Roman "zagrepčanka" (bez brige, malo slovo je OK) Branislava Glumca jedan je od fenomena hrvatske proze 20. stoljeća, a kako je krenulo, ta se "fenomenologija" proteže i dalje, na 21. Nedavno je, naime, objavljeno 14. izdanje knjige čiji prvotisak datira u godinu 1974. Stotinjak stranica dugačak roman koji je potpisao jedan od članova tzv. MGM trojca (dva M su Alojz Majetić i Zvonimir Majdak, zbog čega su i Glumca i njegov roman zapravo bez pravog utemeljenja uvrštavali u prozu u trapericama), vrlo je brzo postao jedan od jugoslavenskih bestselera, prodavan u peteroznamenkastim iznosima (do danas, kad bismo zbrojili sva izdanja, taj bi broj bio oko 200.000), premda je malo nedostajalo da knjiga uopće ne bude objavljena. Kako se prisjeća autor, nakon tipičnog zavlačenje nakladnika, rejting "zagrepčanke" naglo je porastao nakon što su je Krleža i Marijan Matković objavili u časopisu Forum, pa što je bilo dobro za akademike, odjednom je postalo i za nakladnika. U čemu je zapravo bio problem? "Zagrepčanka" je roman koji čak i danas, nakon što smo prošli dalek put od potpunih umjetničkih sloboda do cancel kulture, djeluje poprilično revolucionarno, ne samo tematikom nego i time što je u cijelosti napisan bez interpunkcijskih znakova i velikih slova. Navodno, kaže legenda, bilo je i čitatelja koji su reklamirali kupljenu knjigu misleći da je riječ o pogrešno otisnutom primjerku. "Zagrepčanka" je ubrzo i dramatizirana i ponovila uspjeh knjige kao vrlo gledana predstava u zagrebačkom HNK, s Božidarom Oreškovićem i Brankom Cvitković u glavnim ulogama. Kako je život - a očito to vrijedi i za život knjiga - krug, nakon još jednog reizdanja dobili smo i novu kazališnu predstavu, koju potpisuju redatelj Dražen Krešić i dramaturg Patrik Gregurec. Novo izdanje knjige, zato, osim romana donosi dramski tekst. Ovoj kontekstualizaciji "zagrepčanke" valja dodati i podatak kako je roman 2016. dobio svoj nastavak, i to iz pera žene, fotografkinje Saške Mutić, koja je svoj prvijenac nazvala "dovoljno dobra" i podnaslovila "zagrepčanka 40 godina poslije". U njemu glavni junaci žive u današnjem vremenu i imaju šezdesetak godina.
Razlog "bestselerizacije" ovog romana svakako proizlazi iz teme, koja je na neki način i klišej – priča je o to o ljubavi punoj strasti pripadnice zlatne socijalističke mladeži iz elitnog zagrebačkoga kvarta i radnika iz Dubrave, koju lome staleške razlike, premda nije samo o njima riječ. Glavni je lik studentica medicine Marijana, kći privilegirane zagrebačke obitelji. Upuštajući se u mnogobrojne seksualne avanture, Marijana propituje vlastiti
identitet. Kroz njezinu priču ocrtava se slika jednoga konkretnog vremena i prostora te sukoba između različitih generacija i različitih staleža. Promiskuitetna Marijana spava s bogatim muškarcima, od kojih su neki i prijatelji njezina oca, uglednoga ginekologa, a obitelj doživljava kao kavez, licemjernu zajednicu u kojoj roditelje zanimaju isključivo ugled i moć zbog kojih su spremni žrtvovati sve, pa i sreću vlastita djeteta. Njezina ljubav prema Vanji, pripadniku radničke klase koji živi s bolesnom majkom u kućici na periferiji, teško fizički radi i sanja o boljoj budućnosti, koju bi mogla predstavljati baš ona, od početka ne obećava sretan kraj. Kontrastni likovi, nemoguća ljubav i puno seksa - i eto nas na terenu trivijalne literature, pomislit ćete, no nije baš tako kako misle povjesničari književnosti.
Glumac na Vjesnikovom neboderu s prvim izdanjem romana čiju je naslovnicu napravio slikar, grafičar i ilustrator Ordan Petlevski
Za vrijeme u kojem je nastao, roman svakako posjeduje dovoljno subverzivnih tematskih i stilskih elemenata, no danas bi njegova recepcija ipak mogla biti ponešto drukčija. Svijet u kojem živimo, čiji se ne tako mali komadi odvijaju i u cajkaškim klubovima, među novom vrstom zlatne mladeži, sponzorušama i u lakiranom svijetu društvenih mreža, čini subverzivnost ovog romana svakako nešto manjom ili je odmiče u posve drugom smjeru. Dio čitatelja, dakako, i dalje će u njemu prepoznavati komunikativnu tragičnu ljubavnu priču dvoje ljudi koji nisu mogli biti zajedno zbog klasnih razlika, stanovitu "romeojulijansku" tematiku smještenu u autentičan zagrebački ambijent i socijalističko doba, koje još privlači pažnju kad se eksplicitno zadire u njegovu hipokriziju. U središtu je lik urbane buntovnice, svojevrsnog simbola odnosa mlade generacije prema tradicionalnom građanskome moralu. I takvo je čitanje posve OK. No "zagrepčanka", odmaknemo li se od prvog reda fabule, u središtu sadrži i analizu psihoemotivnog stanja nakon traume, dakle temu koja je u današnjoj prozi vrlo propulzivna. Marijana je, naime, kao petnaestogodišnjakinja bila žrtva silovanja očeva prijatelja i kolege liječnika, iz čega proizlaze sve njene kasnije akcije i reakcije, prije svega odnos prema ocu kojeg smatra glavnim krivcem, što će kulminirati u ključnoj sceni kada dolazi u njegovu ordinaciju, trudna, tražeći da joj napravi pobačaj. Marijanina odmaknutost od društva vršnjaka, njezina melankolija, ranjivost, otuđenost, autodestrukcija, nemogućnost uspostavljanja veze i želja da se odmakne od (p)određenosti obitelji proizlaze upravo iz te traume i na njezinu tragu roman i treba interpretirati.
Glumica Branka Cvitković, glumac Božidar Orešković, redatelj Vjekoslav Vidošević i Branislav Glumac uoči postavljanja predstave prema romanu 1978. godine u HNK Zagreb
Ono što svakako čudi u cijeloj priči o iznimnoj popularnosti "zagrepčanke" jest što ni u kojem smislu nije riječ o tipičnom bestseleru, barem u smislu onoga što danas pod tom oznakom podrazumijevamo, eto, čak ni ne završava happy endom. Unutarnji
monolozi, poetske dionice vezane za zagrebačke gradske motive, odmak od jezične norme, sve je to na suprotnoj strani od tipičnih preduvjeta iznimne čitanosti. U vrijeme u kojem je nastao, prije gotovo pola stoljeća, kontekst je bio drukčiji, pa je "zagrepčanka" svakako predstavljala odmak od onoga što se čitateljima nudilo, barem u domaćoj literaturi, a sadržajni i formalni postupci iščitavali su se kao hrabrost i inovacija. No pola stoljeća kasnije ostalo je ono što je u ovom romanu univerzalno – traženje identiteta, uvjerljivost glavne junakinje, trauma i posljedice, međugeneracijski jaz, na kraju krajeva i autentično "zagrepčanstvo" romana. Svega je toga dovoljno, točnije vrlo precizno odmjereno, da "zagrepčanka" i dalje vrlo aktivno živi svoj život u raznim formama i da nas se njezina sudbina i dalje tiče.
