Kad se nekom talentiranom režiseru, obično debitantu, želi učiniti usluga, onda se njegov film poredi s konjima, jer, kao, dobar konj ima tisuću mana, a loš samo jednu – tu da je loš. To obično znači da je režiser pokazao kako ne radi loše s glumcima, solidno kadrira, misli u slikama, može prepoznati dobru priču i dovesti je do kraja, ali uz više grešaka od europskog prosjeka.
Ivana Livakovića ne treba čuvati od njegova djela: "Svinjari" su, jednostavno, loš film. I to je sve što se ima reći. Točnije, već je rečeno u nizu kritika, skoro zaboravljenoj reakciji struke u Puli prije dvije godine, ali i izjavama publike nakon zagrebačke premijere, poslije koje neki od anketiranih gledatelja nisu uspijevali sakriti kako bi manje uzaludnim od sjedenja u kinu smatrali stajanje u redu u Fini.
Livaković, međutim, nije loš režiser, ne zanima ga karijera srednjeeuropskog autora za kojeg su gledatelji nužno zlo, ne misli da je smisao stvaranja u tome da Borongaj što više sliči predgrađu Bukurešta, vjeruje kako je važnije biti u pravu nego biti dio ekipe, a i više drži do golih činjenica nego do projicirane slike navodno velikih uspjeha hrvatskog filma. Samo što od svega toga, za sada, ni on ni publika nemaju koristi.
Malo je, ako ih uopće ima, u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji filmova na koje je reagirano kao na "Svinjare". I autor i djelo brutalno su verbalno iscipelareni, što bi bilo i opravdano i razumljivo da je stvarnost drukčija, da i famozna struka i kritika nisu često, ma prečesto, puni razumijevanja za filmove čiji bi nenastanak popunio jednu veliku prazninu te da ne postoje autori kojima se neuspjesi opraštaju u kontinuitetu.
Uspjeh filma može se mjeriti s tri parametra, u idealnom raspletu međusobno vezana: velikom gledanošću u kinima – jer ona na televiziji dobrim dijelom ovisi o treminu, kanalu i navikama publike koja nedjeljom u prime-timeu može gledati i tavu u krupnom planu – pozitivnim kritikama i značajnom međunarodnom recepcijom, a u nju ne spada, ma koliko truda trebalo da uopće dođe tamo, isključivo prikazivanje izvan natjecateljskih programa A festivala.
"Svinjari", prema svemu sudeći, neće dobro, niti blizu, proći u kinima, kritičari su se već oglasili pokazujući koliko mogu biti brutalni kad hoće, dok je festivalski život filma završio malo nakon što je počeo u pulskoj Areni.
No niti je to prvi niti posljednji domaći film tužne sudbine nego samo jedan od mnogih, od puno njih koje, računajući i svečane premijere, vidi tisuću-dvije ljudi, plus još nešto malo, i to pod uvjetom da je vješti producent osigurao projekciju na Sarajevo film festivalu ili beogradskom FEST-u. Riječima upravo Ivana Livakovića kazano:
"I ptice na grani pjevaju da publika ne ide gledati hrvatske filmove, osim ako ih ne prisilite sačmaricom ili nekim drugim vatrenim oružjem. Naravno da i tu ima iznimki, poput ‘Svećenikove djece’ redatelja Vinka Brešana, koji je za hrvatske standarde dobro prošao u kinima".
Nesreća s Livakovićevim djelom nije u tome što nije uspjelo nego što je u obrnutom slučaju moglo predstavljati značajan odmak od onoga što se naziva poetikom hrvatskog filma i od čega dio autora nove generacije želi pobjeći, ostajući, uglavnom i uz rijetke iznimke za potvrdu pravila.
Na neuspjelim pokušajima pravljenja filmova bez širokih kadrova kojima se prikazuje prometna rasterećenost cesta u Zagori, nitko ne pere ruke po deset minuta, glavni glumci ne provode pola snimajućih dana tako što ušute kad čuju riječ akcija, još trećinu šetajući po stepenicama i od tramvajskih stajališta prema nigdje, a ostatak čekajući da se kupus termički obradi, vrata ne igraju bitnu ulogu, dijalozi nisu sterilni kao kirurški pribor, a drugi plan ne služi prikazivanju beskrajne praznine i još veće pustoši.
Akira Kurosawa je jednom rekao kako se od dobrog scenarija može napraviti i loš film, ali od lošeg dobar ne može nikako. Upravo je tu korijen neuspjeha "Svinjara", ali i motiv propitivanja razloga zbog kojih je uopće dobio novac. Livaković je, naime, pisao i scenarij, pa ga se nikako ne može amnestirati za krivi početak. Nejasno je, dakle, zašto onda jednostavno nije vraćen na korekcije jer niti je to neuobičajeno niti bi se trebalo doživljavati kao narušavanje nečijeg integriteta.
Uostalom, u obrazloženju posljednje odluke HAVC-a o davanju potpore snimanju novog filma Dalibora Matanića lijepo piše: "Nakon odbijanja na prethodnom pozivu, autor je značajno doradio scenarij..." Naravno, pitanje je bi li Livaković, koji tvrdi da je snimio upravo ono što je želio, pristao na bilo kakve izmjene, ali i je li uopće u bivšoj postavi Hrvatskog audiovizualnog centra nekoga zanimalo kakav će film snimiti ili je snimanje sufinancirano iz tko zna već kojih, svakako iracionalnih razloga.
Odgovor zna onaj tko je donio odluku i odredio 2,800.000 kn za produkciju, što je nedovoljno čak i u skromnim kinematografijama poput ovdašnje, ali i previše za priču koja je zamišljena kao satirična i neobično dramaturški konstruirana, da bi završila konfuzno i potvrdila pravilo prema kojem je prijezir naspram teme ili tema – u ovom slučaju od narodnjaka do medija kojima se već poslovično ispostavlja krivnja što ne živimo u društvu francuskih vitezova kulture i ovisnika o njemačkoj klasičnoj filozofiji - najbolji način da se tema temeljito upropasti. I usput odgodi odmak domaćeg filma od isključivo depresivnih, užasavajuće sporih drama na rubu nijemog filma i na rubu zanimanja.
