Moja vizija je da HGZ privuče i mlade, koji će tamo učiti koliko je lijepo sudjelovati u stvaranju i sviranju, prvenstveno klasične glazbe, ali i svih onih smjerova koji se mogu nadovezati na klasiku. Ideja je da HGZ bude samoodrživ, ali smatram da bismo ipak trebali dobivati državnu potporu, što do sada nije bio slučaj. HGZ obavlja djelatnosti od javnog i kulturnog interesa, koje nisu i nikad neće biti komercijalne, te zato mora dobiti podršku i Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija.
Express: S obzirom na to da je sve manje ljudi zainteresirano za klasičnu glazbu, imate li ideju kako to promijeniti?
Neophodno je kontinuirano raditi s djecom od malih nogu. Zato bih željela dovoditi djecu iz svih dijelova Hrvatske u HGZ da taj prostor i njegove programe počnu doživljavati kao svoje. Posao neće biti lak s obzirom na veliku konkurenciju svih mogućih digitalnih kanala preko kojih se danas prima glazba. Konkurencija nam je umjetna inteligencija koja će potpuno promijeniti čovječanstvo u doglednim godinama. Glazbeni zavod uvijek je bio prvi i progresivan: tu su bili prva glazbena dvorana, prva glazbena škola, prva muzička akademija i prvi orkestar. U tome je njegova najveća vrijednost. Htjela bih da mi budemo prvi koji ćemo pomiriti tradiciju s budućnošću. Dakle, preuzeti sve pozitivne aspekte tehnologije, ugraditi ih u projekte Glazbenog zavoda te tako približiti mladima kulturu, baštinu i tradiciju.
Express: Poznato je da ste završili dva fakulteta - Pravni i Muzičku akademiju, predajete i poslijediplomskim studijima, pišete znanstvene radove, a uz to ste i majka dječaka. Odakle crpite energiju?
Cijeli život trčim maraton velikom brzinom. Uvijek sam radila nekoliko poslova odjednom, još od osnovne škole, kad sam pohađala razne slobodne aktivnosti, i takav ritam imam i danas. Išla sam u dvije osnovne i dvije srednje škole te sam paralelno studirala na dva fakulteta. Nikad se nisam htjela opredjeljivati, uvijek sam htjela i jedno i drugo. Ja to naprosto imam u sebi. Još kao dijete u osnovnoj školi samouvjereno sam govorila da ću studirati glazbu, ali i još nešto drugo. Imam dobre organizacijske sposobnosti i sistemski pristup problemima te široku perspektivu što je jako važno. Također, imam veliko iskustvo u raznolikim poslovima koje sam obavljala tijekom života. Bilo je perioda kad sam spavala samo četiri, pet sati i ostatak noći provodila radeći razne poslove. Što više radim, imam više energije. Ostvareni rezultati daju mi snagu i poticaj da radim dalje. Po naravi sam optimistična osoba, a tijekom života sam naučila da sve loše zanemarim i da se trudim što prije izvući iz negativnih okolnosti. Dakle, ne pravim problem oko toga što se prolilo mlijeko, nego odem u trgovinu i kupim novo. Kod mene nema čekanja niti žala. Ne kukam, nego uvijek imam u rezervi još tri plana. I usudim se raditi stvari koje se ostali ne usude. Cijelo vrijeme svjesno izlazim izvan zone komfora jer mi je to izazovno i bez toga bi mi bilo dosadno u životu. Također, razmišljam ‘out of the box’. Tako je bilo i s obnovom HGZ-a. Naravno, imam i sjajne suradnike u svim svojim djelatnostima koji u svojim životima i poslovima daju sve od sebe. Ne moramo svi biti na najvišim razinama - važno je da svatko da najviše što može.
Express: Imali ste zapaženu karijeru gitaristice, koju ste morali prekinuti zbog profesionalne bolesti. Kako iz današnje perspektive gledate na to razdoblje? Mislite li da vam je bolest prekinula jedan san i odvela vas u sasvim drugom smjeru?
Dobila sam fokalnu distoniju i više nisam mogla micati prstima desne ruke. To mi se dogodilo na poslijediplomskom studiju u Salzburgu i jako me je pogodilo. To sam doživjela kao potpuni krah i veliki neuspjeh u životu. Naime, ja sam prvenstveno bila gitaristica, najviše rada i truda uložila sam u sviranje gitare. Kad naučite gubiti i izgubiti bez da se bezrazložno okrivljujete za nešto za što niste krivu, te naučiti prihvatiti i nositi se s time da se neke stvari događaju premda vi ne želite da se dogode, te shvatite da taj gubitak trebate ostaviti iza sebe i krenuti ispočetka, to je najveći uspjeh. To razdoblje života dalo mi je ovu energiju i snagu koja imam danas, te vjeru da se sve može na kraju dobro posložiti. Zapravo, trebate naučiti neuspjeh pretvoriti u uspjeh. Jednako kao što smo tragediju potresa, koja je neuspjeh, transformirali u uspjeh - obnovu HGZ-a, koja se možda ne bi dogodila da nije bilo potresa. Nadam se da ću taj posao obnove privesti kraju bez obzira na sve otegotne okolnosti, koje su se događale, primjerice, kad sam se ja kao profesorica na Pravnom fakultetu na početku rata u Ukrajini morala baviti i nestašicom čelika. Naučila sam da čovjek u životu treba biti fleksibilan, da ne mora sve biti onako kako smo planirali te da trebamo znati iz svake situacije izvući ono najbolje.
