Nakon što je prije godinu dana njezinu filmu HAVC dodijelio 3,2 milijuna kuna, 34-godišnja redateljica Čejen Černić našla se ni kriva ni dužna na meti žestokih "domoljubnih" kritičara. Na tom natječaju, pored ostalih, novac za dugometražni igrani film dobila su i dva debitanta.
Jedan od njih bio je Predrag Ličina sa zombi komedijom "Posljednjih Srbin u Hrvatskoj", pa je već i naziv filma bio dovoljan da se digne hajka. Uz njega, napalo se i Čejen, za koju nisu čak ni provjerili je li riječ o redatelju ili redateljici. Ona se i danas, nakon premijere svojeg prvog dugometražnog dječjeg igranog filma "Uzbuna na Zelenom vrhu", prisjeća toga s nelagodom.
U jeku afere oko raspodjele sredstava niste se uopće oglasili da barem pokažete da ste redateljica. Zašto?
Bilo mi je sve to strašno zbog mojih roditelja. Cijelo vrijeme sam se nadala da sva ta hajka na mene neće stići do njih, ali netko od znanaca je to pročitao i prepričao im. Osijek je mala sredina i sve se brzo sazna. A napadali su me ljudi koji čak nisu bili u stanju provjeriti na internetu jesam li muško ili žensko, a kamoli kakav ja to film snimam.
Tako su napisali da sam Predragov 'pajdaš' i da snimam nekakvu 'Uzbunu', ne znajući ni da je riječ o dječjem romanu Ivana Kušana 'Uzbuna na Zelenom vrhu'. Predraga poznam, on je silno duhovita osoba i u toj zafrkanciji ponekad zna pretjerati, ali je odličan redatelj i kad su krenuli svi ti napadi, doista sam se osjećala grozno.
Kad ste počeli snimati film i kako ste pronašli glavne junake?
Bila je to višemjesečna potraga. Daniel Kušan je već na prvom filmu 'Koko i duhovi' uveo pravilo da tražimo djecu po dramskim grupama. Tako smo izbjegli audiciju na koju često dođu ambiciozni roditelji, a djeca koja su mirna i introvertirana nemaju priliku pokazati sve što znaju. Budući da sam kao asistentica radila na sva tri prethodna filma o Koku, sudjelovala sam na svim audicijama, pa sam i ja pronašla junake na isti način, ali mi je trebalo puno više vremena.
Posljednjih godina znatno se povećao broj dramskih grupa u Zagrebu, a nisam ni obišla škole, nego samo one kojima je to izvanškolska aktivnost. Dakle, u tri mjeseca vidjela sam više od 700 djece u četrdesetak glumačkih skupina. Kad sam konačno imala postavu, radili smo s njima dva mjeseca prije nego što smo počeli sa snimanjem.
Mali glumci doista su uvjerljivi u svojim ulogama. Je li to rezultat dvomjesečnog rada i što je bio najveći izazov?
Sigurno da jest, tim više jer sam u rad s njima uključila i pedagoginju Mariju Šošu koja odlično radi s djecom. Najveći izazov bio je kako ih naučiti da sugovornika gledaju u oči. Rad s djecom je fantastičan jer nema prijetvornosti. To je iskreni odnos u kojem vam oni sav uloženi trud stostruko vrate na najljepši mogući način. Ali tu je i cijela ekipa, od asistenta Dragana Jurića do montažera Slavena Zečevića, ali i cijele ekipe u Kinorami - producentice Ankice Jurić Tilić do Hane Jušić, koja je fantastično adaptirala knjigu u filmski scenarij.
Rođeni ste u Osijeku i imali ste devet godina kad je počeo rat. Što se sjećate iz tog vremena? Kakvo vam je bilo djetinjstvo?
Mama je bila učiteljica, pa je 1992. s grupom djece otišla u Crikvenicu te je povela i mene. Ja sam imala tad 9-10 godina. Za to vrijeme tata je bio na ratištu. Rat je za našu obitelj bio dosta strašan. U ratu su ranjeni i tata i stric, bratić je otišao na front iako je imao jedva 18 godina, a djed mi je završio u logoru. Sestra se rodila 1994. i, nasreću, ne sjeća se da smo većinu vremena provodili u skloništu. Teško je Osječanima isprati svu tu gorčinu.
Filmom ste se počeli baviti u Osijeku još kao srednjoškolka.
To što sam danas redateljica zapravo mogu zahvaliti tati. On je negdje 1997. kupio kameru i kako da mu se nije dalo proučavati upute za rukovanje, jednog dana mi je rekao: 'Čuj, ja sam te upisao u Kino-klub Mursa. Odi ti lijepo tamo, nauči rukovati kamerom, pa ćeš mi sve to fino objasniti'.
Bila sam na njega silno bijesna. Tečajevi su bili subotom od osam ujutro, a kad si srednjoškolac, to je jedini dan kad se možeš naspavati nakon izlaska. Mrzila sam taj tečaj iz dna duše i prvih nekoliko tjedana sam proklinjala sve redom. A onda mi se počelo sviđati, pa sam cijelu srednju školu odlazila u klub i počela raditi prve filmove.
Dakle, studij režije na Akademiji bio je logičan slijed?
Maturirala sam u Srednoj školi za primijenjenu umjetnost tako da sam već imala podlogu, ali sebe sam zapravo vidjela negdje ili iza kamere ili u montaži. No u 3. razredu srednje zamijetila me Vera Robić Škarica i preporučila me Nenadu Puhovskom, koji je s Rajkom Grlićem održavao Imaginarnu akademiju u Grožnjanu. Tu sam napravila 'Il postino', svoj prvi dokumentarni film u profesionalnim uvjetima, i tad sam shvatila da me zanima režija.
Ipak, okušali ste se i u animaciji. Kako ste se snašli u ulozi redateljice i scenaristice kratkog animiranog filma 'Cura koja je voljela bajke'?
Zapravo sam iz Akademije izašla prilično nesigurna i puna frustracija. U kino-klubu sam naučila sve raditi sama - snimati, režirati, montirati, pa sam na Akademiji imala dosta problema sama sa sobom jer sam mislila da neću znati komunicirati s kolegama. Film je medij u kojem moraš stalno komunicirati s glumcima, kamermanima, montažerima, toncima..., a po prirodi sam zapravo introvert. Zato sam najprije mislila da ću raditi animirane filmove jer se tu možeš izolirati. Mislila sam da je to moje područje.
Kad ste promijenili interes?
Zapravo sam vrlo rano počela raditi kao asistentica redateljima. Već na drugoj godini studija moljakala sam mojeg profesora Zrinka Ogrestu da mi da bilo kakav posao na svojem filmu 'Iza stakla', koji je tad počeo snimati. Dao mi je posao trećeg asistenta i tamo sam upoznala Dragana Jurića koji mu je bio prvi asistent. On me kasnije uvijek zvao na sve projekte na kojima je radio, a kad upoznaš ljude i kad vide da nešto dobro radiš, onda te počnu zvati i tražiti. I tako sam dobila posao i na ostalim filmovima.
Radili ste s mnogo domaćih redatelja, ali i s osebujnim Uweom Bollom, njemačkim redateljem kojega u svijetu filma smatraju apsolutno netalentiranim. Kakvo je to bilo iskustvo?
Uwe Boll? To je bilo prilično zanimljivo! On je vrlo osebujna ličnost. Dva puta sam radila na njegovim filmovima kao treći asistent jer je dva puta dolazio sa svojim projektima u Hrvatsku. Prvi put je to bilo 2010. kad je snimao 'Maksa Schmellinga', a drugi put godinu kasnije kad je došao snimiti 'Blood Rayne - The Third Reich'. Dragan Jurić je bio njegov asistent pa su tražili trećeg iz Hrvatske i tako sam dobila posao. Sjećam se da sam se cijele dane bavila nekakvom papirologijom i mislila: 'Bože, kako su ti Nijemci organizirani i profesionalni', ali sam ubrzo shvatila kako su naši redatelji puno efikasniji iako rade u mnogo skromnijim uvjetima.
Jeste li se stigli vidjeti s Bollom?
Jesam, ali doista malo. On je simpatičan u komunikaciji, ali ako mu se ne bi dalo raditi, otišao bi usred snimanja i prepustio producentu da dovrši posao. S druge strane, mučio je ekipu i glumce da cijele dane vise na setu, čak i onda kad za to uopće nije bilo potrebe. Iako mnogi smatraju da snima trash, ima brojne obožavatelje koji mu uplaćuju novac za produkciju. Zato je i nastala velika frka na setu kad mu je netko provalio u sef te ukrao 46 tisuća eura.
Vjerojatno ste od svakog redatelja ponešto naučili. Što ste naučili od Uwea Bolla?
Od njega nisam naučila baš ništa korisno. Još nisam pogledala ni jedan njegov film, pa čak ni one na kojima sam radila.
Pripremate li novi film?
Da, upravo radim na scenariju. Bit će opet za djecu.
Znači li to da ćete se specijalizirati za dječje igrane filmove?
Zašto ne? Smatram da su dječje knjige, predstave i filmovi jako važan medij u odrastanju svakog djeteta. To je vrlo odgovoran posao, a meni je rad s djecom pravi užitak.
